“Koštana” bolna nostalgija ljubavi, žal za mladošću koja je prošla i prolazi, tužna priča izgubljenih ljubavi i promašenih života u zagrljaju pjesme kao jedine utjehe nastala je iz pera Borisava Stankovića prije 121 godine.

Staro Vranje, šuštanje šalvara i zveka dukata vode nas među ljude kojima pjeva Koštana, među ljude koji se mnogo vesele, a istinski nisu ni srećni ni veseli. Dok pred Koštanu bacaju dukate i rasipaju bogatstvo, dok se opijaju mi zapravo vidimo koliko su sudbine tih ljudi tragične, koliko su njihovi životi promašeni, uklopljeni u neke propisane norme, ono što im je drugi nametnuo pa pred Koštanom pucaju po šavovima.

Stanković je u djelu dočarao sukob čovjeka sa sredinom i oslikao besmislenost njegove pobune protiv konzervativnih shvatanja života.

“Koštana” je u cijelosti objavljena 1902. godine u “Srpskom književnom glasniku”, a o njoj je tada pisao uvaženi književni kritičar Jovan Skerlić, koji je istakao da je ova drama jedna od najljepših, najpoetičnijih i najdubljih pjesama naše književnosti.

- Čudna neka nostalgična poezija, zagreva celo ovo delo. To je ona ista poezija što se nalazi u našim narodnim pesmama. U toj poeziji ima nečeg mekog, toplog, dubokog, bolnog, ona izražava onu ljubav koja je jača od smrti i koja se najzad i izjednačuje sa smrću. Nijedno književno delo naše ne iznosi bolje no “Koštana” tu osobitu zanosnu, fatalnu ljubav i malo je dela koja su u stanju da ostave trajan i dubok utisak - naveo je Skerlić.

Koštana je Ciganka, ona pjeva i igra, ona je oličenje burnog, veselog života, simbol mladosti za kojom se čezne. Kako je Skerlić kazao Koštana je jedna od “onih lepota od čijeg bleska oči zaslepe i koje kao bludeći oganj vode ljude u propast”. Koštana svoju mladost i radost života unosi u opojnu ljepotu pjesme i igre. Od života traži samo da živi prema vlastitim snovima i osjećanjima. Ona nije željela da živi u ciganskoj čergi, ni u hadžijskom domu, željela je drugačiji, ljepši i slobodniji život i zato ju je čaršija obavijena moralnim propisima kaznila. Dali su je na silu za nevoljenog čovjeka.

Nakon Skerlićeve kritike “Koštana” je postala najpopularniji i najčešće izvođen komad u srpskim pozorištima. Prva je izvedena 1900. godine u Narodnom pozorištu u Beogradu, u režiji Čiča Ilije Stanojevića. Nije dobro prošla, gotovo da nije bilo publike, a Stanković je bio nezadovoljan pa je onda mijenjao tekst, da bi došao do konačne verzije dvije godine kasnije.

Prema zapisima o nastanku drame istaknuto je da je za stvaranje lika Koštane Stankovića inspirisala Romkinja Malika iz Vranja, koja je sa ocem i bratom pjevala po kafanama, a o čijoj se ljepoti i šarmu pričalo nadaleko. Borisav Stanković je u svom djelu opisao da nadimak duguje “krupnim očima kao u košute”. Malika, odnosno Koštana, je govorila da je pjevala i kraljevima Petru i Aleksandru Karađorđeviću, a Vranjanci su je zvali Koštana što znači kesten, a “Koštan” je neko ko je čvrst i jedar. U starosti je poznata pjevačica govorila da ne voli ni Stankovića ni novinare, jer joj nije pravo što pišu o njoj.

“Da mi poješ”

“I Koštan, tuj pesmu, toj vreme da mi poješ... A toj vreme više ne dođe. Ete za toj ću vreme ja žalan da umrem, s’s otvoreni oči u grob ću da legnem.

Poj 'žal za mladost'... Za moju slatku mladost, što mi tako u ništo otide, i brgo ostavi. Poj i vikaj gu. Moli gu, neka mi se samo još jedanput vrne, dođe, da gu samo još jedan put osetim, pomirišem...”

Autor: Ilijana Božić