Bio je početak aprila 1961. godine. U prostorijama Narodnog pozorišta u Nikšiću glumac Dragoljub Jeličić je stajao pred grupom ljudi koji su otvorenih usta, sa izrazom krajnje nevjerice slušali njegovu fantastičnu životnu priču. Bili su prosto zatečeni onim što su čuli, a tek izložene fotografije na njih su proizvele neviđeno snažan utisak. Naime, Jeličić je tog dana obilježavao 40 godina svog glumačkog rada, uz prigodnu izložbu fotografija nastalih tokom mnogobrojnih predstavaigranih širom Jugoslavije.

Zašto je Jeličić godinama ćutao o svojoj ratnoj prošlosti, posebna je priča. No, o tome će kasnije biti više riječi.

Dragoljub je rođen u sam osvit krvavog 20. vijeka, 12. juna 1902. u Šapcu, u kući u ulici Masarikovoj br. 45. Njegov otac Nikola se tu doseli sa Korduna, jer mu bijaše "tijesno" pod austrougarskim vlastima, sa čijom se upravom teško mirio. Sa Šapčankom Cvijetom Bogdanović zasnova porodicu, kojoj sudbina ne bješe naklonjena, jer Nikola poginu početkom Prvog balkanskog rata, a Dragoljubova majka se preuda. Desetogodišnji dječak tad donese odluku dostojnu zrelog čovjeka, da sam potraži svoj životni put. Pješice se zaputi u Beograd, odlučan u namjeri da se, uprkos godinama, priključi dobrovoljcima da bi osvetio očevu smrt i borio se protiv neprijatelja. Žudio je da loptu krpenjaču i pucaljku od zove zamijeni pravom puškom i bombama. Naravno, bio je glatko odbijen pa se u Beogradu zlopatio i potucao, više gladan nego sit, spavajući na klupama u parku. Da bi preživio prodaje novine "Ratište", "Straža" i "Mali žurnal", a vikendom se motao po zabavnom parku, gdje ga oko ringišpila upošljava gazda Ilija Božić.

SUSRET S KRALjEM

Jednog majskog dana u Knez Mihailovoj ulici ugleda starog kralja Petra, kako sa svojim ađutantom ide ka Sabornoj crkvi i tog trenutka, ne znajući ni sam zašto, uputi se za njima. Čika Pera to primijeti, zastade i upita ga ko je, odakle je i da li nešto želi od njega?! Saslušavši tužnu ispovijest bistrog i kuražnog dječaka, on mu dade zlatni "napoleon" i očinski toplo ga posavjetova da bi najbolje bilo da nastavi školovanje, te mu u tu svrhu dade svoju vizit kartu i uputi da se ujutru javi pukovniku Ostojiću, maršalu dvora. Ovu priliku, dar sa neba, Dragoljub nije propustio. Kao preporođen, sit, okupan i ošišan, u čistoj odjeći, uz podršku princa Aleksandra, upisa gimnaziju kao dvorski pitomac. I taman kad je izgledalo da će ovaj marljivi učenik dobiti solidno obrazovanje, a potom i državnu službu, bog Mars odluči 1914. da svijetu priredi krvave četvorogodišnje orgije, koje će odnijeti milione života, uz do tada neviđene patnje i razaranja.

Čim Austrougarska u julu 1914. udari na Srbiju, Dragoljub pobježe iz škole, a znajući da ga redovna vojska neće uzeti, ode na Torlak kod Kumodraža i javi se u komandu Rudničkog četničkog odreda majora Vojislava Tankosića.

Tu ispriča da mu je otac poginuo te slaga da nema više nikoga svog i da mu je trinaest godina. No i tu bi bio odbijen, da se ne zauze oficir Savo Ćoma, poznanik iz Šapca. I tako poče njegov ratni put, na kojem će u more prolivene srpske krvi priložiti i dosta svoje. U odredu bijaše puno dobrovoljaca iz Bosne i Hercegovine, koji su Tankosiću do smrti bili odani i privrženi, poput prekaljenih komita Ciganovića, Toholja, Miličevića, Arežine, Krnete, Golubića, Šarca i drugih. I sam Tankosić je vukao porijeklo sa granice Bosanske Krajine i Like, iz sela Dugo Polje. Među četnicima je bilo i dosta školaraca pa su Tankosića u šali zvali i direktor gimnazije.

Šest dana je Dragoljub u potoku vježbao gađanje iz puške prije vatrenog krštenja u odbrani Beograda. Odmah poslije rušenja Savskog mosta Tankosić ga je poslao da prepliva Dunav i vidi ima li Švaba na Gročanskoj adi, što je uspješno izvršio. Odred se potom forsiranim maršom kretao pravcem Mladenovac - Valjevo - Zavlaka, da bi se 6. avgusta kod Krupnja svega 270 četnika ispriječilo pred nadirućim, daleko brojnijim neprijateljem, koji je činio varvarske zločine u Mačvi. Otvori se strahovita borba u kojoj junački pade veliki broj četnika. Opoja ih pop Josif Cvijović, kasnije vladika skopljanski i od tog dana obuče uniformu. Drugi dan borbi kod Krupanjske Toponice i Dragoljub je ranjen u ruku. Brzo se oporavlja i dokazuje kao vrlo koristan borac, neustrašiv i snalažljiv, što mu pribavi respekt saboraca. Tih dana u njemu je umiralo dijete, a rađao se muškarac. Zbog pokazanog

junaštva u toj borbi dobio je prvu zlatnu "Obilića medalju". Na zahtjev Tankosića, krajem avgusta je u seljačkom odijelu prešao na austrijsku stranu fronta te im locirao položaje i topove, koji su potom uništeni. Niko od saboraca od brige oka nije sklopio, dok pred zoru nije izbasao. Upinjao se svim silama da, uz čuvene gerilce, nauči vojne vještine i razna ratna lukavstva. Podsjećao je na mladunče vuka, koje se prerano u lovu pridružilo čoporu. Ništa tako ne prija srcu dječaka kao kad ga odrasli gledaju sa poštovanjem i sebi ravnim. Gdje god je to bilo izgledno tražio je priliku da se sukobi sa Švabama, ličeći na kakvog prznicu koji jedva čeka neku kavgu.

Poslije ranjavanja kod Zvornika, ponovo se srete sa starim kraljem, koji je tih dana neprekidno obilazio linije odbrane i koji ga zateče u selu Jarebicama u pukovskom previjalištu ispod Cera. Starac ga je nježno prigrlio i poljubio pa od nekog vojnika kupio podnaredničke zvjezdice i stavio mu ih na epolote. Bilo je to 8. septembra 1914. Po drugoj verziji zvjezdice mu je uručio Tankosić, no trebalo bi reći da to nije jedini oprečan podatak u njegovoj biografiji.

Čika Pera mu je tad u bolnici napisao naredbu za prekomandu u Četvrti puk prvog poziva, među Užičane komandanta Aleksandra Stankovića. Uz njih će se od 16. do 22. septembra grčevito tući i biti ranjen u neviđenoj klanici na Mačkovom kamenu, kad je iz stroja izbačeno 11.500 srpskih vojnika, pred kojima je u jurišu poginulo preko 118 oficira.

Njegov puk u toku Kolubarske bitke prima borbu na Šušnjaru i Vrapčem brdu kod Lajkovca, gdje 14. novembra 1914. ponovo dopade rana, kada je zamijenio smrtno pogođenog mitraljesca i nastavio pucati, mada je i sam krvario pogođen. Vidajući rane, u bolnici otkriva ubačenog švapskog špijuna i, mada još slab, sam ga zarobljava i sprovodi u komandu.

Odmah sutradan na epoletama zasijaše zvjezdice narednika.

POUZDAN I HRABAR

Prestolonasljednik Aleksandar ga želi iščupati iz te klanice i voditi u Niš, no na kraju odusta na moljakanje svog mlađanog ratnika i ostavi ga na bojnom polju. Uvijek pouzdan i tamo gdje treba, Dragoljub ponovo uspješno zalazi u raspored Švaba radi izviđanja. Brzi dani teku i jedinica ide iz okršaja u okršaj, a golobradi narednik smjelim akcijama zadivljuje saborce. Mnogi su sa zebnjom prorokovali da će ludo hrabri klinac tako natrčati na svoj kobni metak, ali Dragoljuba je nebo čuvalo.

Kod Tekije opet dobi medalju za hrabrost, kada je na adi Ogradini zarobio veliku grupu Rumuna iz 32. austrijske regimente. Ali ne skuplja on samo medalje, dva dana kasnije uknjiži i novu vrlo tešku ranu. Nakon bolnice upućen je kući u Šabac na oporavak, poslije kojeg ide u Drugi puk, gdje vodi bombaško odjeljenje.

Kod Puste reke čini novi podvig, oslobađajući put Lebane - Medveđa. Dva mu vojnika ginu, a još dvojicu i njega teško ranjenog iznose sa poprišta. Koji dan kasnije, vojvoda Stepa lično na grudi mu kači zlatnu "Obilića medalju".

Dobri kralj, stari ratnik, žalostan zbog Dragoljubovog stradanja, ali i ponosan na svoj narod koji rađa takve sinove, opet dolazi da ga posjeti u bolnici. Videći da zbog težine rane Jeličić ne može u povlačenje kroz Albaniju sa njim, uz nešto novca ostavlja i jednog pouzdanog lakšeg ranjenika da mu se nađe. Tako padoše u bugarsko zarobljeništvo, gdje je Jeličić po oporavku kao dijete imao dosta slobode kretanja.

Tako 18. septembra 1917. uspijeva pobjeći u Niš pa u Beograd, a potom u Šabac. Tu ga okupatori umalo ne strijeljaše jer doznaše da je bio komita. Spasi ga jedan austrijski oficir iz Bosne dr Šefik, koji ga otpremi u beogradski zarobljenički logor. Dragoljub i odatle klisnu 14. maja 1918, bježeći ka Skoplju i Prilepu prema svojoj braći na Solunskom frontu, kud ga je srce vuklo.

Kao zvjere se krio danju, a putovao noću. Na kraju, umalo ne plati glavom čak i od svojih, prolazeći kroz bojno polje između bugarskih i savezničkih bunkera i rovova. Izazvao je neviđeno divljenje i oduševljenje kad gladan i prozebao banu među srpske ratnike. Stigao je taman na vrijeme da učestvuje u slavnom proboju Solunskog fronta, što je otvorilo vrata velikoj pobjedi. U tim borbama bio je među jurišnicima vojvode Luneta, sa kojim je išao do Trstenika, gdje je po sedmi put ranjen. Poslije liječenja raspoređen je u 6. puk pukovnika Stevana Radovanovića, kao starješina voda na liniji pustare Sent Mikloš.

Po svršetku rata, sa tek 16 godina života bio je već ratni veteran "okićen" medaljama i ožiljcima. Rat ga je kovao i kalio do visoke tvrdoće, ali dolaskom mira potpuno se raskravio, postavši veseli šeret. Kao da je šalom potiskivao slike ratnih užasa nataložene u sebi, podsvjesno tražeći priliku da se nekako vrati u izgubljeno djetinjstvo. Nakon što je u Beogradu kratko vozio tramvaj, postade glumac u KUD-u "Abrašević". Sa darom za komediju postaje preteča "stend ap šoua" nastupa, kako se to danas kaže, a imao je i putujuću trupu "Humo-Komi", sa kojom je nastupao širom Kraljevine.

U Drugom svjetskom ratu pada u njemačko zarobljeništvo iz kojeg bježi, a krajem rata se obre u partizanima. Komunista nije želio postati, iako je imao ponudu. Po oslobođenju on se vraća glumi i nastupa za pozorišta u Jagodini, Rijeci, Osijeku, Vranju, Beogradu, Novom Sadu, da bi se konačno skrasio u Nikšiću, gdje je dočekao penziju i preminuo 1963. godine.

U međuvremenu, 1948. se ženi i sa suprugom Vilmom iz Opatije dobija tri kćerke: Spomenku, Biserku i Nadeždu.

Kroz svoju burnu istoriju naš narod je bezbroj puta pokazao svoj heroizam i ratničke kvalitete, a čak su i mnoge Srpkinje junački učestvovale u borbi. Međutim, odavno se pominju i srpska djeca kao hrabri ratnici. Pamte se još iz vremena bojeva s Turcima, a posebno tokom dvadesetog vijeka u oba balkanska i svjetska rata. Pored Jeličića, u Velikom ratu bio je i čuveni Momčilo Gavrić, dijete vojnik, takođe podoficir, ranjavan i odlikovan. O srpskim dječacima borcima iz Drugog svjetskog rata znamo samo o onima pod petokrakom. One sa nemanjićkim grbom na šajkači komunisti su ili strijeljali ili zatvarali pa temeljito pobrisali, kao uostalom i Jeličića i Gavrića. Slavljeni su neki drugi dječaci, a oni su morali da ćute.

Partizani su čak često uzimali djecu za kurire i bombaše i zarana ih ideološki "vaspitavali", što je nastavljeno i poslije rata. U tu svrhu je kasnije, kao ideološki krajnje podoban, pokrenut megapopularni strip od dva dječaka kurira: Mirku i Slavku, koji je kao masovni fenomen bio prvi komunistički blokbaster. U početku štampan u 200.000 svezaka, a na vrhuncu popularnosti je dostizao i nevjerovatnih 600.000 primjeraka. Partijski agitprop (agitacija i propaganda) kreirao je prave legende i mitove o Bošku Buhi i Savu Jovanoviću - Sirogojnu, dok su u sjenci ostajali mnogi drugi. Jedan od njih je i Mihajlo Mirković - kurir Miša iz Kruševica kod Bugojna, po mnogo čemu sličan Jeličiću. Ustaše mu 1942. roditelje baciše u jamu, a selo spališe pa on sa 12 godina postade partizanski kurir, učesnik mnogih velikih bitaka. Poslije rata postaje pozorišni glumac, a nosilac je između ostalih i naslovne uloge u filmu "Bakonja fra Brne". I u posljednjem Odbrambeno-otadžbin- skom ratu, u vječni pomenik golobradih srpskih junaka upisaše se dječaci Spomenko Gostić i Igor Kisić.

Na kraju, određene odgovore traži činjenica da je Jeličić skoro do kraja života svoju ratnu prošlost krio kao guja noge, te zašto bi ta istina i kome mogla smetati?!

Zašto je u Brozovoj državi tabu tema i incident bilo svako pominjanje srpskog heroizma u Velikom ratu i ogromnog stradanja Srba, na čemu je i utemeljena Jugoslavija?!

Zašto je taj režim prema Soluncima gajio podozrenje pa su gurnuti na marginu, a mnogi proganjani i zatvarani, poput pomenutog Momčila Gavrića, dok je ostarjeli vojvoda Bojović od oslobodilaca čak bio pretučen do smrti?! Odgovor je vrlo jednostavan, ideološki koncept te komunističke diktature sadržavao je perfidnu, latentnu antisrpsku politiku, o čemu postoje nebrojeni dokazi. Poražavajuća je istina što je priču o Jeličiću te 1961. objavio samo zagrebački "Globus" i niko drugi, jer je hrvatskim novinama i uredniku Zlatku Gliku, Jevrejinu teško bilo prilijepiti velikosrpsku etiketu.

Mirko iz Rađevine

Zahvaljujući Simi Milutinoviću Sarajliji, pjesniku i hroničaru Prvog srpskog ustanka, sačuvana je uspomena na jednog izuzetnog dječaka-ratnika, nekog dvanaestogodišnjeg Mirka iz Rađevine, koji se kao sirotan bez ikog svoga priključio ustaničkoj vojsci u boju kod Lešnice. Ovo "Srpče ni dete ni momče", kazuje Simo, ponudi se starješinama "ako ništa donosiću vode / u tikvici i pojit junake" i primiše ga "jer liči na junaka". U to doba opsađenu Lešnicu Turci neprekidno tuku topovima i kumbarama (bomba sa fitiljom), a Mirko i ne haje za to, već hitro raznosi vodu po šancu. Gledajući kako te kumbare padaju, šište i vrte se prije eksplozije, sam dođe na ideju kako bi ih mogao neutralisati. U jednom trenutku zgrabi pregršt blata i njime zapuši i ugasi fitilj u tek paloj kumbari, iako mu je svakog trena mogla eksplodirati u lice. To je nastavio stalno činiti, "kako prvu tako je i svaku / koja god je u šanac im pala". Srbi su se divili ovom junaštvu, hitrini i pameti, a Turci se čudom čudiše što im kumbare ne pucaju. Simo svjedoči da je poslije i na Deligradu jedan dječak ovo isto činio pa na kraju uskliknu: "Šta je kadro radit i detinjstvo / kad se voli branit otečestvo".

Rajsove riječi

Veliki Arčibald Rajs u svojim sjećanjima piše: "U Nišu sam našao malog Dragoljuba Jeličića, kome je tad bilo 12 godina (...) on učestvuje u svim okršajima, puca iz puške i baca bombe. Kada je bio ranjen u ruku vade mu kuršum u niškoj bolnici, a on odbija da ga uspavaju za operaciju. Bez jedne reči sve je izdržao a na kraju je uputio najomiljeniju komordžijsku psovku na adresu 'Švaba'. Princ Aleksandar ga je lično proizveo u čin kaplara. Takva je bila srpska omladina 1914, neka bi se ova današnja na nju ugledala".

Piše: Dragan Mijović