Imaš cigar?

Što ne kupim?

Oklen kukavče! Vidiš li pošto su? Kupim kad imam koju marku.

Da prestanem? Ne se*i, samo me to drži u životu.

E hvala ti care! Imam vatre, ne treba.

Šta radim? Stučem pokoju dnevnicu kad bude i tako. Sad slabo, ovaj virus sve zatvorio. A ne mogu ni raditi puno. Ne radi mi se! Ostarilo se. Imam 46 godina sve me boli…leđa, noge, ruke. Imam i pritiska malo.

Bio sam u ratu 4 godine. Dijete bio 1992. Digli nas u u junu te godine u vojsku. Prva generacija VSR.

Misliš da te zajebavam?

Ne samo mene, nego sve, osim onih koji su utekli. To je tako tad bilo. Iz škole u rat. Malo obuke i na front.

Čuj ima li straha?

Ko kaže da nema, ili laže ili je lud. Ali većina se navikne. Postane rutina. Opasnost u neka doba smatraš redovnom pojavom. Poneko zagine, i to postaje normalno. Malo žalimo, a onda se naviknemo. Sjećam se prije rata, umre baba od devedeset godina…tragedija. Ne pali se televizija godinu dana. Tek posle četeresnice ideš gledat utakmice u komšiluk, da ti ko ne prigovori da nisi ožalio babu dovoljno i odistinski.

Iza rata ni smrt nije strašna. Danas ljudi skoro i ne plaču. Prije…krivljavina do nebesa. A kad se gruvanje završilo, rat nije stao. Kud ću sad u pi*ku materinu. Ćaća ti govori da bi nešto trebao privređivat, majka ti krišom da koji dinar koji obavezno propiješ ili prokockaš na aparatima. Vazda ista priča, i u kući i u kafani i u gradu..i osjećaj da su te zajebali. Odem na more…

Ne da se kupam, glupane nego da što zaradim, a raditi ne znam ništa…osim argatovati. Izlijevamo neku ploču, kiša pada, ali se ne smije prekidat. Mokar do gole kože, na mješalici…jedna lopata cementa, tri pijeska. Drhtavica me neka uhvatila a mislima se vraćam u ratno vrijeme. Zamišljam scenu. BeGe…

BeGe ?

Borbena gotovost, glupane.

Na straži sam, lije ko iz kabla, hvata me drhtavica, led okupio. Dođe smjena. Ulazim u baraku, presvlačim se. Dimi iz mene. Vatra u šporetu grije, a na ploči puna šerpa toplog čaja od svih trava. Neko ispržio uštipke a ima i “buntekuh sira”. Milina i idila! Danas “buntekuha” ima kupit u Marketu. Prave fensi salate od njega. Od nekih doba smo gađali konjevodca s njime kad nam ga dostavi za obrok. Dok o tome mislim, nekako mi lakše i na onoj mješalici, nekako me i drhtavica prođe. Nije rat najgori, dok ga se sa nostalgijom sjećaš i dok lakše provodiš mirnodopske nedaće misleći o njemu. Ili je to možda ovaj PTSP što o njemu pričaju po novinama i na televiziji.

U stvari i ne pričaju puno, malo nas je ostalo kome su dali dijagnozu Postraumatski ratni poremećaj. Digli ruke na sebe ili umrli od rakčine.

Daješ mi cijelu kutiju! Hvala care! Oprosti ako sam te smorio.

Autor: Rade Likić