Lideri Srba, Muslimana /danas Bošnjaka/ i Hrvata iz BiH postigli su 30. jula 1993. godine na mirovnim pregovorima u Ženevi dogovor prema kojem BiH čine tri etničke republike - muslimaski lider Alija Izetbegović je prvo prihvatio, a zatim, kao i tri prethodna, odbacio plan.
Vojska Republike Srpske je stajala najbolje na svim frontovima u to doba, pa su lord Dejvid Oven i Torvald Stoltenberg predložili unutrašnju podjelu zemlje po federalnom principu.
Muslimanska strana je nudila srpskoj mogućnost da nakon pet godina održi referendum i napusti BiH ako to želi.
Prema ovom mirovnom planu, "Savez Republika BiH" činile bi tri konstitutivne republike, a svaka bi obuhvatala po jedan konstitutivni narod.
"Savez Republika BiH" trebao je biti subjekt međunarodnog prava i član UN.
Na čelu izvršne vlasti bilo bi tročlano predsjedništvo, a Savez bi predstavljao predsjedavajući, s tim da bi se na toj funkciji članovi mijenjali na četiri mjeseca. Odluke predsjedništva donosile bi se konsenzusom.
Uz predsjedništvo, nosilac izvršne vlasti bio bi savjet ministara, koji bi se sastojao od "premijera, ministra spoljnih poslova i drugih ministara", a postavljalo bi ih predsjedništvo.
Zakonodavno tijelo je, prema mirovnom sporazumu, trebao biti parlament "Saveza Republika BiH" koji bi se sastojao od 120 poslanika, s tim da bi se iz svake republike birala po trećina.
"Savez" bi imao vrhovni sud, ustavni sud i sud za ljudska prava.
Prema mirovnom planu, svaka konstitutivna republika trebala je usvojiti vlastiti ustav, a pretpostavka nadležnosti bila je u korist republika, kao što je to i u Dejtonskom mirovnom sporazumu.
Svaka republika trebala je da sama organizuje i upravlja svojim uniformisanim snagama, s tim što one imale proporcionalno uravnotežen nacionalni sastav.
Sve ratne vojne snage trebale su se progresivno razoružati pod nadzorom UN.
Dodatkom je regulisano i izdvajanje iz "Saveza Republika BiH" tako da je određeno da se nijedna republika ne može izdvojiti bez saglasnosti ostalih. Svaka republika imala bi pravo uložiti žalbu savjetu ministara na jednu od takvih odluka, a odluka savjeta trebala je biti konačna.
Zanimljivost u dodatku sporazuma bila je odredba da će u slučaju izdvajanja republika - Neum, te dijelovi opštine Stolac i Brčko, ostati dio "Saveza Republika BiH".
Dodatkom je posebno regulisan status okruga Sarajevo i opština grada Mostara, u čijoj je upravi trebala učestvovati Evropska zajednica /danas EU/.
Mnoge odrednice ovog plana ušle su dvije godine kasnije u Dejtonski mirovni sporazum, samo što su u Dejtonu potpisana dva entiteta.
Alija Izetbegović je prije ovog odbacio tri mirovna sporazuma.
Tako je pred početak ratnih sukoba odbacio već dogovoreni plan o skraćenoj Jugoslaviji, koja je trebala da se sastoji od četiri republike - BiH /bez ikakvih unutrašnjih granica/, Srbije, Crne Gore i tadašnje Makedonije.
Ovaj plan su muslimanski intelektualci i političari Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović prihvatili uz prvobitnu saglasnost SDA, da bi ga kasnije Alija Izetbegović odbacio.
SDA i Izetbegović su prihvatili pa odbacili 1992. godine lisabonski papir o tri republike i priznatim spoljnim granicama BiH, da bi Izetbegović isto učinio i sa Vens-Ovenovim planom o deset kantona, koji je tada odbacila i srpska strana.
Srbi u BiH prihvatili su sve mirovne planove osim Vens-Ovenovog, dok je muslimanska strana odbacila sve planove osim onog u Dejtonu, i to na isti način - prvo su bili prihvaćeni da bi Izetbegović poslije toga povlačio potpis i produžavao rat.
Tako je bilo i sa Oven-Stoltenbergovim planom, muslimanska strana /danas bošnjačka/ prihvatila je plan 30. jula, da bi ga 31. jula odbacila.
