Koviljka Vuković iz Rogatice, po rođenju Planojević, rođena između dva svjetska rata u poznatoj i bogatoj seoskoj porodici iz zaseoka Mrkonjići kod Borika, prema nezvaničnim podacima, jedna je od najstarijih žena, a možda i muškaraca u opštini Rogatica.

Jedanaestog oktobra ušla je u 99. godinu života i još se dobro osjeća. A tek kako dobro pamti, pogotovo o tome šta je i kako nekada bilo.

Ja sam, počinje Koviljka svoju životnu priču, treće od sedmoro d‌jece iz drugog braka moga oca Vase i majke Stoje, rođeno Džida, kojoj je to bio prvi i jedini brak.

- U prvom braku moj otac je sa Jelisavkom  Ćorić, sestrom bogatog seljaka Sime iz obližnjeg sela Sjeversko. Sa njom je rodio četvoro d‌jece i sva su dok je njihov otac, natjeran silom,  ratovao za Austrougarsku i njenog ćesara, zajedno sa majkom nakon izganstva, a zbog nikakvih životnih uslova  u ratnim godinama, pomrla u selu Pilica kod Nove Varoši u tada porobljenoj Srbiji.  Da te tragedije nije bilo, ko zna da li bi ja  i mojih šest rođene braće uopšte bilo - sa malom dozom smijeha prisjeća se baka Koviljka  očeve priče koju je godunama slušala, posebno kako je ona i  njenih šest braće došli na svijet. 

- Nakon višegodišnjeg ratovanja i propasti Austrougarske moj otac Vaso se vratio kući u Mrkonjiće. Ubrzo se i oženio. Ovoga puta sa Stojom Džida iz obližnjeg boričkog zaseoka  Oprašići i sa njom, uz mene kao jedinicu, rodili sinove:  Rada, Savu, Panteliju-Panta, Petra, Vojina i Jovu, koji je jedino još živ i kao penzionisani profesor na bogoslovskim školama i sveštenik živi u Beogradu - rekla je Koviljka.

Iako sam, dodaje još baka Koviljka, bila jedino žensko dijete, moj otac koji je bio napredan čovjek, veliki domaćin i gazda najjači u selu i šire, sa završena dva razreda tadašnje gimnazije u Sarajevu, pa čak i poslanik u Skupštoni Kraljevine Jugoslavije,  1933. me upisao u osnovnu školu tek izgrađenu u selu Sjeversko.

- Bilo nas je 22. i ja sam sjedila u klupi sa Milanom Mitrovićem iz Sjeverska. Ne može to posvjedočiti jer je umro prije nekoliko godina. Ja sam završila osnovnu školu o čemu u to vrijeme mnoge moje vršnjakinje nisu mogle ni da sanjaju. Ja sam uz to završila i kurseve za krojenje, šivenje na „singerici“ i kuvanja. Da nije bilo rata ko zna gd‌je bi se ja zaustavila. Možda i kao neki inženjer, kao što je bio moj najstariji brat Rade, koji je bio prvi visokoobrazovani momak, inženjer tehnologije, sa prostranog boričkog platoa - rekla je ona.

Udaja za momka iz grada

Drugi svjetski rat, kazuje baka Koviljka, poremetio je njene i očeve planove.

- Udala sam se, možda malo kasno, u 27. godini za tada momka iz grada (Rogatica) Miloša Vukovića. I on je bio „zrio“ momak i u skladnom braku rodili smo dvoje d‌jece – kćerku Slavicu i sina Nemanju. Oni su sada svoji ljudi u svojim porodicama. Slavica se udala za Boju Samardžića, koji je porijeklom naš, Sočičanin, a žive na Sokocu. Nemanja, opet sa porodicom živi u Beogadu. Ima sina, oči bakine, koji nosi ime djeda Miloša. Baka se raduje i snajki od unuka - rekla je baka Koviljka.

Baka Koviljka već godinama živim uglavnom sama u kući u centru Rogatice.

- Uz penziju od muža Miloša i izdašnu podršku d‌jece, nije mi loše. Istina godine su učinile svoje i sve se manje krećem i radim po kući. D‌jeca me zovu sebi. Ja se još ne dam, ali sam pristala da mi pomogne neka od žena. Tako je i danas. Imam vrijednu ženu koja me povremeno tokom dana prati, a ja sam hvala milom bogu, još sposobna da odem do toaleta, da se sama umijem i obavim najnužnije lične poslove. Bila sam veliki ljubitelj dobre knjige, ali sada sve manje čitam. Ponekad se „zaletim“ pa sebi skuvam nešto i za pojesti i popiti. Nisam još zaboravila ni pitu skuvati, ali se na taj posao sve rjeđe odlučujem. Pita se može kupiti na pet do šest metara od moje kuće, navodi ona.

Dugovječnost na tetke

Sudeći prema godini rođenja i odlazak na onaj svijet u rodbini (Planojevićima) bake Koviljke imaju dvije linije – dugovječni i nešto kraći  Ona očito pripada ovoj prvoj. Njene bliže rođake-tetke, Stanica, udato Kosorić, živjela je 103, Mitra (Šarenac) 101 godinu. Njen otac Vaso umro je u 90, a stric Mile u 95. Tu je i baka Koviljka, genetika čini se. Ali, opet, njen brat Sava umro je u 71, Petar u 63. i Vojin u 68. Gdjee će se zaustaviti baka Koviljka, ona ne zna. Boga moli da je ne sveže za postelju u nekom teškom zdravstvenom stanju…

Piše: Sreten Mitrović