Ljubinko Nešković je rođen 12. oktobra 1954. godine u selu Rijeća na području sokolačke mjesne zajednica Kaljina. U Kaljini je završio osnovnu školu, a Saobraćajno-tehničku u Sarajevu. Nakon završetka srednje škole vraća se u Sokolac i zapošljava se u "Autotransportu", jednoj od organizacionih jedinica velikog drvoprerađivačkog kompleksa „Romanija“.

Član Fudbalskog kluba „Glasinac“ postaje 1975. godine, u vrijeme kada se počinju otvarati vrata svjetlije budućnosti ovog fudbalskog kolektiva. Igrao je u generaciji koja je „Glasinac“ iz najnižeg ranga dovela u društvo regionalnih ligaša BiH, što je bio četvrti rang u tadašnjoj velikoj zemlji – Jugoslaviji. Bio je to, mora se naglasiti, pravi podvig u tom vremenu.

Stariji ljubitelji fudbala u Sokocu ne mogu zaboraviti igrača koji je na leđima nosio broj osam, igrao u liniji koja je kreirala napade „Glasinca“, osmišljavala akcije koje su veoma često završavale golovima u mreži protivnika, i, naravno, izazivale oduševljenje gledalaca na tribinama sokolačkog stadiona. Pamtiće se Ljubinkove maestralne igre, filigransko dodavanje lopte najisturenijim igračima, fudbalerima zaduženim za golove, njegova briljantna tehnika, vanserijsko baratanje loptom, umijeće koje čovjek nosi u genima, ono što je nemoguće naučiti na trenizima. Po tome se prepoznavao u svojoj generaciji. Nećemo pretjerati ako kažemo da fudbaler takve tehnike još nije rođen na ovim prostorima.

Tadić Milo, Šuka Jadranko, Milović Mirko, Kovačević Dušan, Paunić Miroslav, Nešković Ljubinko (stoje s lijeva na desno)

Knežević Zoran, Vrabac Dinko, Paunić Ilija, Renovica Milan, Šuka Milomir, Gavrilović  Dragan

Naravno, mnogi veći klubovi su ga željeli vidjeti u svojim redovima, ali je on ostao vjeran svom Glasincu.

Fudbalsku karijeru Ljubinko završava 1983. godine, ali ne odlazi iz fudbala. Ostao je na Stadionu „Bara“ da fudbalskom umijeću podučava mlade. Radio je sa omladinskim selekcijama „Glasinca“. Uspješno je vodio i seniorski tim. Dakle, bio je i fudbalski učitelj.

Svi koji su ga poznavali pamtiće ga kao tihog, skromnog čovjeka, vrijednog radnika, dobrog prijatelja, uvijek spremnog da pomogne.

Bio je uzoran suprug i roditelj. Sa suprugom Draginjom dobio je kćerku Dušicu. Doživio je i radost rođenja unuka.

Mnoge je u životu bitke Ljubinko dobio, posebno na sportskom polju, ali protiv opakog virusa nije mogao. Preminuo je 23. jula 2020. godine.

Hvala mu za dobrotu koju je pokazao u ovozemaljskom životu, za sve što je uradio kao radnik sokolačke Drvne industrije i, naravno, za ono što je učinio za sokolački sport.