Početkom ovog vijeka u Bosni i Hercegovini se pojavio, na prvi pogled, benigni fenomen zvani kladionica. Bijeg u blagu virtuelnost koja omogućava laku zaradu, poput najbržeg virusa, uvukao se u sve pore društva. Imunih na dijagnozu klađenja, koje je preraslo u kockanje, bilo je sve manje, a napretkom tehnologije kladionica se pretvorila u pravu pošast koja je razorila hiljade porodica.

Svakim danom ona je sve prodornija, a marketinškim ulaganjima je, i doslovno i preneseno, sponzor novih mladih razarača koji nisu ni svjesni da će za pet ili deset godina postati kockari. Sirotinjski kraj kojem je vrhunac tehnologije bio duvan, a u kojem se neke od živućih generacija sjećaju kako su struju dobile tek u petnaestoj godini života, danas vrlo lako, iz kreveta i u svega par klikova, može uništiti sopstveni život i živote svojih bližnjih.

O fenomenu kladionica koje uživaju „dobar imidž” za hercegovina.info analize su iz svojih uglova dali psiholozi Marko Romić i Marijana Barać.

Romić vidi više problema u ophođenju prema kladionicama

Kladionice su pored škola, vrtića, otvaraju se umjesto pekara, kioska... Pravo je pitanje kako ne pokleknuti pred takvom prisutnošću, naročito ako tome dodamo marketinško bombardovanje.

- Činjenica da su kladionice prisutne kud god da pođemo, na svakom koraku, pa tako i pored škola, vrtića, vjerskih objekata, svakako doprinosi povećanju problema koji imamo s kockanjem. Naše vlasti su se pobrinule da do maksimuma olakšaju otvaranje kladionica i kockarnica, što kladioničarsko-kockarski lobiji vješto koriste. Na drugoj strani, te iste vlasti ne rade apsolutno ništa na prevenciji i smanjenju štetnih posljedica kockanja, koje su evidentne i koje vidi svako ko želi pošteno i otvoreno govoriti o tome - kaže psiholog dr sc. Marko Romić.

U društvu je usvojena argumentacija „niko te ne tjera da se kladiš”, ali struka to smatra opasnim

- Ovakvo argumentovanje je licemjerni pokušaj bacanja prašine u oči i zamagljivanje očiglednog problema. Kladionice danas žive od onih koji nemaju nikakvu kontrolu nad svojim kockanjem. Dakle, kladionice i kockarnice žive na bolesti zavisnosti koja se zove patološko kockanje. Kada bi svaki punoljetni građanin Bosne i Hercegovine kockao kontrolisano i npr. mjesečno na kockanje i klađenje izdvajao onoliko koliko prosječna porodica izdvaja za plaćanje računa za struju, većina kladionica i kockarnica bi propala za manje od tri mjeseca.

Prema tome, argumenti tipa ’niko nikoga ne tjera da kocka’ samo su na prvi pogled održivi, ali su u osnovi svjesna i bezobrazna manipulacija onima koji nisu dovoljno upućeni u problem. Jer, bolestan čovjek nema nikakvu kontrolu nad svojim ponašanjem; on prokocka platu prije nego što je dobije, podiže kredite koje će vraćati godinama, rasprodaje imovinu, uništava živote sopstvenoj djeci i bližnjima - ističe Romić.

Pojavom kladionica početkom 2000-ih, starije generacije možda nisu mogle biti svjesne svih posljedica. Dobar dio djece u školi hvalio se kako uplaćuje listiće tati ili bratu, kako se razumiju u kvote i ponude...

- U vrijeme pojave kladionica kakve su danas, ljudi nisu bili svjesni u kojem pravcu će sve to otići. Ali već nakon par godina postalo je jasno da stvari idu u pogrešnom smjeru. Počeli su se raspadati brakovi i porodice, događala su se samoubistva zbog dugova, sve više porodica imalo je unutrašnje sukobe i probleme.

Kladioničarsko-kockarski lobiji su shvatili da se otvara ogroman prostor za brzu i laku zaradu. Vlasti su, s jedne strane, bile sasvim nezainteresovane za objektivne i realne probleme, dok se, s druge strane, veliki dio vlasti aktivno stavio na stranu kladioničarsko-kockarskih krugova, videći samo mogućnost dolaska do novca i bivajući potpuno slijep za sve negativne aspekte kockanja - smatra Romić.

Licemjerno društvo prihvatilo je klađenje kao društveno prihvatljiv oblik ponašanja

- Mi kao narod, ili kao narodi, imamo puno lijepih i dobrih osobina. Nažalost, imamo puno i onih drugih. Jedna od tih naših osobina su licemjerje i oholost. Mi svi znamo šta je dobro, a šta zlo. Ali prečesto se ponašamo kao da ne vidimo zlo, prečesto okrećemo glavu od očiglednog zla, prečesto kažemo da nas se ne tiče tuđi problem ili ništa što nije direktna i vidljiva šteta nama samima.

A kada nas zadesi to neko zlo, onda vrištimo, kukamo, osuđujemo, kunemo; onda odjednom vidimo krivicu sistema, vlasti i svih drugih; onda nam se i sam Bog čini nepravedan i zao. Dakle, svi mi razumijemo i vidimo da je kockanje zlo, ali malo ko će to reći. Zašto? Zato što mnogi i sami kockaju, a kriju to. Zato što se kockanje promoviše na svakom koraku i u svim medijima. Zato što kockanje promovišu poznate i uspješne osobe. Zato što žrtve kockanja — a to su supruge, djeca, roditelji, rodbina itd. — nemaju načina da upoznaju druge i govore o svojim problemima, o dugovima u koje su uvučeni, o potpunim raspadima cijelih porodica.

Mnogi od njih se stide svega toga i kriju svoju nevolju. Kad bi se barem svake sedmice javnosti prezentovala samo jedna tragična priča o posljedicama kockanja, vjerujem da bi bilo manje onih koji kockaju. Ali mi takvih priča nemamo u javnosti, dok na svakom koraku i u svim medijima imamo pozive na brzu i laku zaradu - nastavlja Romić.

U percepciji društva kladionica ne spada pod kocku

- U terapijskoj grupi koju vodim ima jedan bivši zavisnik o kockanju koji je do tada bio u braku tridesetak godina, a čiji se brak gotovo raspao zbog kladionice. On često priča mlađima svoja iskustva i govori kako je godinama vodio ’borbu’ sa suprugom i djecom, uvjeravajući ih upravo da klađenje nije kocka.

Davno sam čuo od pametnih i produhovljenih ljudi da je najveće postignuće zloga u tome da uvjeri ljude da on uopšte ne postoji. Ovo s kladionicama mi se čini takvom manipulacijom. Privid da se klade svi oko nas, da možemo kad god hoćemo prestati s tim, da ulaganje od marke ili dvije nije nikakvo zlo, te agresivna marketinška kampanja kladionica i opšte pretjerano reklamiranje lagodnog života, blještavila i konzumerizma, dovode mnoge do toga da potpuno izgube kompas i ne vide šta se, zapravo, događa oko njih i s njima. U takvim okolnostima kladionice lako dobijaju imidž onih ’koji hrane hiljade porodica, onih u kojima rade naše sestre, onih koji su društveno korisni’ i slično - kaže on.

Vlasnici kladionica uživaju ugledan status u društvu

- Mi svi znamo da onaj ko ima novac, taj ima i moć. Vlasnici kladionica imaju ogroman novac. Neki od njih pokušavaju oprati svoju savjest onim ’niko nikoga ne tjera da kocka’ i donacijama raznim institucijama, udruženjima, sportskim organizacijama, klubovima i pojedincima. Gledajući sve to, neupućen i površan čovjek bi zaključio kako su kladionice najveće humanitarne i društveno korisne organizacije kod nas.

Tužno je što smo kao društvo, kao ljudi i kao vjernici pali toliko nisko. Posebno mi smeta što se među predstavnicima vlasti ne nađe niko da kaže da sav taj novac nije pao s Marsa, da su nam desetine hiljada porodica uništene zbog svega toga, da su stotine hiljada djece postale slomljene duše, a da su ih polomili oni koji su im trebali uliti ljubav, sigurnost, volju i želju za životom, vjeru u dobro i vjeru u čovjeka.

Taj novac koji završi u kladionicama je novac natopljen suzama naše djece, supruga, majki i očeva, braće i sestara. To je novac od kredita za koje porodica najčešće ne zna, to je novac od prodate imovine, to je novac do kojeg su kockari u velikom broju slučajeva došli lažima i prevarama. To je prava istina - ističe Romić.

Prevencija kod djece

- Svaki roditelj je dužan da vaspitava svoju djecu u toplom porodičnom okruženju, uz stalno iskazivanje podrške i ljubavi i usađivanje pravih vrijednosti. Pri tome on sam treba, svojim primjerom, svjedočiti i živjeti sve to. Radoznalost je svojstvena djeci i upravo se iz radoznalosti naprave prvi kockarski koraci.

Prije nekoliko godina sproveo sam istraživanje o tome na koji način unutarporodični odnosi utiču na stavove djece i mladih o kockanju. Rezultati su jasno pokazali da djeca koja svoje porodice opisuju kao hladne, a roditelje kao nezainteresovane i bez topline — imaju puno otvorenije stavove o kockanju. Za njih kockanje uopšte nije problematično ponašanje. Svojim primjerom i primjerima posljedica kockanja kod drugih, roditelji imaju ključni zadatak u prevenciji svih devijantnih ponašanja - govori psiholog.

Pogrešni pristupi roditelja

- Najveći broj roditelja ne obrati dovoljno pažnje kada sazna da dijete kocka. Uglavnom se sve završi na blagom upozorenju ili se na takva ponašanja uopšte ne osvrću. Nažalost, ima i onih koji kockaju u prisustvu sopstvene djece. Čak i kada se pojave očigledni problemi, kao što su zanemarivanje obaveza, krađe i laži, većina roditelja ne preduzima ništa, a mnogi skrivaju problem od drugih. Na taj način direktno učestvuju u propasti sopstvenog djeteta - rekao je.

Vlasti mogu i moraju biti konkretnije

- Vlasti bi trebalo da kreiraju uslove u kojima će mladi odrastati u uvjerenju da će njihovo školovanje voditi dobrobiti i da će moći živiti dostojanstveno od svog rada. Naše vlasti to očigledno ne rade. One, svjesno ili nesvjesno, kreiraju beznađe i siromaštvo, dok su istovremeno omogućile lobijima da na svakom koraku nude iluziju lake zarade. Mislim da je takvo ponašanje svjesno guranje sopstvenog naroda u ponor - zaključio je Romić.

Jači od zakona, jači od nedjelje

Građani BiH za svaki proizvod plaćaju PDV, ali izuzetak oko kojeg se lome koplja su upravo kladionice koje ne plaćaju ovaj porez. Posljednji pokušaj uvođenja PDV-a za kladionice propao je prije dvije i po godine. Protiv su bili zastupnici HDZ-a i skoro svi zastupnici iz Republike Srpske. Vlasnici skoro svih kladioničarskih kuća su Hrvati i Srbi, a u posljednje vrijeme bilježi se i agresivan ulazak kompanija iz Srbije na tržište BiH.

I famozni nerad nedjeljom, uveden da se zaštite radnice u marketima, imao je jednu iznimku gdje u 90 odsto slučajeva rade žene — kladionice. Iako građani ne mogu kupiti hljeb, vrlo lako mogu ušetati u kladionicu. Iako je zakonski predviđeno samo za starije od 18 godina, kontrole se rijetko vrše, pa ulaze i golobradi tinejdžeri.

Psiholog Barać o navikama kockara

- Dobar porodični odgoj nije garancija da dijete neće kockati. Roditelji su odgovorni za okolnosti odrastanja, ali ne mogu upravljati budućim ponašanjem svoje djece. Ipak, siguran i voljen odnos u djetinjstvu je temelj za kasnije učenje o svijetu - kaže-

Na pitanje kada je znak da je otišlo predaleko, Barać navodi simptome iz Dijagnostičkog priručnika: potreba za sve većim iznosima novca, nemir pri pokušaju prestanka, laganje, ugrožavanje odnosa i posla.

- Jednostavno rečeno, kada kockanje upravlja osobom, a ne osoba njim, pomoć je neophodna odmah - ističe Barić.

„Pad sela” i dostupnost kladomata

Danas postoje mjesta u Hercegovini gdje nema prodavnice ili vrtića, ali su u seoske kafiće ubačeni tzv. „kladomati”.

- Dostupnost takvih aparata normalizuje njihovo korištenje. Društvo time šalje poruku djeci da su igre na sreću samo zabava i kraćenje vremena, što je veoma zabrinjavajuće - kaže psiholog.

Takođe naglašava da se razlika između muškaraca i žena u ovom problemu smanjuje, iako žene češće počinju kockati u kasnijoj životnoj dobi i češće imaju pridružene poremećaje poput anksioznosti.

Za kraj, psiholozi poručuju da je za liječenje ključna motivacija pacijenta i podrška cijele porodice, jer zavisnost nikada ne pogađa samo pojedinca. Iako zakon propisuje udaljenost od 100 metara od škola i vjerskih objekata, praksa pokazuje da se to ne poštuje, a vlasti ne djeluju zabrinuto zbog sve većeg broja mladih zavisnika.