„Profesija doktora je podvig koja zahtijeva samopouzdanje, čistoću uma i čistoću misli. Nije svako sposoban za to“, rekao je veliki ruski pisac, a ljekar po profesiji A.P. Čehov.

Ljudi ove profesije zaista su nevjerovatni po svojoj prirodi, njihova profesija je izuzetno teška i odgovorna, i sa pravom ih čini društvenom elitom. Iako im je ponekad upućeno mnogo kritika i nezadovoljstava, svi mi razumijemo da oni svakodnevno bdiju nad našim zdravljem i prihvataju veliki rizik. Iako ove riječi ne možemo uputiti svakome, sa sigurnošću ih možemo adresirati izvanrednom doktoru pedijatru JZU bolnice Kasindo, gospođi Tamari Ivanović sa kojom smo razgovarali o mnogim zanimljivim temama.

Znamo da je medicina zanimanje, koje, možda za razliku od svih drugih profesija, iziskuje veliku ljubav prema svom poslu. Šta vas je to navelo da krenete ovim putem i da li ste oduvijek znali da je medicina Vaš životni poziv?

Ne mogu tačno da se sjetim šta me je navelo, ali mogu reći da medicina zaista jeste moja ljubav. Mislim da svi koji se bave ovim poslom moraju da vole ovu profesiju. Da sam ponovo u prilici da upisujem fakultet i krećem sve iz početka, ja bih sigurno opet upisala medicinu, i opet pedijatriju i polmologiju.

Većina ljekara kaže da ne bi pustila svoju djecu na medicinu, a ja ne bih imala ništa protiv da moje kćerke sutra krenu tim putem. Naravno ako to bude i njihova želja, jer ovaj posao mora da se voli.

S obzirom na to da su vaši pacijenti djeca, da li vaša specijalnost zahtijeva određena pedagoška znanja?

Apsolutno. Skoro sam razmišljala o tome. Mi na fakultetu, niti na specijalizaciji nemamo te predmete, a jako je važno. Ne samo pedagogija u odnosu sa djecom, nego i u odnosu sa roditeljima. Pristup djeci je jako važan. Nama je u interesu da dijete bude opušteno i mirno jer je teško pregledati dijete koje ne dozvoljava da mu se priđe. U suštini, sa najvećim brojem djece se može uspostaviti dobar kontakt. Najvažnije je da ih ne lažemo i da im otvoreno kažemo šta ih očekuje u ordinaciji. Nekada griješe i roditelji koji u nedostatku boljih pedagoških metoda, neposlušnu djecu plaše injekcijama i doktorima.

Zanimljivo je da se najveći broj djece danas ne plaši injekcije, jer se one i ne daju tako često, nego kašike za pregled grla.

Generalno, sa većinom djece može da se uspostavi dobar odnos. Treba malo strpljenja, vremena i pravi pristup.

Sa kakvim poteškoćama se susrećete u svom radu? S obzirom da radite sa djecom, ovdje mislimo na odnos sa njihovim roditeljima, da li poštuju zdravstvene radnike, da li pojava interneta utiče na to da pacijenti sami određuju dijagnozu itd…

Ne mogu da kažem da ne poštuju. Najveći broj roditelja uvažava mišljenje ljekara, poštuje ga i ne mješa se u naš posao. Ima i onih koji nam sugerišu kako da im liječimo djecu. Neki roditelji žele sve moguće lijekove, sad i odmah, sa željom i idejom da im do jutra djeca budu zdrava. Nasuprot njima, imamo i roditelje koji zaziru od svih oblika hemije i trude se da izbjegnu lijekove, naročito antibiotike, po svaku cijenu. Ja pokušavam da uvažim želje i jednih i drugih a da to ne utiče bitno na liječenje. Moram da kažem da sam malo sklonija ovim roditeljima koji pokušavaju da izbjegnu, ja bih rekla nepotrebno liječenje, i ne mrzi ih da danima skidaju temperaturu i dovode djecu na kontrole. Ja nemam ništa protiv toga da 5 dana za redom gledam isto dijete.

Istina je da roditelji istražuju, informišu se, iznose svoje stavove, mišljenja, ranija iskustva i iskustva drugih, što najčešće nije upotrebljivo. Ali sve u svemu ja nemam neka loša iskustva.

Savremeno doba je doba pojave različitih oboljenja kod djece. Sa kojim oboljenjima se najčešće susrećete?

S obzirom na to da sam ja pedijatar-polmolog i da je astma najčešća hronična bolest dječijeg uzrasta, to je definitivno najčešće oboljenje sa kojim se ja susrećem. To su hronična oboljenja, pa su to djeca koja godinama dolaze na redovne kontrole. Kada su djeca pod dobrom kontrolom, rijetko imaju akutne napade, jer mi planiramo njihove terapije unaprijed, pravimo prekide kada može, uključujemo kada mora.

Inače, kašalj je najčešći razlog da se dijete vodi pedijatru. Naravno, nije svaki kašalj ni bronhitis ni astma. Na sreću, najčešće se radi o bezazlenom postinfektivnom kašlju, koji prolazi spontano, dakle bez ikakve terapije. U tim situacijama je povjerenje u doktora jako važno, jer kada ih ispratite iz ordinacije sa preporukom da uzimaju tople napitke i sačekaju da kašalj prođe, to će stvarno i uraditi samo ako vam vjeruju. U suprotnom, otići će drugom doktoru po mišljenje i lijekove.

Danas je pitanje vakcinisanja djece podijeljeno. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

O vakcinama se danas vode veoma ozbiljnije diskusije od strane veoma neozbiljnijih ljudi.  Različiti ljudi, različitih profesija, uključujući i estradu, imaju mišljenje o nečemu o čemu, vrlo često ne znaju baš ništa. I nemaju nikakav problem da to mišljenje iznose javno. Ja sam apsolutno za. Dnevno me više puta roditelji pitaju šta ja mislim o vakcini, i ja im uvijek kažem da sam vakcinisala svoju djecu i da bih ponovo. Mislim da to govori dovoljno o mom mišljenju.

Vakcine su jedno od ozbiljnih otkrića u medicini. To što je došlo do njihovog banalizovanja i što danas svako ima stav o njima, postalo je opasno. Često se stavovi zasnivaju na neistinitim ili bar djelimično istinitim pričama. Čitala sam priču majke čije je dijete sa deset mjeseci sklapalo rečenice dok nije dobilo vakcinu i onda je prestalo. Ja još nisam vidjela dijete koje sa 10 mjeseci govori više od nekoliko riječi, najčešće ni toliko. Koincidencija je da se autizam prepoznaje u tom uzrastu kada se daje MMR vakcina. Ono što se nedovoljno potencira u javnosti, je da bolesti za koje se daju vakcine, ne prođu uvijek samo sa temperaturom i osipom i ne završe se za desetak dana. Nažalost, u toku tih bolesti moguće su i ozbiljne komplikacija u smislu encefalitisa (upala mozga), koje i pored najboljeg mogućeg liječenja mogu da naprave biljku od djeteta. Doktori koje se bave isključivo autizmom tvrde da njegovo nastajanje nema nikakve veze sa vakcinom.

Vakcine imaju svoja neželjena dejstva koja su navedena u svim knjigama, koja podrazumijevaju temperaturu, osipe, alergijske reakcije i slično, ali ovo oko čega se diže sva ova fama nije dokazano medicinski.

Kao ljekar zaposlen u javnoj zdravstvenoj ustanovi, sigurno ste se susreli za pojavom podmićivanja medicinskog osoblja u vidu novca ili poklona. Da li je, i u kojoj mjeri, uzimanje mita prisutno u bolnici Kasindo? Da li imate saznanja o tome?

Ja stvarno ne znam da li postoji iko ko traži nekome novac za liječenje u javnoj zdravstvenoj ustanovi.  Meni je to potpuno strano. Ne znam ni nekoga ko prima novac. Na pedijatri toga sigurno nema. Za druga odjeljenja ne mogu da tvrdim.

Pacijenti ponekad donose poklone u vidu čokolade i kafe, i to obično na kraju liječenja, da se zahvale. To uglavnom svi uzmu i to, naravno ostane na odjeljenju. Mislim da bi čak bilo neprijatno, odbiti čokoladu od nekoga ko vam se na taj način želi zahvaliti.

Kakva je situacija u zdravstvu generalno? Svakodnevno se susrećemo sa informacijama o odlasku velikog broja kadrova, najviše u Njemačku, usljed velike potražnje za zdravstvenim radnicima svih profila. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

Ja nisam radila u tom prijeratnom periodu, u kojem je situacija bila bolja. Od kako sam počela da radim, situacija je slična, uglavnom loša i tako je posljednjih 20 godina.

Iskreno ne mislim da je ogromna sreća otići u Njemačku, poznajem neke ljude koji su otišli. Plate jesu mnogo veće, ali su i troškovi života mnogo veći, pa to bude srazmjerno. Iz naše bolnice ne znam mnogo ljekara koji su otišli, ali znam tehničare koji su zadovoljni platama, ali svi oni su uglavnom ostavili porodicu ovdje i otišli su u nekoj kombinaciji da njih troje ili četvero živi u istom stanu kojeg plaćaju zajedno, i žive kao klasični gastrabajteri koji skupljaju novac, pa se vraćaju. Vjerovatno neki od njih pokušavaju da se snađu i  planiraju da vode porodicu. Ja sebe, za sada,  ne vidim u inostranstvu.

Šta biste poručili roditeljima, kako da očuvaju zdravlje svoje djece?

Mislim da je u životu najvažnija mjera u svemu, iako je teško biti umjeren, pa i u odgoju djece. Svi mi volimo svoju djecu najviše na svijetu, i trudimo se da im obezbijedimo sve što je moguće, nekad i što je dobro i što nije, mislim ovdje na tablete, igrice, laptop i ostalo, jer su generalno mnogo više u upotrebi nego što bi to trebalo da bude.  Mjera u ishrani je neobično važna. Mislim da smo počeli da zastranjujemo u smislu striktnog izbacivanja nekih namirnica (mlijeka, mesa itd.) i sa druge strane forsiranja nekih drugih namirnica, naročito onih koje nisu našeg porijekla. Ishrana treba da bude raznovrsna, umjerena i prilagođena podneblju i godišnjem dobu.

Ono što još našoj djeci nedostaje su izlasci napolje, igranje u dvorištu i na svježem vazduhu i druženja. Djeca se previše zatvaraju u stanove i provode vrijeme uz računare. Mislim da, donekle, problem leži i u školama koje, prvo nemaju adekvatne sale, drugo često izostaju časovi fizičkog, usljed nadoknade nekog drugog predmeta, a mislim da je ono jako važno.

Naravno na kraju, družite se sa svojom djecom, pratite ih i osluškujte njihove želje i probleme. Slobodno pokazujte ljubav svojoj djeci i naučite ih da je i oni pokazuju i vama i svima koje vole.