Ko je bez grijeha, neka prvi baci kamen.
Oprasmo li ruke?
Umirismo li savjest?
Razapesmo li dželata nad žrtvom?
Hoće li sad sve biti dobro?
Možemo se vratiti u oklop sopstvenog licemerja, sad kad smo riješili uzrok posljedične tragedije?
Djeca nam se više neće ubijati?
Tek će, dame i gospodo.
Tek će!
Ubijaće se i ubijaćemo se, sve dok zahtjevamo linč pojedinca, a ignorišemo kolektivnu odgovornost.
Da i radnik sa pumpe je žrtva.
Žrtva jednog nakaradnog sistema, poremećenih principa i lažnih načela.
Sistema koji je odgojio generacije koje ne znaju ništa drugo nego da mrze i preziru.
Sistema koji zahtjeva superiornost nad fizički i intelektualno inferiornijim.
Sistema Kristijana i Kije, lažnih osmijeha i lažnih idola, instant vjernika, filtera koji brišu bore sa lica izboranog karaktera.
Sistema koji je ubio Mladena.
Sistema koji je ubio nas.
Oprosti nam dragi dječače, ne znamo šta radimo.
Umjesto molitve i epitafa ostaviću pjesmu, neka nam bude na nauk...
Gdje smo sad
Zalutali u krugu
Da plaćamo tuđe
A drugima ostavljamo
Greške naše
Po kom to dvoru
I koja gospoda
Će aveti ovih da se plaše
Za čije ideale živimo
Kad likujemo i brinemo
Utrobe drugih da paramo
I glave da im skinemo
Pred kim se molimo
I ničice padamo
Čijoj se volji bezvoljni nadamo
Kako putem da idemo
A ni stopa nemamo
Što o dobru drijemamo
Kad zlo zlom spremamo
U pretke se kunemo
Ni groba im ne znamo
Bratom se bratimo
Od pogleda mu prezamo
Kad u prsa se busamo
I u obraz kunemo
Zašto ne cvjetamo
Već navek trunemo...
Piše: Davor Cicović