„Fudbal je najvažnija sporedna stvar na svijetu“. Često srećemo ovu ustaljenu rečenicu. Oni koji vole ovu jedinstvenu, razigranu i plahovitu igru iz ove fraze izbaciće riječ „sporedna“. Sa istim stavom i ja počinjem ovu priču, priču kad je Sokolac bio mali Montevideo.
Svjetska fudbalska asocijacija (FIFA) osnovana je davne 1904. godine, da bi tek nakon punih 26 godina organizovala prvo prvenstvo svijeta, 1930. godine u Urugvaju, u Montevideu. Kotrljala se lopta i u našem malom gradiću, na svakoj iole ravnoj poljani, da bi prvi fudbalski klub, čuveni Glasinac, bio osnovan šest godina nakon prvog Mundijala, 1936. godine. U ovom malom klubu stasavali su veliki igrači, a neki od njih uspjeli su da zaigraju i na međunarodnoj sceni.
Pričom se vraćamo u osamdesete godine prošlog vijeka, kada je stadion „Bara“, kao i mnogo puta prije toga, bivao domaćin poznatim imenima i zvučnim klubovima bivše Jugoslavije. Te 1986. godine, u julu mjesecu, na „Bari“ , u Sokocu je zaigrao Partizan. Fotograja koju u svojoj arhivi posjeduje naš sagovornik vjerni je svjedok ovog blistavog trenutka istorije našeg fudbalskog kluba.
Glasinac-Partizan (1:4), prijateljska utakmica, jul 1986. godine, stadion „Bara“ Sokolac
U tadašnjem sastavu domaćeg tima, na poziciji beka, odbrani Partizana otpor je pružao naš sugrađanin Željko Beatović, koji nam je i prenio ovu priču. Vratio nas je u vreli ljetnji dan, na pune tribine malog gradskog stadiona.
Svakog 27. jula bila je prilika da se ugosti neka velika ekipa. Godine 1986 . imali smo čast da zaigramo protiv fudbalera Partizana u čijem je tadašnjem sastavu bilo osam reprezentativaca bivše Jugoslavije. Iako je to bila prijateljska utakmica, želje za pobjedom nije manjkalo, priču je otpočeo Beatović.
Crno bijeli su igrali u sljedećem sastavu: mrežu je čuvao Omerović, a igrali su Đelmaš, Radanović, Vermezović, Đorđević, Vokri, Katanec, Župić, Stevanović, Đurovski i Bajović. Boje i čast Glasinca branili su: kapiten Milović, Marković, Zeković, Tomić, Cvijetić, Bašević, Muhić, Jolović, Knežević, Beatović i Kruezi. Trener Glasinca u to vrijeme bio je Dušan Kovačević, a tim se takmičio u Regionalnoj ligi u grupi jug.
Na ovoj fotografiji je Predrag Tomić koji je poginuo u proteklom ratu, a nedavno nas je napustio naš tadašnji kapiten, Mirko (Risto) Milović. Bio je najstariji među nama, po godinama, svom stavu i ponašanju. Zasluženo je nosio kapitenski traku. Sjećamo se njegove velike izdržljivosti kad bismo trčali ali i odgovornosti koju je kapitenska pozicija nosila sa sobom. Predvodio nas je u svemu kao pravi vođa. Ostatak ovog tima može da svjedoči o lijepim uspomenama našeg Glasinca i o jednom ljepšem vremenu, kada se i život i fudbal volio više.
Da se vratimo utakmici sa Partizanom. Na oduševljenje hiljada navijača Glasinac je prvi postigao pogodak. Nakon prvog gola mreža gostiju ostaje prazna. Iako se nije igralo za rezultat, Partizan je u ovom susretu pokazao svoju neprikosnovenost postigavši četiri gola. Glasinac – Partizan 1:4.
Naš sagovornik je, kako reče, fudbalu posvetio deceniju svog života. Za prvi tim Glasinca zaigrao je u drugom razredu srednje škole, a pored utakmice koja je naša tema, brojne su fudbalske predstave ostale u njegovom sjećanju.
Imali smo vjerne navijače koji su svim srcem voljeli Glasinac. Nije im bilo teško da autobusima putuju sa nama kako bi nas podržali i bili naš dvanaesti igrač. Njihova posvećenost bila je nevjerovatna.
U podmlatku je igrao na različitim pozicijama, a sa ponosom je nosio i kapitensku traku. Željko kaže da se neplanirano najduže zadržao na poziciji beka. To je bilo prinudno rješenje, jer se čuveni Anđelko Tešan, koji je bio pozvan kao pojačanje, povrijedio i nije mogao da igra.
Tešan je kao istaknuti desni bek, punu deceniju sa velikim uspjehom nosio dres FK Sarajevo, a bio je i reprezentativac Jugoslavije. Naš tim je bio u krizi pred ispadanje iz Lige i on je trebao biti važno pojačanje. Njegovom povredom ostali smo bez igrača na ovoj poziciji, a na prijedlog trenera ova uloga je pripala meni, istakao je Beatović.
Mijenjao se fudbal, kao i priče koje je pisao stadion „Bara“. U decenijama koje su uslijedile sve je doživjelo svoju stagnaciju i pad pa tako i ovaj sport.
Nestao je taj entuzijazam i zalaganje koje se njegovalo godinama. Sjećam se da smo imali premije, a plaćali su se i treninzi. Da nije sve ni finansijski momenat govori i činjenica da je i odnos prema igri bio drugačiji. Igralo se sa više srca, a navijači su znali to da nagrade. Taj osjećaj kad se igra pred sokolačkom publikom bio je autentičan. Danas su i sama pravila pomalo ugušila fudbal. Vrti se veliki novac, ali se duša izgubila, posebno u malim mjestima, gdje su nekad fudbalske utakmice bile pravi praznik.
Jedne godine datumi ispita su se poklopili sa datumom priprema Fudbalskog kluba Glasinac. Željka ne pitah da li je položio ispit, a za pripreme reče da je nakon polaganja putovao dva dana do Vele Luke u Hrvatsku, gdje se njegov tim spremao za nove sportske uspjehe. Ispit prijateljstva i odanosti je položio. Kad već spominjemo odanost, ona navijačka rezervisana je i tradicionalno i porodično za voljeni Partizan.
Autor: Bojana Marković
