Znači, Vojislave, za vas je i drug Tito analfabeta? Jeste. I on, i svi drugi, koji neće da znaju za tri slova BOG?”

Navedeno pitanje je izrekao skoro prijetećim tonom glavni javni tužilac za Bosnu i Hercegovinu Čedomir Mijović, a čovjek kojem se obratio kao Vojislavu i koji mu je još prkosnije odgovorio bio je niko drugi do vladika hvostanski Varnava Nastić. Taj dijalog  se odigravao u Sarajevu jednog februarskog dana 1948. tokom montiranog sudskog procesa, bolje rečeno sudske farse pomenutom episkopu Srpske pravoslavne crkve. Predsjednik Okružnog suda za grad Sarajevo Mašan Radonjić je predsjedavao krivičnom vijeću u sastavu: Savo Ninković i Mile Torović. Oni su vladici 1. marta 1948. izrekli sramnu presudu od 11 godina teške robije sa prinudnim radom zbog “zločina izdaje, pomaganja terorističkih bandi, slabljenja ekonomske i vojne moći zemlje, neprijateljske propagande i špijunaže u korist Angloamerikanaca.”

Dokazi na kojima se temeljila optužba, a potom i rečena presuda, da nisu bili tužni, bili bi krajnje smiješni. “Savjesni pojedinci” nisu dangubili, danonoćno su donosili abrove “šta je pop rek'o”. Suviše glupi da shvate njegovo umno izlaganje, a dovoljno zli da to nakite kako bi njihova dojava izgledala što važnije pa je malo reći da su te fabrikovane optužbe bile samo neosnovane,  već i krajnje idiotski formulisane. No, taman posla da je neko tim važnim drugovima, koji još sa mašinkama ulaze u državne institucije smio to prigovoriti. Njihovo pokazivanje moći i nadmenosti imalo je u sebi i jaku dozu neke destruktivne strasti, jer zlo i nasilje koje su provodili u revolucionarnom, pobjedničkim zanosu shvatali su kao neko uzvišeno poslanje u stvaranju novog svijeta i čovjeka.

Vladika je između ostalog optuživan da je navodno govorio protiv elektrifikacije sela, jer će to upropastiti srpsku mladež, a on je u stvari govorio o tome kako je svjetlost Božije istine narodu još potrebnija i važnija, jer se njom rastjeruje duhovna tama i ta energija ne pokreće mašine, već duše ljudi. Slično su izvrtane i njegove riječi o analfabetskim kursevima kada je govorio da je još važnije ljude opismeniti jevanđeoskim slovom i riječju, za šta se crkva zalaže.

Optužbe

Optužbe za špijunažu u  korist zapadnih sila dokazivane su time što je u kuću primio vozača koji je dovezao pomoć UNRA u Sarajevo, a svoju sestru Dobrilu i još neke učio engleski jezik da bi mogli dočekati Angloamerikance. Optuživan je čak i da sarađuje sa ustaškim odmetnicima poput Ivana Čondrića zbog obaranja narodne vlasti.

Poslije iscrpljujućeg danonoćnog isljeđivanja bez sna, sa brutalnim mučenjem, ne jedući ništa od zatvorskih splačina sem po neku koricu hljeba, vladika je bio blijed ko krpa. Inače sitan čovjek, ličio je na duha, oko čijeg se mršavog tijela usukivala jedna iznošena, veda, tamnosmeđa mantija. Valjalo je ostati pri čistoj pameti pored tolikih podmetanja i šikaniranja. No i pored toga u njegovom pogledu je gorjela vatra istine i otpora ne dajući se ni za trenutak impresionirati ni uplašiti, ostajao je hladno miran i dostojanstven, odlučno odbacujući sve izmišnjotine nekakvih lažnih svjedoka. To je do bijesa dovodilo tužioca, ali i naručenu publiku, koja bi povremeno graknula: “Smrt mantijašu,  izdajniku i stranom špijunu!” Narod je tadašnje sudove opisao riječima “dvojica bez duše, treći bez glave”.  I štampa se tih dana, posebno “Politika” i “Borba”, pljuvanjem i harangom bijesno obrušavala na ovog časnog čovjeka.

Partija, na čelu sa Gensekom Brozom i njegovim skutonošama, krvavo se obračunavala sa svima koji su mislili i govorili drugačije, jer nije bilo dovoljno samo pobijediti klasnog neprijatelja, već ga je trebalo i potpuno uništiti. Na pravosudne funkcije su postavljane razne ulizice i karijeristi, kojima su moral i čast bili vrlo slaba strana, takvi su brzo prepoznati sa dedinjskog panteona kao ljudi koji se neće mnogo osvrtati na kodeks sudske etike, već će po partijskom zadatku “rebnuti” koga treba i koliko treba. Jer, šta će nam sudovi ako vlast (čitaj kompartija) ne može preko njih uništiti tamo neke elemente, koji ne vole naše društvo i ne kliču i ne aplaudiraju našim najodgovornijim drugovima. Pa zar im nije bravar maršal poručio da se “ne treba uvijek držati zakona kao pijan plota”.  A kada je već Kaligula mogao postaviti svog Incitata za senatora, što  i on, kao crveni imperator, ne bi mogao u sudove postavljati koga mu volja, pazeći posebno na podobnost onih u većim gradovima.

Presude i visine kazni za važnije slučajeve su donošene i prije samog suđenja. Obično bi poslije konsultacija sa Beogradom šefovi tajne policije, strogog izraza lica, sa kosom visoko zalizanom unazad, u nekoj polumračnoj zadimljenoj sobi, pljuckajući duvan iz ljutih cigara na isljedni predmet, pored plavih štembilja i onih smeđih od fildžana kafe, stavljali i posebnu šifru, znanu glavnim tužiocima i sudijama. Jedan od onih koji su u Sarajevu tih godina “i vezali, i driješili” bio je šef Ozne za Bosnu i Hercegovinu, a potom i ministar unutrašnjih poslova Uglješa Danilović.

Stepinac

No slučaj vladike hvostanskog oni umniji su odmah stavili u korelaciju sa slučajem “Stepinac”, jer još ranije je uočena praksa rukovodstva KPJ da se vještački stvara simetrija između “neprijatelja iz reda srpskog i hrvatskog naroda”. Teška je mrlja na Brozovoj politici stavljanje u istu ravan pravoslavnog sveštenstva, kojih je 517 ubijeno u ratu, sa katoličkim prelatima, od kojih su neki lično činili krvave zločine nad srpskim civilima, uz blagoslov većine tog klera. Sve je bilo sračunato na relativizaciju velike odgovornosti crkve u Hrvata i njenog nadbiskupa, generalnog apostolskog vikara ustaške vojske, koja je u smrt poslala oko milion Srba. Krajnji je cinizam i neljudskost tretirati na isti način mučeničkog episkopa Varnavu, čiji je sav grijeh bio verbalni bunt protiv bezbožničke ideologije komunista, dok je Stepinac imao dokazane veze sa direktnim izvršiocima zločina, čak i poslije rata, a čuvao je i njihovu arhivu. Šta reći za kardinalov grijeh u pokrštavanju 250.000 Srba, za koje on piše papi Piju 12. da se moli za opstanak NDH, kako se oni ne bi vratili u pravoslavlje. No uprkos tome Broz je znao gospodina Alojzija nazvati telefonom u zatvor i sa njim podugo razgovarati, dok su vladiku Varnavu u zatvoru posjećivali batinaši Udbe, poslije čega bi ostajao u lokvi krvi. Na kraju Stepinac dobi 16, a Nastić 11 godina zatvora. Vjerovatno bi vladika dobio doživotnu robiju da je imao samo pet odsto kardinalove krivice.

Vladika Varnava je kršten kao Vojislav Nastić kada je rođen prije 110 godina, 31. januara 1914. u američkom gradu Geri, na obali velikog jezera Mičigen, nedaleko od Čikaga.  Brojna kolonija Srba radila je u tamošnjim čeličanama i drugoj industriji. Tu je odrastao i dvije godine stariji Mladen Sekulović, proslavljeni holivudski oskarovac Karl Malden, a tu će svoje posljednje dane provesti i knez srpskih pjesnika Jovan Dučić. Vojislavov otac Atanasije i majka Zorka, rođena Laković, odlučiše da se sa djecom ranih dvadesetih vrate u svoju oslobođenu zemlju u sastav Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije. Atanasije u strogom centru Sarajeva, nedaleko od Narodnog pozorišta sagradi kuću na adresi Kralja Petra br. 64 (tel. 37-55) i u njoj otvori vrlo ugledan restoran, zvan “Amerikanac”, koji je sve do današnjeg dana ostao kultno sastajalište Sarajlija.

Mlađani Vojislav s velikim marom i odličnim uspjehom tu završi osnovno i gimnazijsko obrazovanje, ističući se opštom kulturom i poznavanjem više stranih jezika, te vrhunskim sviranjem violine. Njegov otac, kao iskreno religiozan čovjek, posjećivao je značajne vjerske skupove širom zemlje i bio poznat crkveni dobrotvor. On u Skoplju svog sina predstavi vladici Nikolaju Velimiroviću kojeg je odranije poznavao.  Tom prilikom Vojislav izrazi želju za monaškim životom, no sveti vladika prepozna u njemu visoke moralne i intelektualne kvalitete i uputi ga da prvo završi Bogoslovski fakultet u Beogradu, jer bila bi šteta da takav nebrušeni dijamant završi kao prost monah. Student Nastić bio je jedan od najboljih, pa uspješno i u roku završi studije 1937. Po povratku u Sarajevo odmah je postavljen za katihetu (vjeroučitelja) u Državnoj gimnaziji i Učiteljskoj školi. Zbog svoje  dobrote skromnosti i intelekta uskoro posta omiljeni duhovni vođa mladih sarajevskih Srba. Pored toga, u očev restoran je stalno dovodio gradsku sirotinju na besplatan obrok, pomažući ih i na druge načine. Odbojnost ka materijalističkom svetovnom životu konačno potvrdi odlaskom u manastir Mileševu, gdje sa imenom Varnava primi monaški postrig rukom mitropolita Petra Zimonjića, stradalnika od ustaške ruke, potonjeg svetog Petra Dabrobosanskog.

Pavelić

U tom otpoče i Drugi svetski rat, koji provede u najtežim okolnostima sa svojim sugrađanima. Sredinom rata Ante Pavelić šalje po njega i u Zagrebu mu nudi mjesto poglavara nekakve hrvatske pravoslavne crkve, uvjeravajući ga da će se tako poboljšati položaj Srba i NDH. No Varnava ga glatko odbija, ne želeći gaziti kanon svoje svete crkve i gnušajući se da kao Božji čovjek pravi nekakve sporazume sa tim đavolovim šegrtom. Ustaše su do tada, uz zvjersko mučenje, već ubile trojicu vladika SPC, a dvojicu krvnički mučili, od čega su i oni uskoro podlegli, dok su šestog deportovali u italijanski logor. Ne zna se zašto je poglavnik baš Varnavi dao rečenu ponudu, valjda je mislio da će mladi školovani jeromonah, već poznat sa svoje brige za ugrožene, primiti tu “čast” da bi pomagao srpske nevoljnike. Znajući za to, a i za njegov veliki ugled kod sarajevskih Srba, i komunisti ga krajem rata vrbuju da javno podrži njihov pokret, poput nekih otpadnika u mantiji. Taj apsurd bi za njega takođe bio ravan izdaji, jer kako podržati one koji javno kažu da se bore protiv Boga i koji su tokom rata ubili preko 200 srpskih sveštenika.

Poslije rata, kao protosinđel Varnava, opslužuje dvije sarajevske parohije, čija stradalna pastva sad bijaše izložena poratnoj nemaštini, ali i pritiscima komunističkih vlasti. Kao silno odanog vojnika svoje crkve, na Preobraženje 1947. patrijarh srpski Gavrilo ga hirotonisa za svog vikarnog episkopa (hvostanskog), sa službom u Sarajevu kod administratora eparhija Dabrobosanske i Zahumsko-hercegovačke. Taj čin je primio u beogradskoj Sabornoj crkvi, pošto su vlasti zabranile hirotoniju u Sarajevu, jer bi se okupio veliki broj vjernika zbog Varnavine popularnosti. Budući odlučan da se bori protiv komunističke ideologije, koju je doživljavao kao duhovnog arhineprijatelja, od kojeg mora spašavati duše svojih vjernika, vladika je znao koju će cijenu za to platiti. On će tada u svojoj pastirskoj besjedi to i nagovijestiti: “Visoka čast Hristovoj crkvi znači i visoku žrtvu. (...) Episkopstvo je golgota, jer episkop mora istinu staviti iznad života, a mi znamo da je mnogo puta kroz istoriju govorenje istine značilo gubljenje života”.

Nepokolebljiv u vjeri i svojoj arhijerejskoj misiji, on u Sarajevu poče dizati glas zbog progona nevinih ljudi, gušenja vjerskih sloboda i drugih ljudskih prava. Vlasti odmah odlučiše u korijenu sasjeći tog neugodnog oponenta, koji im usput dođe i kao naručen radi pandana za slučaj “Stepinac”. Tako on već na početku arhijerejske službe bijaše uhapšen  25. decembra 1947. Odmah je podvrgnut teškom mučenju, ne bi li priznao ranije pomenute monstruozne optužbe, koje na kraju dovedoše do procesa i naprijed rečene sramne presude. Po njenom izricanju on u sudnici reče: “Ne iznenađuje me što mi sudite i što je već toliko sveštenika osuđeno, jer to su i Turci i ustaše i Nemci činili. Žao mi je samo što se u mom narodu nalaze bezbožnici koji vrebaju i u zamke hvataju ljude”.

Vladika je pod stalnom torturom izdržavao kaznu u Sarajevu, Stocu, Zenici i Sremskoj Mitrovici. U Zenici mu skinuše mantiju i poslije brijanja ga smjestiše u zloglasnu ćeliju br. 13 za najteže slučajeve. Brojni svjedoci su sa poštovanjem tvrdili kako je vladika poslije svih muka ostao čist, čvrst i dostojanstven, pa ga zatvorenici smatraše svetim čovjekom. Vlasti dođoše na ideju da bi se prilikom prebacivanja zatvorenika u Sremsku Mitrovicu vozom mogao izrežirati jedan “nesrećan slučaj” i tako se riješiti mnogih, prije svih, vladike Nastića. Tako 28. aprila 1951. svezaše 40 osuđenika po dvojicu i ukrcaše u specijalni vagon. Vladičin parnjak u lancu bijaše neki fratar Hrgić. U stanici Slavkovci taj vagon je iskopčan i ostavljen  na glavnom kolosijeku “da čeka” nalet teretnog voza. Udar je bio strahovit, uz zaglušujući tresak ljudi su ispadali iz skršenog vagona. Na mjestu poginu veliki broj osuđenika, dok su ostali ležali polomljeni okolo. Varnava je teško stradao sa prelomom ruke i obje noge. Spasio ga je slučaj, jer mu je sa Hrgićom bilo određeno mjesto na čelu vagona koji je primio najžešći udar, no tu klupu za sebe uze kapetan milicije Đorđo Čajić, gdje će ostati potpuno smrskan. Čudno, svi povrijeđeni milicioneri sprovodnici, njih pet, bili su Srbi: Božo Mihajlović, Stevo Miljanović, Branko Lazarević, Stojan Jovanović i Milan Ševo. Okupljeni narod htjede pomoći ranjenima, no to milicija ne dozvoli, dok ne dođoše agenti Udbe. Kasnije su u kamionu pod ceradom Varnava i drugi ranjenici truckani do mitrovačke, pa onda zatvorske bolnice, da bi vladiku poslije zapregom vratili u Gradsku bolnicu, gdje je liječen sedam mjeseci.

Nakon kakvog-takvog oporavka crkva nekako izmoli vlasti, koje ga privremeno otpustiše u kućni pritvor, pod uslovom da bude penzionisan, na šta ga Sveti arhijerejski sabor i razriješi dužnosti vikarnog episkopa. Policija mu je određivala i mijenjala mjesto boravka u manastirima Vavedenje, Gomionica, Krušedol i na kraju Beočin. U kućnom pritvoru provešće ukupno 12 godina, sve do svoje smrti. Operativci Udbe su ga često posjećivali i u njegovoj keliji čak i fizički “ubjeđivali” da napiše izjavu o svom slaganju sa zvaničnom politikom. No sve im je bilo uzalud, pa konačno odlučiše 12. novembra 1964. da se na taj slučaj stavi tačka. Odmah poslije Varnavinog povratka u manastir Beočin iz Novog Sada, gdje je išao do zubara, on poče da se preznojava, koči i grči. Sve je trajalo kratko i vladika svoju mučeničku dušu predade u krilo Gospodu sa samo 50 godina života. Ne treba biti pretjerano bistar pa zaključiti o čemu se tu radilo, jer je i mladi profesor Bogoslovije u Prizrenu Marko Vidicki u to vrijeme takođe otrovan kod zubara. Njemu dođe glave pisanje o nedjelima komunista.

Episkop hvostanski Varnava je sahranjen u manastiru Beočin, a opijelo su predvodili patrijarh srpski German, episkop raško-prizrenski Pavle (kasnije srpski patrijarh) te episkopi sremski Makarije i slavonski Emilijan, uz sasluženje više sveštenika. Počivši vladika je 2004. upisan u imenoslov svetitelja Srpske pravoslavne crkve kao Sveti Varnava Ispovjednik, koji se praznuje svakog 12. novembra.

Vitez u mantiji

Srbi Istočnog Sarajeva, na čelu sa parohom Boškom Tošovićem, su svome sugrađaninu svetom Varnavi Ispovjedniku posvetili  hram na brijegu Vranješ, koji su počeli graditi 2008. godine. Ovom svetitelju su posvećeni i novosagrađeni hramovi u Beočinu i Novom Sadu.

Protosinđel dr Stefan Čakić je ovako opisao svetog Varnavu: “...Bio je vitez u mantiji. Jedna izuzetna ličnost nesalomive snage i energije. Jedan hrabri borac za istinu i pravdu. Vatreni rodoljub, kakav se retko rađa. Iskreni i verni arhipastir crkve Hristove. Neugasiva zvezda vodilja naraštajima koji dolaze. Divan primer dobrote, čestitosti i poštenja. Čovek svetog života.”

Autor: Dragan Mijović