Postoje trenuci u životu kada čovjek misli da je dotakao dno - kad tama postane gušća od mraka, a tišina glasnija od vriska. Tada, u naizgled bezizlaznim danima, dolazi nešto što rasiječe tu tamu, kao zrak sunca kroz guste oblake - rađa se dijete. Ne samo jedno, već mnogi novi životi znaju doći upravo onda kada je nada na izmaku. I to nije slučajnost, već odgovor života na patnju.Ovaj put,  ispričaću vam lično svoju priču. Vama ili sebi? Svejedno. Možda će nekome biti pozitivan primjer, meni sigurno  prilika da dam mali dar onima koji su za mene svetinja i razlog za borbu.

Dajana, Saška, Marija, Anica, Sofija i Aleksej – to smo MI! Neraskidiva šestorka. Simbol velike ljubavi naših roditelja. Dajana - najstarija sestra i prva kćerka. Rođena  2004. Godine. O njenom rođenju, naravno, ne znam ništa, osim što sam mogla čuti iz priča roditelja. Otvorila je vrata svima nama i roditeljima dodijelila uloge mame i tate. Kroz svoje odrastanje Dajana je sijala i u školi i u sportu, predstavljajući nama mlađima model učenja, ponašanja i kulture. Tako je i danas, kad je već student.  Za tri godine,  život počinje i za mene. 2007. godine, u vrućim ljetnim danima, na svijet dolazim ja - Saška. Sa mnom je sve bilo mnogo lakše jer je Dajana „probila led“. Nikada nisam patila od nedostatka pažnje jer sam starijoj sestri uvijek bila glavna zanimacija. Danas sam srednjoškolka, karate je moja velika ljubav. Sa svega dvije godine i ja postajem starija sestra. Bila sam suviše mala da bih se sjećala Marijinog rođenja, ali se njenog odrastanja sigurno sjećam. Mama i tata se po prvi put susreću sa komplikacijama jako malog djeteta. Marija je sa samo devet mjeseci imala operaciju, roditelji zabrinuti, u strahu, ali ipak uspijevaju pružiti pažnju nama starijima . Nikad se nismo osjećali odbačeno ili usamljeno. Majka, iscrpljena i umorna, ali ipak puna ljubavi i volje da nastavi dalje. Marija je danas jedna snažna djevojčica i divna učenica. I zaista, znaj, kad ti je najteže, djeca ti se rađala! Djeca koja su blagoslov, koja hrabre i pune srca i kuću. Tako, 2013.g. dobijam još jednu mlađu sestru, moju Anicu. S njenim rođenjem vraćaju se osmijeh i sreća, a ispraćaju strah i briga. Njenog rođenja se u potpunosti sjećam, dana kada su je izveli iz porodilišta: bila je jako mala i tamna, a sada je slatka plava djevojčica. Ko bi rekao? Sjećam se i njenih prvih koraka i riječi, ostali su duboko urezani, vjerovatno jer je bila prva u čijim sam koracima i riječima učestvovala i ja. No, nažalost, sreća je nakon nekog perioda malo utihnula. Djedova iznenadna bolest, njegova borba sa bolešću i na kraju njegov vječni odlazak duboko su potresli sve nas. Pored oca i majke, od malena smo osjećali ljubav i snagu djeda i šire porodice. Pričali su nam priče iz starina, i učili nas da pamtimo i prenosimo. Zato je tuga bila prirodna. Ali i u tim teškim trenucima,  rađa nam se opet  jedno malo luče, kao znak da život ide dalje. Rađa se naša Sofka. Sjećam se jutra kada su me probudili i rekli: dobila si seku, a posebno sam zapamtila osmijeh i sjaj u tatinim očima nakon teškog perioda. I Sofija je već porasla, sa pet godina postala je naš ponos, balkanski prvak u karateu.

Dajana i ja smo ozbiljno shvatile dužnost starijih sestara. Trudile smo se da mlađima budemo uzor i primjer. Voljele smo i ulogu učiteljice: neumorno objašnjavale sve školske zadatke, smišljale igre i pustolovine, često bi u igri pustile mlađe da pobijede jer nam je posebnu sreću donosila njihova radost. Ipak,  jedna je starija sestra, jedna je zaštitnica i rame za plakanje. Za mene je posebna. Iako se još uvijek  nije ostvarila u ulozi roditelja, ja joj tu medalju dodjeljujem. U mnogim trenucima, bila mi je i mama i tata, za priču i pružanje pomoći, uvijek raspoložena. Od nje sam naučila kako voljeti, kako poštovati i pomagati. Zbog toga je za mene na prvom mjestu. I tako...u punom zanosu ljubavi i sreće, saznajemo: postaćemo sestre jednom malom princu!  Prije četiri godine na svijet je došao Aleksej, a rođen je istog datuma kao i Sofija. Dobiti brata za rođendan, zar može nešto ljepše? On postaje centar pažnje svih nas, mali mezimac. Plave okice, plava kosa, u plavom odijelcetu... izlazi iz porodilišta ni ne sluteći u kakvom carstvu će da odraste. Rekavši carstvo, ne mislim na bogatstvo i materijalne stvari, već na ljubav, slogu i podršku koju pruža porodica, posebno ona koja je brojna i puna života - višečlana porodica. U takvim porodicama se uči dijeljenju, strpljenju i razumijevanju još od ranog djetinjstva. Djeca iz takvih porodica rano shvate da nisu sami na svijetu, da moraju da brinu jedni o drugima i da se radost množi kada se dijeli. To je neprocjenjivo bogatstvo koje se ne može kupiti novcem. To je i naša prednost. Stojimo čvrsto na svojim nogama. Ali, mi volimo i druge, imamo drugare, bavimo se folklorom, sportom, recitujemo, nedeljom idemo na svetu liturgiju da se pomolimo i zahvalimo za život, zdravlje, sreću. Za našu bogatu porodicu, jer i kaže se da je bogat onaj koji ima Boga u sebi. Karate je naša zajednička ljubav. Okitili smo se brojnim medaljama. Ipak, to nas ne čini gordima. Jedni drugima prenosimo ljubav, vjeru i nadu. Mi znamo ko smo. Mi smo odgovor  na blagoslov: kad ti je najteže, djeca ti se rađala. Mi znamo čiji smo. U Hercegovini se još čuje : Dajana, Saška, Marija, Anica, Sofija Aleksej - Miroslavovi! I to je svetinja. Porijeklo. Porodica. Naš srpski identitet, naše tlo koje ne napuštamo.

Djeca su više od potomstva, ona su simbol nade. Kad se rodi dijete, ne rađa se samo jedno biće. Rađa se mogućnost da svijet bude bolji, pravedniji, vedriji. Djeca nas uče da volimo bezuslovno, da vjerujemo opet, čak i kada smo slomljeni. Da snažimo sebe i svoju otadžbinu. I zato, i kad je najteže, nije čudo što se djeca rađaju. To je najčistiji oblik otpora - tiha revolucija života protiv smrti, ljubavi protiv mržnje. Možda ne možemo uvijek birati okolnosti u kojima živimo, ali možemo birati da vjerujemo u život. I kada to činimo, on nam odgovara - rađa se dijete. I s njim nova snaga, nova borba, nova nada.  Mi smo to osjetili, daj Bože svima!