Mladi ljudi su željni znanja i prilika kako bi usavršili sebe, žele priliku da svoje znanje, iskustvo i vještine pokažu na ispravan način. Oni su pokretači promjena i njihov angažman u društvenim zajednicama od velikog je značaja.

Iako u društvu i vremenu u kojem živimo vlada narativ da mladi ljudi svoju energiju i kreativne ideje ne usmjeravaju ka sticanju znanja, obrazovanje je bilo i biće osnovna stepenica ka ostvarenju brojnih ciljeva.

A najbolji primjer za to je Ivana Mirković iz Istočnog Sarajeva, arheolog, čiji je zanimanje pomalo čudesno, priznaćete!

Ova mlada naučnica trenutno je na završnoj godini doktorskih studija pri IMT Školi za napredne studije u toskanskom gradu Luki (Lucca), a za portal "Katera" je govorila o obrazovanju, istraživačkom radu, o nasljeđu BiH i sudbini arheoloških predmeta iz BiH koji se nalaze u evropskim muzejima.

Za početak razgovora recite nam nešto o svojim osnovnim, master i doktorskim studijima i Vašem akademskom putu? Zašto baš studij arheologije?

Hvala vam na interesovanju za moj rad. Ljudska prošlost i potraga za odgovorom na pitanja ko smo, odakle dolazimo i kako je čovjek razvio umjetnost, duhovnost i tehnologiju, okupirala je moju maštu od malena. Da bih pronašla barem neke od odgovora, izabrala sam studij arheologije.

Studije prvog ciklusa otpočela sam na Univerzitetu u Sarajevu, tokom kojih sam jednu godinu provela na Erasmus razmjeni na Univerzitetu Ca' Foscari u Veneciji.

Master studije nastavila sam na Međunarodnom masteru iz kvartara i praistorije, koji se odvijao u četiri zemlje (Italija, Francuska, Španija, Portugal), sa bazom na Univerzitetu u Ferari. Moj master studij bio je podržan stipendijom Vlade Italije, a specijalizovala sam se za praistorijsko pećinsko slikarstvo.

Nakon završetka mastera i povratka u BiH, pandemija koronavirusa prekinula je mogućnosti daljeg profesionalnog razvoja u zemlji. Odlučujem da nastavim obrazovanje, a IMT Škola za napredne studije u Luki, bila je adekvatan izbor. Nakon poprilično kompetitivnog javnog konkursa, a zatim intervjua, imala sam čast da budem među deset izabranih kandidata generacije 2021/22, uz dodjeljenu punu stipendiju.

Sveukupno, moj akademski put odvijao se kroz sedam zemalja i obuhvatio studije na više univerziteta, kao i saradnju s nekim od vodeći  naučni instituta i državnih muzeja:

·       IMT Školom za napredne studije u Luki (Italija)

·       Univerzitetom u Amsterdamu (Holandija)

·       Prirodnjačkim muzej u Beču (Austrija) – Naturhistorisches Museum Wien (NHM)

·       Državnim arhivom Bosne i Hercegovine u Sarajevu (BiH)

·       Complutense univerzitetom u Madridu (Španija)

·       Muséum national d'Histoire naturelle (MNHN) i Musée de l'Homme u Parizu (Francuska)

·       Politehničkim institutom u Tomaru, IPT (Portugal) i Institutom Terra e Memória (Portugal)

·       Univerzitetom u Ferari (Italija)

·       Univerzitetom Ca’ Foscari u Veneciji (Italija)

·       Univerzitetom u Sarajevu (BiH)

Najnovija saradnja ostvarena je ovih dana sa Zemaljskim muzejom Bosne i Hercegovine, gdje sam konsultovala dio muzejske građe u okviru trenutnog  istraživanja.

Trenutno ste na doktorskim studijima u Italiji. Recite nam više o programu Vaših studija, kao i šta je fokus Vašeg projekta?

Trenutno sam na završnoj godini doktorskih studija pri IMT Školi za napredne studije u toskanskom gradu Luki (Lucca), na programu analize i menadžmenta kulturnog nasljeđa. Ovaj program je izuzetno zanimljiv jer kombinuje teorijsko znanje i praktične vještine, pripremajući studente za međunarodne karijere u oblasti kulture, nauke i javnih politika.

Fokus mog projekta je detaljna analiza cjelokupne kolekcije arheoloških predmeta iz Bosne i Hercegovine koji se danas nalaze u Prirodnjačkom muzeju u Beču. Ovim projektom, po prvi put nakon 147 godina od austrougarske uprave Bosnom, nastojim odgovoriti na važna pitanja: koji su to predmeti i kako su tamo završili. Pored toga, proučavam i njihovu savremenu ulogu i moguću primjenu u okviru kulturne politike.

Posebno sam zahvalna jer IMT Škola kroz promociju interdisciplinosti  i povezivanja humanističkih, društvenih i tehničkih nauka, dozvoljava ovakav vid istraživanja. Škola je zbog toga već prepoznata i visoko rangira kako u Italiji, tako i u Evropi. Međutim, zadaci studenta su itekako izazovni. Prva godina obuhvata obaveznu ispite i nastavu iz čak 23 predmeta sljedećih oblasti: arheologija, istorija umjetnosti i muzeologija, kulturne politike i pravo nasljeđa, upravljanje javnim institucijama kulture, estetika i vizuelne studije, menadžment kompleksnih sistema i donošenje odluka, primjenjene metode i digitalne tehnologije.

Nakon prve godine studija, studentima se pruža mogućnost da stiču međunarodno iskustvo kroz Erasmus plus programe i individualne mobilnosti, u svrhu rada na doktorskoj disertaciji.

Iako ste stekli međunarodno iskustvo, danas se bavite istraživanjem nasljeđa BiH. Šta Vas je podstaklo da se i nakon fascinantnih lokaliteta u inostranstvu posvetite arheologiji BiH?

Odlično zapažanje. Moji prvi interesi bili su usmjereni ka praistorijskom slikarstvu i etnoarheološkim istraživanjima u Španiji i Africi. Međutim, kao i mnoge druge stvari, pandemija koronavirusa prekinula je niz putovanja i započetih saradnji. Vrijeme provedeno kući u Istočnom Sarajevu iskoristila sam da se dublje posvetim analizi arheološkog potencijala regiona. Sagledavajući brojne arheološke lokalitete, njihovu vrijednost, ali i stepen nedovoljne istraženosti, postalo mi je jasno da svoj dalji rad želim usmjeriti ka rješavanju pojedinih arheoloških pitanja od značaja za Bosnu i Hercegovinu.

Moje istraživanje obuhvata analizu tzv. „poklona“, otkupa i institucionalnih transfera arheoloških artefakata koji su tokom austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini završili u Prirodnjačkom muzeju u Beču i drugim institucijama tadašnjeg carstva. Posebno mi je zanimljivo baviti se ovom temom jer objedinjuje više disciplina koje me interesuju. Arheološki predmeti u ovim kontekstima govore ne samo o praistoriji, već i o odnosima moći, imperijalnoj kulturnoj politici i načinima na koje je Bosna i Hercegovina tada bila predstavljana u naučnim i muzejskim krugovima Evrope.

Foto: Ustupljena fotografija

Kako je kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine završilo izvan zemlje za vrijeme Austrougarske vladavine?

Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine našlo se izvan zemlje zbog niza istorijskih okolnosti, od kojih je posebno značajan period austrougarske uprave (1878–1918). U tom razdoblju, brojni arheološki, antropološki i etnografski predmeti prikupljani su sistematski, najčešće od strane stranih naučnika, službenika i istraživača koji su djelovali u okviru carskih institucija.

Ovi predmeti su često iznošeni iz (Austrougarske) Bosne i Hercegovine, kao „pokloni“ carskim ustanovama, slati u Beč radi naučnog proučavanja ili bili dio zvaničnih kolekcija namijenjenih predstavljanju carstva na velikim evropskim izložbama.

Veoma ste uspješna mlada naučnica, članica ste evropske arheološke zajednice, a Vaša karijera je zaista impresivna. Vaša straživanja ne otkrivaju samo prošlost, već i postavljaju važna pitanja o budućnosti kulturnog naslijeđa BiH.

Koliko je BiH bogata arheološkim predmetima?

Hvala vam na lijepim riječima. Još uvijek sam na putu učenja i stvaranja, i trudim se da svakoj prilici pristupim sa entuzijazmom i odgovornošću.

Bosna i Hercegovina je veoma bogata arheološkim lokalitetima i to nije novost. Samo na području Istočnog Sarajeva, identifikovala sam više od 400 arheoloških nalazišta, u rasponu od praistorije do srednjeg vijeka. Popis je bio zasnovan na literaturi iz XIX i XX vijeka . Ponovnom revizijom savremenim metodama broj bi bio mnogo veći.

Možete li nam otkriti neke detalje iz Vaše karijere koje bi nas mogle zanimati?

Neki od najzanimljivijih terena koje često spominjem jeste pećina Grotta dei Santi na obali Tirenskog mora. Tamo smo, bez ikakvog kontakta sa spoljnim svijetom, proveli petnaest dana tragajući za sponom između Homo sapiensa i neandertalaca – izbještaj o ovom lokalitetu objavio je magazin National Geographic Italia.

Takođe bih izdvojila posjetu najdubljoj pećini sa praistorijskim slikarstvom – Grotte de Rouffignac u regiji Dordonj u Francuskoj. Ova pećina doseže dubinu od čak osam kilometara ispod zemlje. U nju smo, u strogo kontrolisanim uslovima i mraku, ulazili uz stručnu pratnju malim improvizovanim vozom. Ljudi u praistoriji su birali da upravu tu, precizno i realistično, oslikavaju zidove pećine.

Arheologija nastoji ponuditi smjernice i približiti nas logičnim objašnjenjima ovakvih fenomena, ali pravu istinu često je nemoguće u potpunosti rekonstruisati. Ipak, to nije razlog da ne pokušavamo – u tom nastojanju leži svrha arheologije. To nas čini ljudima, mislećim bićima – Homo sapiens-ima.

Koliko je kod građana BiH razvijena svijest o važnosti njegovanja kulturnog naslijeđa (njegovom porijeklu, ali i o istini ko smo i šta o nama govori bogata istorijska građa)?

Svijest postoji, ali nije dovoljno sistemski podržana. Građani često imaju emocionalan odnos prema nasljeđu, ali je neophodno uložiti više u edukaciju i javne programe koji će kulturnu baštinu učiniti živom i dostupnom svim generacijama. Arheologija je, po mom mišljenju, mnogo više od naučne discipline –  može biti moćno sredstvo dijaloga, izgradnje povjerenja i međusobnog razumevanja, posebno u društvima koja prolaze kroz procese obnove, kakvo je naše.

Koji si Vaši planovi za budućnost?

Željela bih nastaviti da istražujem arheološko nasljeđe iz Bosne i Hercegovine koje se danas nalazi u muzejima širom Evrope, s ciljem boljeg razumijevanja njegovog porijekla i značaja za savremene kulturne veze.

Kada je riječ o zaposlenju u struci u Bosni i Hercegovini, mogućnosti su i dalje ograničene. Ipak, ukoliko se stvori prilika, voljela bih nastaviti u polju promocije i zaštite arheološkog nasljeđa u zemlji.