Svi koji su se, za vrijeme i poslije rata, liječili u bolnici Kasindo, znaju ko je dr Ratomir (Bodo) Golijanin. Mnogi životi su tokom ratnih godina bili u njegovim rukama, mnogima je produžio životni vijek u svojoj dugoj hirurškoj karijeri. Našao je malo vremena, te za Kateru ispričao kakva je situacija u bolnici bila nekada, kakva je sada, a i kako su proticali dani u ovoj ustanovi u ratnim danima. Nama je bilo jako zanimljivo razgovarati sa doktorom, a vjerujemo da će i našim čitaocima biti zanimljivo dok budu čitali.

Situacija u Bolnici Kasindo je loša. Najviše su takvim stanjem pogođeni pacijenti odnosno stanovnici sarajevsko-romanijske regije, ali i zdravstveni radici. Možete li nam za početak reći kakva je situacija u bolnici bila kada ste Vi došli?

Ja sam u bolnicu Istočno Sarajevo stigao sa 20 godina hirurškog staža u maju 1992. godine, kada je moje rodno mjesto Pofalići napadnuto, porušena mi kuća, odvezli mi nov auto. Kada su mi u bolnici Koševo, gdje sam radio, jedan kolega musliman i jedan tehničar hrvat, na moju opasku da bi bilo dobro da se stane sa tim što se dešava, oštro odgovorili da neće stati „do posljednjeg Srbina“, ja sam znao da moram napustiti i bolnicu i mjesto i tada sam igrom slučaja stigao u Kasindo. Sa dvoje djece sam stigao u Kasindo i prijavio se za posao u bolnici koja je u to vrijeme bila pusta, prazne zgrade sa pokojim pacijentom.

Stekao sam utisak da bolnica Kasindo nije bila planirana ni za šta, posebno ne za ratna dešavanja i posebno što se lokalne vlasti tiče, a i uopšte. To je bila stara, napuštena bolnica u kojoj sam zatekao  nekoliko doktora i sestara koji su tu radili i nekoliko pridošlih zdravstvenih radnika.

Ubrzo poslije toga počeli su da nam stižu prvi ranjenici kojih je bivalo sve više, a mi nismo imali ni osnovne medicinske opreme. Na svu sreću, u bolnicu je, na putu ka Sokocu, svratio vojni konvoj sa sanitetskom opremom i ja sam zamolio vojno lice u pratnji konvoja da izuzmemo dio potrebne opreme (instrumente i sl.) , koji nam je to odobrio i to nam je puno značilo za početak obimnog i teškog rada.

Možete li se osvrnuti malo i na ratni period, na značaj i ulogu bolnice u tom periodu čiji ste i Vi sudionik bili? Kakvi su tada uslovi za rad u Bolnici bili?

U tom ratnom periodu smo u nedostatku pravog operacionog stola ljude operisali na običnom, sve dok nam neki Francuzi nisi dovezli polovan operacioni sto koji nam je uveliko olakšao posao.

Iako se radilo u neuslovnom okruženju, mi smo tada počeli da spašavamo mnoge živote.

Dok se prikupljalo medicinsko osoblje i mi se organizujemo da pružamo pomoć povrijeđenima i bolesnima, meni, kao jedinom hirurgu, tada neki organ šalje naredbu da idem na Pale ili negdje drugo, što sam ja ignorisao. Moje skromno mišljenje je da sam tada otišao, bolnica bi ostala na nivou kakvu sam je ja zatekao.

Kada je u bolnicu stigao dr Slavko Ždrale, hirurg koga je ministar zdravlja postavio za direktora bolnice, tada smo već imali tim za hirurški rad.

Da li se može napraviti paralela između tadašnjeg i sadašnjeg stanja u bolnici, po pitanju kvaliteta i broja medicinskih radnika, opreme, objekata i odnosa medicinskih radnika prema pacijentima i sl.?

Kako je rat odmicao, ova bolnica je bivala sve uređenija sa sada već formiranim odjeljenjima. Na čelu svakog odjeljenja se nalazio načelnik, koji je bio najstariji doktor, sa najviše iskustva. Poredeći sa sadašnjim stanjem, sve je ostalo isto što se odjeljenja tiče, samo su sada uvedene neke restrikcije, za mjesto načelnika odjeljenja se postavljaju mlađi ljekari sa nedovoljno iskustva.

Što se odnosa prema pacijentima tiče, uvijek je bio korektan i ozbiljan, s tim što su u to vrijeme u bolnicu konzilijarno dolazili određeni specijalisti koji su obavljali specifične intervencije, a to je, koliko znam, sada obustavljeno i to može biti jedan od razloga što pacijenti odlaze u druge centre.

Kakav je status bolnica Kasindo imala ranije, a kakav ima danas? Da li je ova zdravstvena ustanova klinički centar ili bolnica, u čemu je razlika?

Danas je zvaničan naziv bolnice Javna Zdravstvena Ustanova Bolnica Istočno Sarajevo i ima sva odjeljenja koja treba da ima takva zdravstvena ustanova. A razlika je što klinički centar ima klinike gdje se vrši edukacija studenata i zdravstvenih radnika, što Kasindo nikad nije imao.

Šta je dovelo do ovako lošeg stanja u bolnici Kasindo? Kada je, po Vašem mišljenju, bolnica počela da propada?

Ja sam u penziji od 2008. godine ali, kako imam informacije, mislim da ljekari i ostalo osoblje rade korektno i savjesno svoj posao, prema svojoj osposobljenosti, stažu, struci i opremi kojom raspolažu. Mislim da je nedolazak iskusnih specijalista, konzilijarno, zbog nedostatka finansija, pa je i to jedan od razloga odlaska pacijenata kod privatnika i u druge centre. Jedan od većih razloga, za gore navedenu pojavu, je i dugo čekanje na određenu dijagnostiku.

Da li je istina da bolnica Kasindo već dugi niz godina ima štetne godišnjeugovore koji dovode do toga da se ne mogu isplatiti bruto plate, nabavitireagensi, nabaviti lijekovi i sanitetski materijal, ne može se provestidijagnostika i sl.

Tako je u većini zdravstvenoh ustanova kod nas, a ne samo u bolnici Istočno Sarajevo. Radili smo dan i noć, a stalno neki gubici. Vjerujte da ni meni to nije jasno. Ima tu i politike, zatvaraju domove zdravlja, a ne misle na taj narod koji se liječi u tim domovima zdravlja. Ako ste bliže Vladi, i „doture“ vam, a nama koji smo dalje, teško.

Oprema i tehnologija koja se koristi danas u bolnici je zastarjela pa usljednedostatka sredstava za održavanje i neispravna. Takva oprema nije adekvatna za upotrebu i ne može zadovoljiti potrebe pacijenata. Da li će nova zgrada biti opremljena novom opremom? Kako će se finansirati održavanje te opreme?

U bolnici i sada ima dosta dobre opreme koja je u dobrom stanju, a nadam se da će uz novu zgradu stići i nova, adekvatna oprema koja će biti redovno servisirana i održavana. Ali, ponavljam, najvažniji su ljudi, kadar koji će upravljati tom opremom.

Da li mislite da je zdravstveni sistem u Republici Srpskoj organizovan na prevaziđenim modelima i principima. Da li bi trebao biti podržan modernim softverskim i komunikacionim tehnologijama koje bi riješile stanje beskonačnih čekanja pacijenata po hodnicima i čekaonicama zdravstvenih javnih ustanova?

Trebalo bi riješiti problem sa čekanjem na neke dijagnostike. Čeka se po tri mjeseca, a u tom periodu pacijent može i umrijeti. To bi se moglo riješiti većom disciplinom i angažovanjem više radnika. Menadžment mora urediti taj dio, jer im pacijenti zbog toga odlaze u privatne ordinacije.

Vidimo da je počela da se gradi nova zgrada bolnice. Da li će, po Vašem mišljenju, nova zgrada riješiti problem zdravstva u Istočnom Sarajevu i široj regiji?

Siguran sam da će nova zgrada poboljšati uslove u bolnici, ali sama zgrada, bez iskusnog kadra, neće biti dovoljna. Bolnici, prije svega, treba iskusan i stručan tim doktora. Kadar treba pripremati prema novoj zgradi. Treba obučavati što više dobrog kadra, jer jedino to može spasiti ovu bolnicu.

SJEĆANjE DOKTORA GOLIJANINA NA RATNE DANE I NjEGOVE PACIJENTE

„Moj izlazak iz Pofalića je bio jako buran. Kada sam pokupio djecu i krenuo izašao onaj jedan Hrvat, držao pekaru, zna me dobro, kaže: „Doktore, gdje ćeš?“. Reko idem djecu odvesti na konvoj. Kaže on gore ti je konvoj, na čaršiji. Neka, reko, pusti me. Sreća nigdje ni barikade ni ništa i ja u kasarnu. Uđem u kasarnu u Neđarićima sa djecom, kad poznajem neka uniformisana lica. Oni u nekim prašnjavim šinjelima, puške na leđima. Pita me odakle ja. Reko šta odakle, jedva sam pobjegao. Pita me gdje idemo, ja rekoh u Kasindo. Kaže on sin ti je veliki, ne znam hoće li ga pustiti. Ode tamo da pita šefa, a šef bio Velibor Veselinović. Niti sam ja znao njega, niti on mene. Otišao njemu, objasnio, kaže on može. Na neki kamion sjedem s djecom pa preko aerodroma. Kažu puca snajper, ali sreća pa tada nije pucao. Kad smo u  Bijelom Polju iskočili sa kamiona, osjetio sam neko veliko zadovoljstvo, pobjegli smo iz pakla.

Žena ostala sa svojim starim ocem u stanu, na Alipašinu polju.  Nije mogla s nama i ostala s njim dvije godine. Muke žive prepatila. Vodili su je u 4 ujutru u neki štab, kažu „hajde, reci nam gdje ti je muž“. Kaže ona u Beogradu. Daj nam, kaže, telefon da ga zovemo. A moj sin je bio u Beogradu kod rođaka jednog i ona njima da taj telefon. Kad hoće ona sreća, mene i sina ne može niko na telefon razlikovati. Zovu oni gore, kaže „doktore, što si otišao“. Kaže sin „otišao sam, šta ja znam“. Dadoše mu onda moju ženu da priča. Kad neki Ibro, sa mnom je popio hiljadu kafa, uze telefon da on čuje. Jeste, kaže, doktor je. I kaže mojoj ženi, da nije bio, mi bismo te sad ubili. A sad idi kući. Možete misliti njenih stresova i kako je to sve preživjela. Pa ono prevrtanje po kući. Bog zna koliko puta“.

A kada sam već bio u Kasindolu, malo po malo počeli su ranjenici da stižu. Pročulo se da je došao hirurg. Dolazi prvi pacijent, jedan stariji čovjek, imao je prostrel kroz potkoljenicu. Puška na leđima, došao. Mi sad nemamo tog materijala, nešto malo. Ja mu to zavio i ponudim, hajde ostani u bolnici, da te mi malo pratimo. „Kako, doktore, ostala mi je linija prazna.“ Ja mu ono zavio, a on ode. I tako.

Ja sam stanovao u sobi jednoj bolesničkoj cijeli rat. Dan-noć sam bio na raspolaganju, kad god zazviždi ona hitna, ja sam dole prvi, a pomagala mi je  i kćerka Aleksandra, koja je tada završila srednju školu, a sada je doktor specijalista. Kad dovedu 25 ranjenika odjednom, ja sam dole sam sa onim mlađima. Treba raspodjelu napraviti, koga operisati, koga odvojiti. Tu sam bio sa velikim iskustvom.

Dobijao sam ja prave traume. Jednog dana, na Grbavici, jednim metkom iz snajpera ubijene dvije curice dok su se igrale u dvorištu. Otac bos, donio jenu curicu koja je izdahnula pred ambulantom.

Negdje na samom početku rata donijeli su iz Vojkovića jednog dječaka, sav izbušen gelerima granate. Brzo je izdahnuo. Teško je to sve bilo gledati. Smrt je postala normalna pojava u ratu.

Došli su Francuzi jednom. Ta njihova televizija. Predstavili su se, kažu interesuju nas djeca povrijeđena i ranjena. Dok smo mi pričali s njima, donose dječaka od 5 godina, snajper ga pogodio. I sad, mi ga operišemo, oni snimaju. Srećom, dijete je dobro prošlo i dobro se završilo. Oni snimali čitavu operaciju i na kraju ja njih pitam hoćete li vi ovo pokazati na francuskoj televiziji. Kaže onaj jedan „Sumnjam, sumnjam da će nam dozvoliti“. Možete misliti kakav je bio odnos Zapada prema nama.

Danas, ja pričam sa neki muslimanima, jer družimo se, hvala Bogu, kažem snajper ubijao po Grbavici, Lukavici, iz pravca grada, sa Mojmila iz Dobrinje. Oni meni kažu „kako, bolan, zar su i naši imali snajpere“.

Moj bliski rođak, Ljubo Vasković, zaustavio je vozilo Jugo na cesti između Tuša i Toma, da uzme stopera i pogođen je snajperom u prsa. Donesu ga, operisali smo ga, ali je ostao paralisan u kolicima.

Snajper je svugdje ubijao, a naročito na Grbavici. Tamo oni penzioneri, sporo idu preko ulice. Ako ga ukoso pogodi snajper, po 5 sati ga moraš operisati, sva su crijeva iskidana i opet je pitanje da li će ostati živ.

Nikad neću zaboraviti kad je na Si En Enu Milošević imao intervju i sve objašnjava šta je. Kaže Klinton „Ne, to je agresija“. Džaba priča, Srbi krivi i to je tako ostalo i dan-danas.

Kad su akcije, pa dođe 25 ranjenih, mi to zbrinemo za dan. Sa Grbavice došlo 15 ljudi, prvi među njima Kordić, moj komšija iz Pofalića. Karotidu mu presjeklo, iskrvario, mrtav čovjek. Daj mu krv, ja mu sašio, eno ga i sad živi, spasio ga. Znači kad tako masovno dođu to se uradi, bude dobro, ali snajper ti ne da života svaki dan.

Žena donijela crijeva u rukama, snajper je pogodio u Lukavici. Operisali je, žena preživjela. Skoro je umrla, ali od starosti. Snajper nam je zadavao najveće probleme“, završava nam ovu ratnu priču doktor Golijanin.