Tokom ljeta i jeseni 1941. četnici i partizani, što zajedno što samostalno, oslobodili su prilično veliku teritoriju centralne i zapadne Srbije.

Jedinice lojalne kralju oslobodile su od Nijemaca Loznicu i cijelo Podrinje sa Mačvom, osim Šapca, a potom Čačak, Kraljevo i Kruševac. To je njemačkom okupatoru snažno zazvonilo na uzbunu pa je riješio u korijenu sasjeći ovaj ustanak, jer već bijaše ozbiljno zabavljen operacijama na istočnom frontu. Pokazujući ponovo svoj afinitet ka brutalnim zločinima, započeše odmazdu nad nevinim civilima po onoj poznatoj “za ranjenog 50, a za ubijenog Nijemca strijeljati 100 Srba”.

Uskoro su Kragujevac, Kraljevo i druga mjesta zavijeni u crno, a krvavi bilans bio je oko 10 hiljada strijeljanih. Draža Mihailović se zato 19. septembra u Struganiku, u kući Mišića, sastaje sa Josipom Brozom tražeći, prije svega, da se oružane akcije za neko vrijeme obustave, ali to nije pilo vode. Komunisti su po direktivi iz Moskve morali napadati Nijemce na svakom koraku, da bi se smanjio pritisak na Sovjetski Savez. Uz to, nije tajna da za partiju nijedna cijena nije bila visoka za pobjedu revolucije, dok je Dražin imperativ bio po svaku cijenu sačuvati biološku supstancu srpskog naroda koji je u prethodnom ratu 1914-1918 brojčano  smanjen za jednu trećinu i to u strukturi radno i polno najsposobnijeg muškog stanovništva. Na tom pitanju razbili su se i svi kasniji pregovori sa komunistima pa je uz svu ideološku isključivost budući sukob bio neminovan.

Nijemci su prvo likvidirali tzv. Užičku republiku, da bi se potom mogli svim silama ustremiti na nacionalne snage pod komandom Mihailovića. Četnike su smatrali potencijalno najopasnijim protivnikom, jer ih je većina naroda iskreno podržavala, posebno njihove oficire sa kojim su samo dvadesetak godina ranije izvojevali blistave pobjede u Velikom ratu. Smatralo se da oni razvojem ustanka mogu izvršiti masovnu mobilizaciju, a znajući srpske vojničke kvalitete, tada bi đavo odnio šalu. Pred tom prijetnjom njemački komandant Srbije, general Paul Bader, početkom decembra pokreće veliku ofanzivu pod nazivom “Mihailović”. Za tu svrhu, pored tri posadne divizije: 704, 714. i 717, sa istočnog fronta dovlači 113. diviziju, te jedan puk iz Soluna, a udarnu pesnicu će činiti 342. pješadijska divizija iz Srema. Plan je bio jednostavan: četničke snage na Ravnoj gori smrviti gvozdenim kliještima, obuhvatom sa četiri kolone, dvjema iz Valjeva, a po jednom iz Čačka i Kragujevca.

U kući Mišića

Dražin štab je imao dosta precizne podatke o namjerama i rasporedu neprijatelja, međutim zbog već rečenih odmazdi i činjenice da su Nijemci vodili i civile kao živi štit, naređuje da se ne ulazi u otvorenu borbu, već da se operativne jedinice pretope u manje sastave i tiho iscure sa operacijskog prostora, kao bi Nijemci udarili u prazno, što se na kraju i desilo. Ali, i druga strana je, zbog izdaje nekih ljudi Koste Pećanca, znala sve o lokaciji i kretanju četničkog štaba. Tako je jedna oklopno-mehanizovana jedinica u cik zore 6. decembra iznenađujuće brzo prodrla u selo Struganik, gdje se Draža sa majorom Ostojićem nalazio u kući svog klasnog druga, starog prijatelja i saborca, majora Aleksandra Mišića, želeći da ga odgovori od namjere da sa svojim odredom stupi u borbu sa Nijemcima, što je ovaj namjeravao. Major Mišić je inače bio sin proslavljenog srpskog vojskovođe, vojvode Živojina Mišića.

Zatečeni naglom pojavom Nijemaca, pojahaše konje i hitro zamakoše u obližnju šumu, praćeni pješadijskom vatrom Švaba, koji su se već razmiljeli svud okolo. Šta preduzeti? Mišić, svjestan važnosti Dražine uloge u pokretu, a i da ne bi, kao vojni invalid teško narušenog zdravlja, usporavao druge pri izvlačenju, brzo se odluči na jedan požrtvovan korak. Ogrnu Dražin šinjel sa epoletama i krenu ka Švabama, govoreći na njemačkom: “Ja sam pukovnik Mihailović, predajem se”.

I pored odvraćanja, njegov bliski saradnik, major Ivan Fregl učini isto, predstavljajući se kao Ivan Popović. Švabe ih okružiše, razoružavajući šest Mišićevih pratilaca i tako sačekaše dolazak svojih viših oficira. Sve je to dalo vremena Draži i majoru Ostojiću da se sa pratnjom neprimijećeni izvuku iz klopke. Ova taktička grupa Nijemaca se isključuje iz daljih operacija i važne zatvorenike odmah sprovodi u Valjevo, prethodno poslavši jednu čobanicu da obavijesti “koga treba” da će u slučaju napada, zarobljenici odmah biti pogubljeni. Kada je ova povorka prolazila kroz Valjevo, masa ljudi ih je ogorčeno posmatrala stisnutih vilica, a slavodobitni osmijeh njemačkih oficira uskoro se pretvorio u neki kiseli grč, kada su saznali da u rukama ne drže Mihailovića i njegovog ađutanta.

Po svjedočenju zatočenih četnika i partizana u valjevskom zatvoru, Nijemci su dvojici zarobljenih majora stavili do znanja da će završiti pred streljačkim strojem u slučaju odbijanja saradnje na likvidaciji četničkog pokreta. Ponosni rodoljubi s indignacijom odbiše te sramne ponude, ističući da je život mala cijena za izdaju jednom časnom srpskom oficiru, zakletom kralju i otadžbini. A kada je njemački kapetan “prijateljski” savjetovao Mišića da prihvati zarobljenički logor i izbjegne smrt jer, kao sin jedne Njemice u sebi ima i pola germanske krvi, ovaj mu s ledenim izrazom lica odbrusi: “Gospodine, to pola ste mi istočili na Kolubari”.

Nepoznato mjesto

I majoru Freglu je zbog porijekla ponuđeno isto, ali je i on to glatko odbio. Uskoro im, 15. decembra, prijeki sud izreče smrtnu kaznu strijeljanjem. Po nekim pričama navodno je i njemački oficir, sin Oskara Poćoreka, tražio da obavezno budu strijeljani. U međuvremenu, Mišićeva supruga Milena nekako dobi dozvolu da ga posjeti u zatvoru. Poslije je svjedočila da je bio neobično miran i dostojanstven, iako je već tada znao za presudu, što joj je poslije i potvrdio svojim posljednjim pismom, u kojem ističe da spremno polaže život za čast i slobodu otadžbine. I Milica Fregl dolazi u Valjevo, ali nažalost kasno da bi muža zatekla živog. Objema je komandant Valjeva, kapetan Fon Štencl, predratni inženjer u Sarajevu, 18. decembra predao oproštajna pisma i lične stvari muževa, te na srpskom jeziku saopštio da su oni strijeljani dan ranije na nepoznatoj lokaciji, ističući, sa puno poštovanja, kako su pred smrt ispoljili rijetko viđenu prisebnost i junaštvo.

Mjesto egzekucije i danas je nepoznato. Po tvrdnjama nekih folksdojčera, to se zbilo na brdu Kličevcu, dok su drugi pominjali Đenovačku šumu na putu ka Šapcu. Među raznim verzijama samog čina strijeljanja, ubjedljivo prevladava ona po kojoj su Nijemci dvojici hrabrih majora ponudili ispunjenje posljednje želje. Osim što su oba izričito tražila da im se ne vežu oči, Freglu je dozvoljeno da lično komanduje streljačkim vodom, dok je Mišić, na čuđenje prisutnih, zatražio da odveže pertlu na desnoj čizmi. Nakon što je Slovenac komandovao nišanjenje, Mišić je zamahnuo nogom i snažno šutnuo čizmu prema zbunjenom streljačkom stroju, koji se jedva pribra na Freglovu komandu “Fojer!” i tada plotun pokosi dva časna oficira. Bila je to epska slika smrti dvojice vitezova, pali su jedan pored drugog, a njihova vrela krv se zajedno stakala u lokvicu što se pušila na sleđenoj zemlji.

Alesandar Mišić rođen je u Beogradu 1891. Vojne škole započinje u Rusiji, ali ih prekida zbog bolesti i učešća u balkanskim ratovima, a potom i u Velikom ratu. Tu zadobi sedam rana i ispolji veliku hrabrost i komandne kvalitete. Naš narod kaže: “Kakvo drvo, takav klin; kakav otac, takav sin”.  Vojsku napušta 1922. zbog sukoba sa jednim korumpiranim kolegom, bivšim austrougarskim oficirom. Živi povučeno, ali puno radi na pomoći ratnoj siročadi i vojnim invalidima. U civilnoj je službi sve do 1941, kada se pridružuje pukovniku Mihailoviću na Ravnoj gori. Obavlja važne obavještajne poslove kao član Vrhovne komande, a uskoro staje i na čelo Ribničkog odreda, gdje mu je načelnik štaba generalštabni major Ivan Fregl. Ovaj Slovenac, rođen 1903. u Mariboru, je bio vrlo darovit oficir i patriota, koji je odmah po Aprilskom ratu sa majorom Karlom Novakom organizovao pokret otpora u Sloveniji. Potom se pridružio Draži na Ravnoj gori i formirao oficirsku školu u kojoj je predavao strategiju. Inače, Fregl je 30-tih godina spadao i među najbolje evropske takmičare u alpskom skijanju.

Sudbine

Na pismeni zahtjev ministra vojnog i načelnika štaba Vrhovne komande Jugoslovenske vojske u otadžbini, divizijskog generala Mihailovića, kralj Petar Drugi je u Londonu na Mali Božić 1941. donio ukaz o posthumnoj dodjeli Ordena Karađorđeve zvijezde sa mačevima majorima Aleksandru Mišiću i Ivanu Freglu.

Aleksandar Mišić je imao dva brata. Stariji Radovan, rođen u Beogradu 1887. godine, bio je oficir srpske vojske briljantne karijere. Još kao gimnazijalac pobjegao je od kuće i četovao u Makedoniji sa komitama Čiča-Krste, a potom je bio oficir u balkanskim i Velikom ratu. Po činu je bio potpukovnik u konjičkoj diviziji i profesor Vojne akademije sve do Aprilskog rata, kada je u rejonu Foče uhapšen od Nijemaca i odveden u nirnberški logor. Tri dana pred polazak za Srbiju, jula 1945. godine preminuo je izmučen boravkom u čak sedam logora.

Interesantna je sudbina najmlađeg od braće Mišić. Vojislav je rođen 1902. u Valjevu, a školovanje za vojni poziv započinje u Rusiji. Međutim, zbog revolucije odlazi u London, gdje je diplomirao  hortikulturu. Između dva rata radi na svom privatnom imanju u Makedoniji, ali pokazuje i interesovanje za politiku. Izbijanjem rata 1941. dolazi u Struganik i, odbivši da se pokori autoritetu 11 godina starijeg brata, odlazi u partizanski Kolubarski odred, odakle su ga prethodno vrbovali. Aleksandar na svaki način pokušava da brata odvoji od partizana i konačno ga dobavlja u Struganik pomoću lažne vijesti da im je sestra na umoru. Tu ga bukvalno drži u kućnom pritvoru kod sestre Ele. Vojislav će tu biti i zarobljen od Nijemaca i prebačen u logor na Banjici. Očajna majka Lujza bori se da spasi posljednjeg sina, generala Bemea upoznaje sa časnim postupkom svog pokojnog muža prema zarobljenom feldmaršalu Makenzenu i Vojislav biva pušten. Međutim, krajem rata on je ponovo u partizanima na Sremskom frontu u činu kapetana. Tokom suđenja generalu Mihailoviću pojavio se kao svjedok optužbe. Međutim, samo dvije godine kasnije biće osuđen od tog istog suda kao simpatizer “Moskve” i odrobijati tri i po godine na Golom otoku. Tamo je teško propatio, često prolazeći kroz “toplog zeca” gdje su ga krvnički tukli uz povike: “Udri vojvodinog sina”. Poslije odležane robije radio je u Gradskom zelenilu Beograda, gdje je i preminuo 1974. godine.

Interesantno je da su još u toku rata odnekud puštene glasine kako su majori Mišić i Fregl viđeni živi u nekom njemačkom logoru. Ova priča rekla-kazala do danas nije dobila nikakvu potvrdu. Zna se i to da su njihove supruge i poslije rata trajno živjele u Srbiji pod budnim okom vlasti i trpjele razne nedaće, pri čemu su, kakvog li apsurda, nazivane ženama narodnih neprijatelja i sluga okupatora. Nije to bio samo šamar patriotskoj tradiciji jednog naroda, već i uvreda za zdrav razum, a pravljenje zločinaca od žrtava je i uvreda Boga. Pa ako Mišić i Fregl nisu pali kao časni rodoljubi i antifašisti, onda je pitanje ko jeste?

Lujza

Vojvoda Živojin Mišić je sa suprugom Lujzom (1865-1956) imao šestoro djece: tri sina i tri kćeri. Lujza je bila kćerka beogradskog građevinskog preduzetnika, Nijemca Fridriha Kriknera. I pored zabrane roditelja, iz velike ljubavi udala se za siromašnog poručnika druge vjere. Sa njim je zajedno preko glave preturila mnoge izazove i nedaće, četiri rata, političke udare, stalna seljakanja i neizvjesnosti, ostajući mu vjerna do zadnjeg dana. Ispunjava mu i posljednju želju, gradeći novu kuću u Struganiku, koju su Nijemci spalili 1941, odmah sutradan po Aleksandrovom strijeljanju. Na kraju je prihvatila i pravoslavnu vjeru krsteći se i promjenom imena u  Magdalena.

Piše: Dragan Mijović