Šta je to što nas „tjera“ da ugađamo drugima i da ne slušamo sebe? Šta je to što nas „tjera“ da radije prećutimo uvredu nego uđemo u konflikt?

Svako od nas ima svoju definiciju šta je dobro, šta loše ponašanje, i koja je nagrada ili kazna za ta ponašanja. Procjenjujemo i donosimo zaključke o tome na osnovu našeg sistema vrijednosti, a njega, opet, kreiramo tokom vaspitanja. Dječji mozak nema kapacitet da stvari posmatra skroz objektivno, jer nije dovoljno razvijen i sklon je da zaključuje crno-bijelo, dobro-loše. Dijete tada može da zaključi: „Dobri ljudi se ne svađaju“, ili „Samo se loši ljudi svađaju“.

Kako je put do pakla popločan dobrim namjerama, tako se ovdje često desi da odrastemo u pretjerano povlađujuće osobe koje se stalno izvinjavaju, koje ne znaju da kažu NE, koje svoje potrebe stavljaju na zadnje mjesto, koje nemaju lične granice, ne znaju da se zauzmu za sebe, koje se užasno boje odbacivanja/odbijanja/otkaza/raskida ako kažu nešto, što procijene da ne odobravaju njima bitne osobe (roditelja, partnera, šefa…). To je sasvim razumljivo ponašanje za dijete (koje još uvijek vaspitavaju), ali problem je što smo sada odrasle osobe, a u ovoj situaciji se ponašamo, osjećamo i mislimo – kao kad smo bili djeca. I to je sasvim razumljivo ako poznajemo činjenicu da naš mozak radi po principu uštede energije – u prevodu: ono što je nekad važilo, važi uvijek, bez testiranja.

Konflikti su znak da je neko ugrozio naše granice, možda svjesno, a možda ne znajući i da smo mi spremni da ih čuvamo, zbog nas samih. Kad osvijestimo koja misao nam se javi kada smo u situaciji koja bi mogla da bude konfliktna, i odgovorimo iskreno sebi zašto se bojimo da se zauzmemo za sebe, odnosno suprotstavimo, šta je to najstrašnije što bi se moglo desiti i kako možemo biti sigurni u tu našu procjenu rizika – možemo da se zapitamo da li je naš strah sada, ili smo se nekad toga plašili. Ma koliko nam bilo neprijatno, neophodno je da naučimo da se zauzimemo za sebe i da uvažimo svoje želje i potrebe.

Postoji toliko tehnika kako pravilno ulaziti u konflikt – odnosno kako s poštovanjem sebe i poštovanjem te osobe da vodimo razgovor, a jedna  od najpraktičnijih je “sendvič” tehnika. Potrebno je da krenemo s pohvalom, navedemo koliko smo zahvalni i imenujemo nekoliko primjera gdje nam je to jako značilo, zatim slijedi preokret, gdje kažemo šta nam smeta ili šta želimo odnosno pokazujemo šta nam je važno, I na kraju, slijedi rješenje ili kompromis.

Svi smo mi istovremeno i dobri i loši, nekad više jedno, nekad drugo. Da li je osoba dobra ili loša u kontekstu današnje teme, zavisi iz kog ugla gledamo: ona je dobra po druge, ali loša po sebe. Loša po sebe jer kako se mi ponašamo prema nama samima, da li uvažavamo naše želje i potrebe – time učimo druge ljude kako da se ponašaju prema nama.

Autor: Jovana Gajović, diplomirani psiholog i TA praktičar

(Tekst je realizovan u saradnji s Društvom psihologa RS)