Ljeto te 1995. je bilo vruće kao i sada. Sve je slutilo na to da će doći do žešćih napada Hrvatske na Krajinu. Očekivalo se, samo je bilo pitanje kada, a nejaki narod se do posljednjeg uzdao da je možda baš sutrašnji dan onaj tokom kojeg će odjeknuti vijest o mirnom rješenju. Međutim, odjeknulo jeste, ali da je u toku "Oluja" i vrlo brzo nakon toga da je Krajina pala.

Združena akcija hrvatske vojske i policije počela je 4. avgusta 1995, rano ujutro, uz odobrenje tadašnjeg vrha Hrvatske, žestokim udarima na sjever Dalmacije, Liku, Kordun i Baniju, iako je prostor Republike Srpske Krajine bio pod zaštitom Ujedinjenih nacija.

Dan kasnije hrvatska vojska je ušla u gotovo napušten Knin i istakla hrvatsku zastavu, dok su kolone izbjeglica preko srpskih teritorija u BiH krenule ka Srbiji.

A kako su izgledali dani neposredno pred "Oluju" i da li je iko mogao i da zamisli da će po srpski živalj završiti onako kako i jeste za "Glas" priča Janko Velimirović, koji je, kako reče, izbjeglica iz Krajine i čovjek koji je dobar dio života posvetio pričajući o onome šta je Hrvatska tada spremila za Srbe.

Ponude

- Ljudi su na ognjištima, kao i inače u to doba godine, bili posvećeni poljoprivrednim poslovima, ali je sve, s druge strane, lebdjelo u vazduhu, posebno nakon operacije "Bljesak". Postale su i složenije borbe u BiH, žešće je napadnuta i Republika Srpska. Ojačale su borbe oko Bihaća, a prethodno su bile i u Srebrenici. Ljeto je bilo veoma napeto zbog svih tih događaja, ali i diplomatskih aktivnosti da rat bude priveden kraju - priča Velimirović.

Međunarodna zajednica je riješila da stavi tačku na rat na prostoru bivše Jugoslavije, a Franjo Tuđman je, kako je rekao, odlučio da je Hrvatska spremna da vojno riješi pitanje Krajine, ne sačekavši da vidi šta će se dešavati na političkom planu.

- Mi nismo znali za Brionski sastanak, ni za pripreme, ali su informacije koje su dolazile govorile da jača koncentracija vojnih snaga oko Krajine. Bili smo i u lošoj situaciju kada je riječ o međunarodnom položaju, jer je bio ukinut mandat UNPROFOR-a, odnosno prešao je iz neke aktivne zaštite, mada se ona kao takva nikada nije ni pokazala na terenu, u pasivno držanje i formiranje granice Hrvatske u kojoj će biti i Krajina. S druge strane pričalo se i o tom planu Ze-4. Krajiško rukovodstvo je bilo optuživano da ne prihvata mirovne prijedloge, a dubljom analizom plana dolazi se do zaključka da je prijedlog sveukupno bio nepovoljan, a djelimično je rješavao pitanje položaja Srba u Hrvatskoj u vidu neke vrste šire autonomije - kaže Velimirović, koji je tokom tih dana bio blizak sa krajiškim rukovodstvom.

I vojska je u danima pred "Oluju" čekala šta će biti.

- Očekivali su da će se, ako do napada dođe, u odbranu uključiti i Republika Srpska i u to vrijeme Jugoslavija. Pa i da će i ako se desi neki napad, biti odbijen i proći. Da neće biti na način na koji se završilo - prisjeća se on.

Linija odbrane je, kaže, bila dugačka, a Lika poseban problem. Spoj između Dalmacije i Korduna. Na Baniji i Kordunu je situacija bila povoljnija, posebno na Kordunu, koji je bio izuzetno dobro organizovan i nije dozvoljavao da dođe do gubitka teritoriji.

- Noć pred "Oluju" bila je kao i svaka prethodna. Ujutro u pet časova nas je sve probudila grmljavina artiljerije, koja je tukla po dubini, po naseljenim mjestima, a manje po liniji fronta. Kasnije je upotrijebljena i avijacija. Cijeli dan je bila artiljerija, ve-be-erovi. U pojedinim dijelovima je nastupila panika stanovništva, jer je napad bio žestok. Svako je reagovao na svoj način da se zaštiti. Tamo gdje je vojska bila spremnija, prihvatila je te napade, ali tamo gdje nije, došlo je do prodora pješadijskih jedinica i tenkovskih. Svjesno su granatirali po dubini da se dignu civili i spreme za eventualnu evakuaciju ili "bježaniju", jer to izaziva napuštanje položaja od strane vojske, a nije bilo druge nego one domaće. Svako ko je bio na liniji je cijenio šta da radi. Veliki dio je krenuo kući, spasavati porodicu, tako da je došlo i do narušavanja linije fronta, što je Hrvatima omogućilo da lakše napreduju. Tako je bilo - istakao je Velimirović.

Seoba

Istovremeno, dodaje, trajala je snažna medijska kampanja iz Hrvatske.

- Ljudi su slušali radio. Dok su imali struju. Vrlo brzo je i toga nestalo. Kompletan život se od jutra promijenio za 180 stepeni. Ništa više nije bilo isto kao juče - naveo je on.

Stanovništvo je, spontano, krenulo ka istoku. Ka Republici Srpskoj. Prema zonama koje su bile, koliko-toliko, zaštićene.

- Ne vjerujem da su ljudi razmišljali da se trajno sele sa ognjišta, nego samo da će se skloniti dok ne prođe taj glavni udar i napad ne bude zaustavljen, kao što se i ranije dešavalo. Jedino je do tada bila "pala" zapadna Slavonija - rekao je Velimirović.

I to je, ostaje zapisano, poljuljalo raspoloženje naroda.

 - Kada su se vidjeli rezultati hrvatske vojske na tom području, sve je to još ojačalo nespokoj, zebnju, strah kod stanovništva da ga isto čeka i u Krajini. To je izazvalo pokretanje. Prvo spontano, pa organizovano. Ostali su samo oni koji baš nisu htjeli da idu ili nisu znali šta će se dogoditi. I vojska je reagovala na svoj način. Nakratko su na pojedinim dijelovima prihvatili napad, ali je onda došlo do povlačenja, posebno u dalmatinskom području i Lici. Kordun i Banija su se još držali, ali nakon nekoliko dana i Kordun je došao u problem kada je pala Banija - istakao je on.

I Hrvati su kalkulisali.

- Glavni napad nije išao preko Korduna, jer je bio previše jak da bude savladan tako brzo, nego su išli zaobilaznicama, gdje su mogli lakše proći. Prethodno su Hrvati rano ujutro stavili van upotrebe i centre veze, tako da je komunikacija između vojske, odnosno nižih jedinica i Glavnog štaba, bila otežana. Gotovo da je nije bilo. Svako je bio prepušten sebi da se snalazi. Sistem komandovanja se brzo raspao - ispričao je Velimirović.

I vrijeme je polako uticalo na sve što je na kraju dovelo do stvaranje te istorijske kolone.

- Ljudi su već bili umorni, iscrpljeni od rata, zavisili i od humanitarne pomoći, jer je vladalo siromaštvo, a i ona je sve slabije stizala. Sve oči su bile uprte prema Jugoslaviji, jer se tada još razmišljalo o toj zemlji kao garantu opstanka u Krajini, što je i obećano. Ljudima je bilo dosta svega i samo su čekali šta će se desiti, a to je na kraju bilo tako drastično. Nije ni bilo previše izbora. Medijska propaganda, strah od Drugog svjetskog rata je digao narod da ne čeka neprijatelja na kućnom pragu. Ljudi su uzeli šta su uspjeli. Krenulo je kretanje. Niko to tako nije planirao, ali način na koji je Hrvatska počela napad je bio okidač. Mi smo na Kordunu držali linije i savjetovali ljudima da se sklone u podrume i da nema razloga za bježaniju. I zato se Kordun tri dana nije pokrenuo, za razliku od drugih krajeva - svjedoči Velimirović.

Sve je to, kaže 30 godina poslije, bio splet okolnosti s ciljem da bude završen rat.

- Tražilo se rješenje. Krajina je na neki način žrtvovana zbog završnog cilja, a to je da budu definisane teritorije unutar bivše Jugoslavije, BiH. Kada je napravljen plan 51:49 u BiH bilo je jasno, ko se s tim bavio, da je Krajina otpisana. Da neće preživjeti u obliku u kakvom je to htjelo ondašnje političko rukovodstvo. Tuđmanu je bilo ponuđeno da bira između Krajine i Herceg-Bosne. Pristao je da žrtvuje Herceg-Bosnu. U tom šahu koji je igran narod Krajine je najlošije prošao. Nepovratno je većinski iseljen s tih prostora i nakon 30 godina nema ništa od povratka i vraćanja na ognjišta. Ona su pusta, ali i drugi krajevi Hrvatske, tako da je to Pirova pobjeda - zaključio je Velimirović.

Etničko čišćenje

Međunarodni sud pravde je 2015. godine operaciju "Oluja" okvalifikovao kao etničko čišćenje, ali ne i kao genocid, mada eksperti tvrde da je imala sve karakteristike. Tokom "Oluje" je ubijeno ili nestalo skoro 2.000 Srba, a oko 220.000 protjerano iz Republike Srpske Krajine. Bilo je to najveće etničko čišćenje u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, čije su žrtve bile 65 odsto civili i to uglavnom starijeg životnog doba.

(Nastaviće se)

Piše: Vedrana Kulaga Simić