Kad su Turci pokorili srednjovjekovnu Bosnu, sve dotadašnje državne kulturne, ekonomske i druge tekovine našeg naroda za mnoge vijekove su gurnute u mrak ropstva. Obespravljenoj hrišćanskoj raji je ostalo samo da usmenim predanjem i narodnom epikom čuva sjećanje na svoje kraljeve i careve iz vremena uspona i ugleda srpskih država.

Ta slavna prošlost i svijest o svom duhovnom biću je bila duboko urezana u kolektivno pamćenje našeg naroda, što ga je, uz pravoslavnu vjeru, i očuvalo da potpuno ne izgubi svoje nacionalno biće. 

U dugom periodu ropstva crkva mu je bila jedino pribježište od koje je pravio bedem svoje odbrane, mada je i ona u potpunosti dijelila sudbinu naroda i jedva bitisala, potpuno razbijena i osiromašena, ugrožavana na sve moguće načine. Međutim, u njoj se ipak, mada teškom mukom, očuvalo srpsko slovo, jedan mali plamičak pismenosti i kulture, koji je čekao vrijeme da se razvije u pravi oganj iz kojeg će kao feniks ponovo ustati preporođeni prosvijećeni duh narodni.

Ipak, valjalo je razvejati teški mrak koji se taložio vijekovima, tokom kojih nije bilo nikakve nade, ni šanse da se radi na oslobađanju i obnovi samostalnog državnog života. Jedino što se moglo bio je rad na održavanju vjere i nacionalne svijesti kroz crkve, manastire i srpske škole. To su bila glavna žarišta nacionalnog okupljanja i duhovnog života, dok vrijeme ne donese pogodan trenutak za ostvarenje velike žuđene ideje nacionalnog oslobođenja i ujedinjenja. 

Osmanlije su samo kod muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini materijalno i na druge načine podržavale vjerske škole (mektebi i ruždije). Obespravljeni hrišćani nisu ni očekivali bilo kakvu pomoć sa te strane i bili su srećni ako imaju makar kakvu slobodu rada u oblasti prosvjete. Kod našeg naroda taj zadatak su vršile crkvene opštine u skladu sa svojim materijalnim mogućnostima, jer su one bile i jedini vid narodnog okupljanja i bilo kakvog kolektivnog djelovanja.

Vjera i samopouzdanje

Vlada u Stambolu je tek 30. septembra 1869. godine donijela prvi opšti školski zakon. Ali, kada je u pitanju njegova provedba u Bosni, taman k'o da nije ni donesen, jer vilajetska vlada, na sreću, nije nikad ni pomišljala da ispuni sve njegove odredbe. Zakon je propisivao da se otvore mektebi i ruždije i za hrišćansku djecu "raja sibijan" i to sa nastavom na turskom jeziku. Vlast ni tehnički nije bila kadra da to sprovede, jer za tu nastavu ne bi imala kvalifikovanih učitelja "mualemi daskalose". Osim toga, čak ni po cijenu kazni, Srbi ne bi svoju djecu davali u te škole. Iz tog razloga su, mada nerado, Turci tolerisali postojanje hrišćanskih škola.

Crkva je uz dosta napora bdjela nad svojom pastvom, vodeći računa o njenim duhovnim i prosvjetnim potrebama, da narod ne bi potpuno moralno klonuo i podlegao. Izložen samovolji turskih vlastodržaca i takav "tihi" kulturno-prosvjetni rad pravoslavnih Srba nailazio je na mnoge teškoće. Međutim, uprkos tome, što zbog ustanaka u Srbiji, što zbog uticaja velikih sila, narodna vjera i samopouzdanje su već od početka 19. vijeka sve više rasli i taj duh se više nije mogao slomiti. 

Crkveno opštinski i školski odbori se formiraju od sveštenstva i uglednih nacionalno svjesnih rodoljuba. To su bili uglavnom trgovci i zanatlije, koji su shvatali važnost narodnog prosvjećivanja i bili spremni da svojim znanjem, vezama i novcem obezbijede podmirivanje materijalnih i drugih potreba crkve i škole. Tako se tokom 19. vijeka formirao priličan broj srpskih škola, mada su neke zbog materijalnih teškoća i pomanjkanja valjanog nastavnog kadra radile neuredno i sa prekidima, dok je u najsiromašnijim sredinama taj rad skoro potpuno izostao.

Kada je u pitanju Banjaluka, već 1831. imamo pisane tragove u vezi sa otvaranjem srpske osnovne škole, čiji se rad 1835. potvrđuje fermanom iz Stambola. Zna se i da je dvadeset godina kasnije nastavu u njoj držao Mihajlo Ćurković, rodom iz Ugarske, po prilici iz Slavonije ili današnje Vojvodine. Godine 1864. crkveni anali navode Ksenofona Zitu i Steva Vukića kao učitelje banjalučke muške osnovne škole, koju su pohađala 143 učenika.

Istovremeno je postojala i ženska osnovna škola, za koju se broj učenica ne može tačno utvrditi. Škole su sve do te godine bile smještene u velikoj zgradi Crkvene opštine, kod stare crkve zvane Ćelija, a tada su preseljene u kuću Toma Radulovića, koja je kupljena za 800 carskih dukata od trgovca Opujića iz Trsta, jer je njemu dopala u vlasništvo. Tu će raditi i uskoro osnovana Bogoslovija, sve do 1871. godine kada je za nju sagrađena nova školska zgrada, poveći objekat dug 30, a širok 15 metara sa četrnaest velikih soba u prizemlju i spratu. Pod istim krovom ponovo će zajedno sa Bogoslovijom egzistirati muška i ženska Srpska osnovna škola.

Veliki događaj u oblasti prosvjete, ne samo za Banjaluku već i za cijelu Bosnu, jeste osnivanje Bogoslovije 1866. godine. Srpski narodni prvaci iz Banjaluke su 1863. u Beogradu tražili podršku i prilog za gradnju velike crkve, jer su se te godine počeli graditi velelepni saborni hramovi u Sarajevu i Mostaru. Veliki pregalac za oslobođenje sveg srpstva ispod turskog jarma, mitropolit beogradski Mihailo, im reče da se zasad ostave gradnje crkve, jer je preče da osnuju bogosloviju, koja bi spremala sveštenike i učitelje kao nacionalne radnike. 

Oni bi prosvećivali i dizali duh narodni, jačajući mu vjeru i nadu u konačno oslobođenje od Turaka, jer dolazi veliko vrijeme koje će donijeti ozbiljne promjene. Krajišnici prihvatiše mudri prijedlog ovog prosvjetitelja, magistra Kijevske duhovne akademije, koji im obeća poslati i dobrog nastavnika, njihovog zemljaka, misleći na mladog učitelja Vasilija Pelagića. U skladu sa svojim nacionalnim programom tu ideju u potpunosti podržaše knez Mihailo i Garašanin, obećavši redovnu godišnju pomoć od 150 dukata.

I tako,  blagoslovom  mitropolita dabrobosanskog Igljatija, 1. oktobra 1866. Bogoslovija poče sa radom, na čelu sa Vasom Pelagićem, uz  petočlani upravni odbor. Pored Pelagića, nastavu su od početka držali Petar Mitrović, Dimitrije Ristić, Đorđe Lazarević i Stevan Vuletić, a tokom njenog rada bogoslove je podučavalo ukupno trinaest nastavnika. Poslije trogodišnje nastave od ukupno upisanih 219 đaka u toku tih devet godina rada njih 67 je sa uspjehom završilo školu. Od ogromnog značaja za kulturno-prosvjetni rad bilo je i osnivanje Srpske čitaonice u Banjaluci 1868. godine. Pelagićevu ideju podržaše imućniji Banjalučani, a za nabavku knjiga najviše se starao mitropolit beogradski Mihailo.

Crkveno školski odbori su neko vrijeme samostalno odlučivali o izboru učitelja, školskom programu, te odabiru i nabavci udžbenika. Uz to su radili na patriotskom povezivanju sa važnim srpskim duhovnim i političkim  centrima. Turci vremenom prepoznaše njihov nacionalni rad na buđenju slobodarske svijesti kod naroda, nišaneći crkvene opštine, a posebno školovane Srbe, kao glavne nosioce očekujuće pobune protiv njihove rigidne uprave. Na razne načine su gledali da prosvjetni rad ometu i konačno mu stanu u kraj. Jedan turski činovnik će tada "mudro" zaključiti: "Ako već moramo nešto dopustiti raji, pustimo ih nek' grade crkve, a uskratimo dozvole za podizanje škola, jer one su za nas najveća opasnost".

Osmanlije su osjećale da njihova država broji svoje posljednje godine na ovim prostorima, jer u raji klija sveopšti ustanak, a i velike sile žele konačno da stave tačku na tzv. "istočno pitanje" i sebi prigrabe što veći komad Balkana. Zato su Turci pokušavali na sve načine da još za neko vrijeme produže trajanje svoje vlasti. Dok su neki fanatizovani činovnici taj cilj mislili postići oštrom represijom, drugi su smatrali da će time samo ubrzati pobunu raje i gledali da još dok mogu izvuku koju više kesu dukata. Tako je osmanska uprava postajala sve neuređenija i u raji omraženija.

Oštriji kurs prema srpskim školama nagovijestilo je hapšenje upravnika Banjalučke bogoslovije Vasa Pelagića u februaru 1869. i njegov progon (surgun) u Malu Aziju. Ruku na srce, i sam je u tome prilično pomogao Turcima svojim odveć buntovnim, neobuzdanim i nepomirljivim stavom prema vlastima, pa skoro da nije ostavio prostor za mito i neku nagodbu sa upraviteljom banjalučkog sandžaka, mutesarifom Ali Riza-pašom, a ni poslije sa bosanskim valijom, Osman-pašom. To naravno nije prošlo bez posljedica na dalji rad Bogoslovije.

Ali, kad na stolicu valije (vezira) Bosanskog pašaluka u novembru 1872. dođe po zlu upamćeni Mustafa Asim-paša, srpskim školama se nije dobro pisalo. On poslije nekoliko mjeseci, navodno zbog političkog djelovanja, raspusti crkveno-opštinski i školski odbor u Banjaluci i zatvori Srpsku osnovnu školu i Bogosloviju.

Na zahtjev austrijskog generalnog konzula u Sarajevu Svetozara Teodorovića, vice-konzul iz Banjaluke, kapetan Stanislav Dragančić, tokom marta i aprila 1874. je slao opširne izvještaje o stanju  Pravoslavne opštine i srpskih škola u Banjaluci, o čemu će Teodorović iscrpno obavještavati vladu u Beču, počev od 8. marta 1874. pa nadalje.

Iz tih njihovih izvještaja izdvajamo najvažnije činjenice. Tu se kaže da je Mustafa Asim-paša 1873. godine donio pomenutu uredbu kao jasan znak da vlasti žele na svaki način imati punu kontrolu u poslovima crkvenih opština i srpskih škola. Navodi se da je raspušteni Crkveno-opštinski odbor odmah u novembru te 1873.  godine podnio molbu valiji Asim-paši u Sarajevo da se dozvoli ponovno otvaranje osnovne škole i Bogoslovije, ali je on taj zahtjev proslijedio na rješavanje predstavniku vojne uprave u Banjaluci Murat-begu, koji se naravno proglasio nenadležnim. Poslije jedva godinu dana službe, Asim-paša je zbog pritužbi o teškim zulumima nad krajiškim Srbima, smijenjen kao i banjalučki mutesarif Ćamil-beg. Međutim, ni novi vezir Mehmed Akif-paša nije ukinuo spornu uredbu. Naprotiv, ona je u januaru 1874. strogim naređenjem potvrđena uz potpuno odbacivanje srpske molbe.

Rušvet i peškeši

Uredba  je publikovana kao Uputstvo u vladinom listu "Bosna" 9. i 16. februara te godine. Po tom Uputstvu, sva školska pitanja potpadaju pod nadzor vlasti. Formiranje "komiteta" pod imenom crkveno-školskih odbora, koji pod vidom prosvjetnih ciljeva razrezom kupe dosta novca, je nezakonito i crkvene opštine se moraju ukinuti. Nastave li sa tim radom počinioci će biti strogo kažnjeni. Ti poslovi od sada pripadaju "ihtijar medžlisu", koji će se izabrati u većini sela i varoši bosanskog vilajeta. Oni će formirati školske komisije da u ime carske vlade upravljaju školama, kako islamskim, tako i hrišćanskim.

Tako je formirana centralna školska komisija od 12 lica u Sarajevu, kao i komisije u svakom sandžaku (oblasti) od šest do deset lica, a po potrebi će  se formirati i područne komisije od po četiri lica u udaljenim mjestima. Te komisije će odlučivati o svim školskim pitanjima, postavljati učitelje koji moraju biti turski podanici, a plate će im se kupiti prirezima. Komisije će određivati i po kojim udžbenicima će se raditi, a pohađanje škole neće biti obavezno za djecu koja stanuju više od pola sata hoda od škole.

U izvještajima se navodi da je poslije ovih mjera vlasti, naglo prekinut dotadašnji polet u razvoju prosvjete u Banjaluci, te da se sve do dolaska novog mutesarifa Rajif-efendije nije ponovo mogla uspostaviti nastava. U toj situaciji zabrane rada crkveno-školskih odbora, Crkva je odredila pisara Gaja Jungića da nastavi administrativne poslove i da upravlja ubiranjem crkvenih prihoda, koji su po njegovom iskazu iznosili godišnje oko 1200 forinti. Jungić se i dalje o svim poslovima diskretno dogovarao sa najistaknutijim članovima bivšeg odbora. On se brinuo i o redovnoj raspodjeli pomoći za već poznate sirote porodice.

Na osnovu pomenute naredbe formirana je školska komisija za Banjalučki sandžak u koju su ušli: predsjednik mutesarif Raif-efendija, Šeih Nedžib-efendija, Ali-efendi Ismail Kadić, Hafiz-efendi Krajišnik, hodža Abdulah, upravitelj Medrese, zatim od pravoslavnih Jovo Pišteljić, Đorđo Zita i Risto Spaić i katolici Filip Filipović i Simo Kujundžija. Mutesarif je strogo upravljao radom komisije, ne dozvoljavajući hrišćanima da se puno miješaju u odluke. Odmah su pozvani učitelji banjalučkih škola, da bi im se strogo naredilo šta, kad i kako će predavati. Neki učitelji su kao nepodobni razriješeni službe u Bogosloviji, koja se u izvještajima pominje kao trorazredna Teološko-učiteljska škola ili gimnazija.

U četvororazrednoj osnovnoj školi nastava je postepeno obnovljena vraćanjem učitelja koji su prethodne godine, kada su škole zatvorene, bili bukvalno razjureni. Sada su nastavu držali petorica učitelja i to u Bogosloviji Stevo Vuletić, Simo Popović i Đuro Radulović, a u Osnovnoj školi Stanoja Lakić i Vid Kovačević. Dalje stoji da se u Bogosloviji u trećem razredu predaje: dogmatika pastirska, opšta istorija, kanoni crkveno-slovenski, fizika, aritmetika, srpski jezik i opšta istorija, a u prvom razredu: istorija, zemljopis, katehizam, srpski jezik i aritmetika, dok se u osnovnoj školi predaje: pisanje, čitanje, računanje, zemljopis i vjeronauka. Njemački jezik se nije predavao zbog pomanjkanja nastavnika.

Škole rade prije podne od 8 do 12 sati, a posle podne obučavaju u crkvenom pojanju. Svi đaci su nedjeljom i praznikom sa svojim učiteljima uredno išli na bogosluženja, te se pričešćivali tokom posta. Bogosloviju je tada pohađalo oko 50, a osnovnu školu 90 učenika. U učilima i udžbenicima se oskudjeva, jer od onog što bješe lani zaplijenjeno, samo je mali broj vraćen, pa većinu predmeta diktiraju učitelji. Ista je sudbina zadesila i spise Crkvene opštine, koji su vraćeni nekompletni u najvećem neredu. Jungić, Miletić i Pišteljić morali su sve nanovo da ispišu i sređuju. Prihodi Opštine drastično su umanjeni zbog stroge zabrane prikupljanja priloga za škole. Do tada je svaka srpska kuća davala po 3 groša, što je godišnje iznosilo 1500 forinti, tako da najsiromašniji učenici nisu bili obavezni plaćati školarinu, a i knjige su dobijali besplatno. Sada škole jedva životare i to od nešto ranije ušteđenog novca. Neki nastavnici su htjeli napustiti službu zbog neplaćanja.

Na sreću ovo teško stanje nije dugo potrajalo, jer je pomenuta uredba bila nesprovodljiva. Nije se svuda moglo naći dovoljno pismenih ljudi za školske komisije, a kamo li dovoljno kvalifikovanih učitelja, turskih podanika. Tako uredba na sreću ostade mrtvo slovo na papiru. Tome je uveliko doprinijela i traljava korumpirana turska uprava u Bosni, pa su Srbi uz uobičajeni rušvet (mito) i peškeše (poklone) ponovo uspostavili manje-više staro stanje. Ali uskoro nastupiše burni događaji, kad 1875. planu veliki ustanak Srba u Bosni i Hercegovini, čijim će okončanjem na ove prostore doći nova tuđinska vlast. Prema podacima okupacione uprave, Austrija je 1878. u Bosni i Hercegovini zatekla 56 srpskih osnovnih škola sa 75 nastavnika i 3523 učenika. Crno-žuta monarhija će sa sobom donijeti jedan mnogo perfidniji i time opasniji način gušenja duhovnog i kulturno-prosvjetnog života srpskog naroda. Vuk Karadžić će zato reći: "Bolje ti je da te ćera Turčin sabljom, nego Švabo perom!

Progon

Progon hrišćana u Krajini je kulminirao početkom osamsto sedamdesetih, za uprave Asim-paše nad Bosnom. Srbi su od teškog zuluma masovno bježali preko Save u Austriju. Glas Crnogorca jula 1873. piše: "Ovakvijeh muka i gonjenja jedva da je Bosna zapamtila." Austrijski konzul Dragančić o svemu iscrpno obavještava Beč, nazivajući tursku upravu "bandom razbojnika", dok je engleski konzul Holms pisao da je Asim-paša duša od čovjeka i da ga lažno optužuju. Međutim, velike pritužbe na njega su stizale i do Stambola, pa najposlije, na energično traženje Beča, on bi i smijenjen.

Turci su za to krivili i Dragančića, jer navodno šuruje sa srpskim vođama. Ministar Andraši je tražio izvinjenje zbog tih optužbi, ali je ipak  Dragančića povukao u Beč. Kontra  konzula su bili i neki Srbi tvrdeći da je naklonjen Turcima i da je kumovao progonu Pelagića, kojeg nije podnosio. Istini za volju, tu mu nije trebalo truda, jer je Pelagić svojim oštrim prkosom i sam revnosno gurao glavu u ralje zvijeri. Blizu je istine da Dragančić nije simpatisao ni Srbe, ni Turke, a biće ove druge dosta manje.