Sklapa se suton. Spuštamo se niz Trebević i dalje prema Kijevu uspješno se krijući od “zelenih” snajperista ratnim putem koji je kombinacija asfalta, makadama, zemlje, pješačkih staza i jednog fakultetskog platoa…”Tamić” vijuga prema prostoru između Treskavice, Bjelašnice i Igmana, gdje obruč oko Izetbegovićeve armade stežu i pripadnici 1. Gardijske brigade (u čijem sastavu su uglavnom Krajišnici).

“Garda može može sve”. Igman i Bjelašnica se sve manje zelene iako crnogorica dominira. Ogromne zasluge za to pripadaji gardistima na čelu s njihovim komandantom pukovnikom Milenkom Lazićem. Islamska šumska magistrala Igman-Goražde je tako stvar prošlosti, uz preostalu doradu na nekim od “stanica” ove “linije”. Gardijska brigada VRS je i dalje u prvim redovima, uostalom kao i na Srebrenici, Žepi, Goraždu i Trnovu. U bici na visu Proskok (par kilometara vazdušne linije od TV-repetitora na Bjelašnici), junački, hrabro, poput bitaka na Kvarcu (dominantnoj koti iznad Srebrenice), na Zidinama i Paljukama (Goražde)...

Penjemo se, a iza nas ostaje Presjenica, selo koje su muslimanske falange na početku rata uništile uz neviđen masakr nad srpskim civilima. Rupe na rupu. Bježeći muslimani su tu postavljali protivtenkovske mine, ali uzalud jer su samo nakon uspješne  demontaže promjenile vlasnika. Nižu se sela, jedno za drugim. Čisto muslimanski Ostojići- čitave kuće uz poneko slomljeno staklo i ogrbotinu gelera na vanjskom zidu. Prečani, Obla brda, Radovići… Srpska sela sa kamenim kućama “na dvije vode” spaljenim do temelja u julu 92. godine. Samo goli kameni skelet od vanjskih zidova i nagorjele grede. Prašinasta siva hrpa i crnilo gareži. I zrikavci. Kao da je život iz ovih sela pobjegao jaoš za vrijeme onog rata.

NA PRVOJ LINIJI

Uslov dolaska na Prečansko brdo, prvu liniju srpske odbrane prema muslimanima na padinama između Igmana i Bjelašnice, je da ostanete živi prelazeći nekoliko stostina metara brisanog prostora. Imamo sreće, pred nama je još “samo” planinska dionica gdje je jedina čovjekova “motorizacija” - bosanski konj, naviknut na teret i nervozne ruke na sebi. Jasno se vidi asfaltni put kojim se nekada išlo preko Velikog i Malog polja na skijanje, na Bjelašnicu. Naziru se krovovihotela u Babinim dolu, sa rupom na krovu.

Dok julsko sunce pakleno prži, uz ritmičan poj zrikavaca (“kao na moru”), kamenim putićem nas iznenađuju “plavci” (Krajišnici sa Kozare, iz Zalužana i Mahovljana) dobro maskirani u zelenilo šume, “za svaki slučaj”.

Na mjestu sa kojeg nema dalje, zatičemo potporučnika Zolaka, komandira čete Garde.

- Ovo vam je elitna vojska. Ovih dana je mirno, neprijatelj nam ne smije prići. Tek ponekad reda radi provociraju, ali ništa značajno.

Avioni NATO pakta su se više nego obično “uzvrpoljili” srpskim nebom. Dvadeset šesti je jul. U obilasku linije zatičemo kapetana 1. klase Mačkića, komandanta jednog od bataljona Garde. Više kao po refleksu pita sebe i druge:

- Nije mi samo jasno zašto džabe troše gorivo !?

Vojnici koji su na dužnosti budno motre na svaki pokret neprijatelja, jer in je savršeno jasno šta svako iznenađenje može značiti. Iskustva ima dovoljno, druga godina je rata.

Ostali odmaraju u hladu bukava, čitaju odnekud “iskopane” jeftine romane, peku krompir u žaru, a dvojica uz budnu pažnju “kibicara” čak igraju šah (vjerovali ili ne tu je i neka šahovska knjiga od Karpova, “za analizu u trenucima odmora”)... I razgovaraju, šale se, vedro i opušteno, onako mladalački, skoro i da nije rat, a ono nisu tu gdje jesu.

- Sa Gardom ti nikad ne može biti dosadno, kaže mi Mrčo, jedini Crnogorac u Gardi. Njegov drug, komandir voda Momo Milovac dobacuje:

- Nama ti je ovdje na liniji pravi odmor.

Na brdskom konjiću borcima na prvoj liniji stiže ručak. Uskoro će i svježa voda, popuna municijom… Pozadina obavlja svoju dužnost. Vojničke porcije peru bukovim lišćem, onako “na svježe” i niko to ne shvata kao nešto neobično, jer je ovdje voda zlato.

- Samo pokvasi grlo, inače ćeš morati sve više i više da je piješ- svjetuju me. Nekoliko gardista okupljenih oko ognjišta srču kafu, od samljevenog isprženog ječma (“zalihe su se istanjile pa i ovo dobro dođe”). Teče dan… Desno od nas gori padina sa sprženom travom. Vidi se samo dim. Lokalizovana, vatrogasac priroda.

ŠUMSKI DVOBOJ

Nekoliko dana prije mog dolaska gardisti su vodili žestoke borbe za strateško brdo Proskok, u sadejstvu sa brigadm iz Gradiške. Jovović Dragan- Mrčo, kao direktan učesnik tog “ljutog boja” mi priča:

- U samu zru smo izašli na Proskok, nas četvorica. Turci su se utvrđivali. Čuli smo im glasove: “Haliloviću kopaj brže”!. Nakon toga su uslijedile žestoke višečasovne borbe. Turci su se grčevito branili, tukla je njihova artiljerija. Bacili su na nas preko šezdeset ručnih bombi. Nažalost i u našim redovima je bilo gubitaka. Ipak oni su se mnogo gore proveli. Dobro su bježali, morali smo se dobro potruditi da bi ih stigli.

Nakon njegovih riječi usijedie su salve pobjedonosnih osmijeha. U jednom trenutku se Mrčo tog jutra kao na filmu, našao oči u oči sa mulsimanskim vojnikom. Bili su, jedan od drugoga, na svega pet, šest metara udaljenosti.

- Zagledali smo se, obojica smo bili iznenađeni. Ali hvala Bogu, ja sami bi brži…! I eto sad razgovaram sa tobom.

Na dominantnu kotu iznad Srebrenice, Kvarac, prvi se popeo Momo Milovac. Na taj dan prije Uskrsa, tri metka koja je ispalio iz pištolja i pobodena srpska zastava na repetitoru su bili znakovi još jedne pobjede. O svojim gardistima Momo kaže:

- I pored svih probema i teškoća na koje nailazimo, moral je ipak na visokom nivou. Ovi momci su se prekalili, više ništa ih ne može iznenaditi. Nijedan od njih ne misli na povlačenje. Složni smo, pa ako treba ginuti, svi ćemo ginuti.

Tako govori dobrovoljac iz Šipova koji je u ratu od 91. godine, jedan od oslobodiaca Jajca…

Ostavljamo ove istinske heroje na prvoj liniji u ovoj šumovitj vrleti. Dok se spuštamo niz brdo kroz glavu mi struji film o ovim momcima za koje je rat koji vode (uvijek u prvim borbenim redovima) manje-više, sasvim normana stvar.  I pored toga što je svaka njihova borba utakmica između života i smrti, dok oko njih sijevaju bombe i fijuču meci, kad su u dvoboju sa neprijateljem, oči u oči, ali i kad u kišnoj noći spavaju u šumi, na vlažnoj zemlji, zgrčeni u vojničkoj vreći sa krovom od šatorskog krila. “S kamenom pod glavom, pokriveni oblakom”- otelo bi se pjesniku. I ipak su vedri, nasmijani, sa stalnim brigadnim harmonikašem.

Među zidinama kamenog sela, koje je sada tek puki geografski pojam pod oznakom Prečani, susrećem Snježanu Savatović, bolničarku iz Jajca koja je, kako nam kažu, mezimica svih u 1. Gardijskoj motorizovanoj brigadi.  

- Ona je ludo hrabra, uvijek na prvoj liniji, a plače kad joj ne damo da ide naprijed. Jedna je i od najdisciplinovanijih, uvijek se na vrijeme vraća sa odsustva. U teškim situacijama kad i poneki doktor preblijedi, ona se uspije uspiješno snaći..

Snježa kako je od milja zovu, je škrta na riječima kada govori o sebi. Ipak:

- U borbi sam jer osjećam da je to moja obaveza, kao srpkinje…

Ona vodi svoj ratni dnevnik u koji ima šta da zabilježi. Kao, na primjer, da je nekog dana s kraja jula, rano u zoru sa izviđačkom grupom išla u izviđanje na “ničiju zemlju”, gdje opasnost vreba iza svakog stabla, kamena i grma. S puškm u ruci, ali i sanitetskim priborom.

I, Mungos, prvi čovjek gardinih minobacačlija, je jedna od “legendarnih” pojava u ovoj jedinici . “Vatrenim poklonima” iz neba redovno zagorčava život neprijateljskim formacijama. “Poklon” gotovo, po pravilu, stiže na traženu adresu (“ako treba u rov, onda u rov”). Precizno kako, nam reče, najčešće ne koristi koordinare i tabice, a minobacačem 60 mm gađa držeći ga u rukama!

Jedina srpska kuća u blizini Ostojića, sada nekliko kilometara u teritoriji pod kontrolom srpske vojske, je bila kuća starine od 72 godine. Močević Ilije sa Klanca, danas penzionera “Šumarstva” i izbjeglice iz Vojkovića. Krajem marta 92. godine sa svojm babom morao je napustiti zajednički im dom. Ovaj čiča sa odsječenom lijevom rukom do lakta (iz prošlog rata) došao je da obiđe ponovo slobodni zavičaj. Zatekao je samo zgarište.

- Kuću, štalu i mljekar, sve su mi spalili. Ni jednu jedinu stvar nisam našao. Samo pepeo i vanjske zidove kuća. Njih su poštedjeli, za razliku od unutrašnjih, koje su porušili.

Ipak sretan je jer je, na kraju ipak živ i slobodan. Za razliku od porodice Tešanović, braće Rada i Miće iz Ledića, koje su kako Ilija kaže, muslimani zaklali dok su pokušavali da se dčepaju srpske teritorije.

S CRNOM LEGIJOM U KOMŠILUKU

Iliji Močeviću su zlo nanijele komšije, “a bilo je i istočara” (iz Istočne Bosne i Sandžaka). I u prošlom ratu su muslimani iz Ostojića bili u ustaškoj “Crnoj legiji”. Trjica iz Ostojića su poginuli kao “crnokošuljaši”. Ništa novo rekli bi mudri. 

Dok sjedimo pogeda prikovanih za vrh Bjelašnice, neko počinje priču o Kosvu i boju, da je Murat poginuo prvi, samo se to nije znalo, što je po tadašnjim zakonima ratovanja znailo poraz. Lazar je kažu tražio vojnike od tadašnjeg katolikog pape, da bi sprijeili “nadiranje kuge sa Istoka”. Ovaj mu ih nije dao.

U kući u Ostojićima na broju 9, nalazim dječijom rukom pisanu svesku. Otvaram korice- drhtavi djeiji rukopis uči arapska slova, uz ostalu vjersku islamsku poduku. Vojnici mi kažu da su takve stvari našli u svim kućama. I američke čizme i vreće za spavanje i iranske datule savršenog ukusa. Nalazim “Islamsku čitanku”, strana dvadeset i šest. Jova Jovanović Zmaj, pjesma “Alija”.

- Alija, Alija ti u zurlu sviraš a svirkom i pjesmom u srce me diraš…”

Ponovo odjekuju plotuni nad ovom seoskom zabiti između panina što streme u nebo. Alija džabe u zurlu svira, kad to više nikog u srce ne dira.

Autor: Goran Maljukan,  List „Srpska Vojska“, Godina II, Broj 11

Datum izdanja 5. avgust 1993. godina