Ratna dešavanja početkom devedesetih i poziv medicinske sestre podstakli su Jelenu Petrović iz Pala da se počne baviti humanitarnim radom. Ona je od 1999. godine aktivno prisutna u humanitarnom životu opštine Pale, gdje radi u Opštinskom odboru Crvenog krsta na poziciji sekretara.

Od početka rata do danas, kroz njenu karijeru humanitarca, prošlo je mnogo toga. Kaže da ju je humanitarni rad najprije oplemenio kao ličnost, a zatim joj je donio i dosta briga i problema.

- Humanitarnim radom se aktivno bavim od 1999. godine. Po zanimanju sam medicinska sestra – tehničar, tako da je i taj poziv sam od sebe human. Prekretnicu u životu i moje opredjeljenje da pomažem ljudima je podstaklo ratno dešavanje u našoj zemlji i moja odluka da se dobrovoljno prijavim u sanitet i pomažem ranjenicima. Smatrala sam da je svako dužan da, shodno svojim mogućnostima doprinese, da to ratno ludilo što prije prođe i da se pomogne onima kojima je  pomoć prijeko potrebna. U tim okolnostima najviše je trebalo pomoći ranjene i bolesne – kaže Petrovićeva za Kateru.

Foto: privatna arhiva

Ona ističe da posao u Crvenom krstu nije nimalo lak, te da je problematika šarolika, prvenstveno iz razloga što su korisnici iz različitih socijalnih kategorija, sa različitim potrebama i stepenima ugroženosti.

- Trudimo se da pomognemo koliko možemo. Poslije završetka rata, sa ovih naših prostora su se odselile i humanitarne organizacije i donatori koji su u velikoj mjeri pomagali kako sa humanitarnom pomoći, tako i u podršci u logistici i davali nam "vjetar u leđa" da pomognemo svima koji su bili u stanju socijalne potrebe – kaže Petrovićeva.

Dodaje da, svjesni činjenice da ne uspijevaju svima pomoći i da, iako ulažu sve svoje napore i mogućnosti, često budu tužni i nemoćni da zadovolje sve potrebe na terenu.

Foto: privatna arhiva

- Nijedan radni dan u Crvenom krstu nije isti, nikad ne znate šta će danas da se odigra u ova naša četiri zida. Hoće li neko doći da traži hranu, da traži krv nekome svom kome treba za operaciju, ko treba da se porodi , ko je bolestan... Hoće li neko zvati da mu treba otići po lijekove, po recepte, u kupovinu namirnica. Neko dođe po polovnu garderobu, po štake, po kolica – kaže Petrovićeva.

Jelena kaže da uvijek kada nekome pomognete, na bilo koji način, to predstavlja veliko zadovoljstvo, a da su najteže situacije kada se radi o akcijama prikupljanja pomoći za liječenje, posebno djece i mladih ljudi.

- Evo primjer naše Vanje, koja se nažalost nije izborila sa opakom bolešću, a činjenica da je imala samo 24 godine, ledi krv u žilama. Tada bude i suza, neprospavanih noći i teških dana – kaže Petrovićeva.

Ona ističe da ljudi koji se javljaju Crvenom krstu za pomoć su uglavnom oni koji nemaju nikakvih primanja

- Najčešće su u pitanju apeli ljudi koji nemaju nikakvih primanja, kod kojih niko ne radi u porodici i penzioneri sa minimalnim penzijama. Ima i lica koja su ostala bez posla, posebno sad za vrijeme pandemije Kovida 19. Pomenula sam, da se trudimo da svima pomognemo, sve zavisi kolikom količinom pomoći raspolažemo u datom momentu – kaže Petrovićeva.

Foto: privatna arhiva

Dodaje da, ako se desi da trenutno nemaju ništa na stanju, sva lica se evidentiraju i kada pomoć stigne, pozovu ih da dođu po pomoć ili oni idu na lice mjesta da im uruče pomoć.

- Mladi se često odazivaju našim akcijama i ja ih ovom prilikom pozdravljam i zahvaljujem im se na njihovoj susretljivosti i humanosti koju pokazuju. Posebno su me prijatno iznenadili sad za vrijeme pandemije, kad su danima sa nama dijelili maske za stanovništvo Pala i uručivali pomoć, išli u kupovinu, stajali u redovima u Domu zdravlja i apotekama – kaže Petrovićeva.

Ona kaže da i  pored činjenice da su i sami  bili izloženi riziku da pokupe virus i obole, mladi su radili i željeli da pomognu kako stanovništvu, tako i zaposlenim u Crvenom krstu.

Foto: privatna arhiva

Petrovićeva dodaje da su članovi Crvenog krsta i humanitarci ljudi sa velikim srcem, te da je rad u ovoj ustanovi i izazov i privilegija.

- Kroz svoj posao stičemo veliki broj prijatelja na svim meridijanima. Ko se pridruži ovoj velikoj humanoj porodici on joj ostaje privržen do kraja života. Kasnije, djeca naših članova i radnika, nastavljaju tamo gdje su njihovi roditelji stali. Širimo dobre vibracije i trudimo se da pomognemo koliko možemo. Mislim da je svako od nas imao neki kontakt i neko iskustvo u životu sa volonterima i radnicima Crvenog krsta – kaže Petrovićeva.

Kaže da, kada ste u situaciji da od vas zavisi nečiji život, da morate nekom pomoći i olakšati mu trenutnu muku, problem ili situaciju, te da nemate puno vremena za razmišljanje i djelovanje.

- Preduzimate sve što možete i rješavate problem. Kasnije, kad sve prođe, analizirate da li je moglo bolje, lakše i efikasnije. Svaki novi dan je novi zadatak i izazov, a „crvenokrstaši“ ne gledaju vjeru, naciju i boju kože, nego  traže način kako da pomognu i da taj neko bude zadovaljan našom uslugom i da na kraju zaspimo mirno i zadovoljno – ističe Petrovićeva.

Biografija:

Jelena Petrović je rođena 1973. godine u Sarajevu, gdje je završila osnovnu i srednju medicinsku školu. Nakon Dejtona se preselila iz Istočnog Starog Grada u Pale, gdje i danas živi. Od 2004. godine je stalno zaposlena u Crvenom krstu na mjestu sekretara opštinskog odbora. Udata je i majka jednog dječaka.