Kosovski vitez Miloš Ćirković: Na zgarištu ikona Svetog Alimpija Stolpnika

08.12.2023. 14:50
0
IZVOR: in4s.net

Miloš Ćirković, zaboravljeni heroj iz Belog Polja kraj Peći, bio je simbol čuvenog srpskog inata. U junu 1999. godine, počelo je povlačenje naše vojske i policije sa Kosova i Metohije. Sa njima je bježao i goloruki srpski narod koji je, po ko zna koji put, bio meta arnautskog terora. Tih dana je većinu gradova na Kosovu i Metohiji ispraznilo srpsko življe.

Ova tragična dešavanja nisu zaobišla ni Peć.

Belo Polje je bilo naseljeno većinski srpskim stanovništvom. Baš iz tog razloga oni postaju meta Arnauta. Dosta Srba je bilo ubijeno tih dana u Peći i okolini kao i u Belom Polju. Mitropolit Amfilohije je uz episkopa Artemija, blaženopočivšeg patrijarha Pavla i episkopa Atanasija Jeftića tih dana obilazio Srbe širom Kosova i Metohije. Često su ugroženi bili primani na konak u manastirima koji su bili pod zaštitom stranih snaga (dobar dio manastira nije ni bio pod zaštitom i pa je pretvoren u gomilu kamenja).

Obilazeći ono malo Srba koji su ostali u pećkom kraju, mitropolit Amfilohije doznaje od Italijana da je u Belom Polju, već potpuno napuštenom selu, ostao jedan čovjek i to u uniformi i naoružan. Taj čovjek se zvao Miloš Ćirković. Tada je imao 38 godina i prije rata je bio šumar, a u ratu vodič srpskih specijalaca, koji je u svojoj jedinici bio zlata vrijedan jer je poznavao svaki krš i grm u pećkom kraju. Amfilohije odlučuje da pošalje sveštenika Radomira Nikčevića da vidi ko je taj čovjek i da ga nagovori da pređe u Patrijaršiju na sigurno.

Otac Radomir zatiče Miloša naoružanog i u vojničkoj uniformi. Iako ga je nagovorao da se izvuče iz Belog Polja, otac Radomir je shvatio da pred njim stoji jedini preostali srpski vojnik na Kosovu i Metohiji, koji je bio pun nacionalnog ponosa i prkosa. Kada ga je posljednji put zamolio da pođe za njim put Patrijaršije dobio je gotovo prijeteći odgovor: „Ti ćuti, da te ne ubijem!… Idite, ja ostajem!..“

Otac Radomir je pri povratku u Patrijaršiju, pošto nije uspio da izvrši povjeren zadatak, ispričao Amfilohiju sljedeće: „Sva mu je kuća izrešetana. On, zabarikadiran u mrtvom betonskom uglu prizemlja sa gomilom municije unaokolo. Rešen da brani svoj kućni prag do smrti. Zahvaljuje na brizi i pozdravu, ali odlučno odbija da napusti svoj dom, odrešito prekidajući svako dalje nagovaranje…"

Potresen odlučnošću usamljenog ratnika, otac Radomir ga na rastanku blagosilja na posljednji podvig riječima: „Dobar si dio izabrao, Miloše srca obilićevskoga! Bog te blagoslovio na dobar podvig, Miloše Ćirkoviću".

Idućih nekoliko dana otac Miljko i Rade Pavlović su Milošu svaki dan donosili hranu. Svaki put su vidjeli sve više ispaljenih čaura i sve više mrtvih Arnauta pred njegovom kućom. Danonoćno su Arnauti jurišali na Miloša, ali svaki put su izvlačili deblji kraj. Miloš im je svaki put priređivao iznenađenje jer stalno je mijenjao položaje po napuštenom selu. Jedne noći su mu se dvojica Šiptara privukla do njegovog kreveta na kojem je spavao, ali uspio je da se odbrani. Jednog je ubio, a drugi je pobjegao. Od tada je slabo spavao. Međutim, osmog dana otac Miljko i otac Rade dolaze u Belo Polje da donesu hranu Milošu. Od Miloša ni traga ni glasa. Njegova kuća je spaljena, a ispred kuće izbrojano je 12 arnautskih leševa. Pred seoskom školom, nađena su dva izgorjela blindirana vozila.

U njegovoj bombama, mecima i vatrom oštećenoj kući nađeno je svega nekoliko stvari. Ikona Svetog Alimpija Stolpnika, Miloševe krsne slave, Sveto Pismo i dosta crkvenih knjiga, neke porodične fotografije i guslarsku kasetu o smrti kosovskog viteza Jovana Milačića (policajac poginuo u Prekazama u Drenici).

Do dana današnjeg ne zna se šta se desilo sa Milošem. Vjeruje se da je 20. juna 1999. godine bio ranjen, savladan i zarobljen. Mada, to je pretpostavka. Međutim, sigruno je da više nije među živima. Svoju glavu je skupo naplatio dušmanima, ubio je najmanje 18 Arnauta, a vjeruje se da je broj ubijenih znatno veći.

Stvari koje su pronađene u njegovoj kući pohranjene su u Patrijaršijskom konaku, a onda ih je rodbina preuzela. Neki su rekli da su Miloša tih dana vidjeli u Andrijevici u Crnoj Gori, ali se ta informacija pokazala netačnom. Njegova braća su posvjedočila da su ga posljednji put vidjeli tog dana kada su napuštali Belo Polje.

Na nagovaranje braće da uđe u autobus i pođe sa njima, Miloš, obučen u vojničku uniformu i sa puškom u ruci, rekao im je samo: „Vi idite, ja ostajem.“

Eto to je bila priča o jednom čovjeku koji nije mogao da napusti dom i trpi nepravdu (koja i danas traje u još većem obimu) koja se nadvila nad srpskim narodom. Međutim, ova priča još nije gotova jer se još ne zna sudbina ovog junaka. Bio je posljednji Obilić 20. vijeka.

Komentari 0
Povezane vijesti
Sjećanje: Boško Novaković, jedan od najmlađih gardista koji je položio život za Republiku Srpsku Sjećanje: Boško Novaković, jedan od najmlađih gardista koji je položio život za Republiku ...
Sjećate li se Sarajeva 1984. godine? Sjećate li se Sarajeva 1984. godine?
Prva žena reditelj u bivšoj Jugoslaviji – Priča o Soji Prva žena reditelj u bivšoj Jugoslaviji – Priča o Soji
Najčitanije
  • Egzodus Srba iz Sarajeva 1996. godine (VIDEO)
    6h 6m
    11
  • Kako su Koprivice vratile mošti Svetog Haralampija u manastir Moraču
    7h 1m
    2
  • Veliki požar u Sarajevu, evakuisana škola
    23h 17m
    1
  • Izgorjela kuća porodice Todorović u Palama, pokrenute humanitarne akcije
    1h 35m
    0
  • U martu besplatni skrining testovi na karcinom grlića materice za žene sa područja Istočnog Sarajeva
    3h 25m
    1