Ukoliko biste se za vrijeme Olimpijade zaputili na istočnu periferiju Sarajeva, u predjele sela Lukavica, Tilava, Pavlovac, Vojkovići, Kasindo etc., mogli biste proći kroz nekoliko uskih ulica i sokaka koji su nosili nazive poput sljedećih: Lukavička cesta, Bjelopoljska cesta, Put za Toplik, Put za Vranješ i slično.

Ako biste tada zastali ispred neke od stotinjak kuća u Lukavici i rekli domaćinu da će tu, ispred njegove avlije, nići novi grad, a kroz njegovu bašču prolaziti moderna cesta, vjerovatno bi vam podrugljivo i pomalo šeretski rekao: „Jarane, što ti ga ovdje pored mojih ovaca išta prođe, ovdje me sijeci!“

Nepunih trideset godina od sloma bivše države i podjele bivšeg grada, baš pred kućama, u avlijama, preko bašči nekadašnjih sela i zaselaka niče novi grad, grad prkosa i ponosa, a preko onih „cesta“ i „puteva“ prođoše nove, moderne saobraćajnice, sa novim nazivima. Starih domaćina odavno nema; na mjestu bašči nikli su parkovi, a mjesto avlija imamo ZEV-ove.

Sokaci su postali ceste, kaldrmu je zamijenio asfalt, a sve te ceste i novi asfalti dobili su i nova imena. Iako se za života starih lukavičkih, tilavskih, pavlovačkih, dobrinjskih domaćina broj sokaka i cesta mogao prebrojati na prste jedne ruke, njihovi unuci danas žive u modernoj i urbanoj gradskoj sredini, koja se iz dana u dan sve više urbanizuje i gradi. Tu gradnju prati i veliki broj novih ulica, trgova, sokaka. 

Lukavička cesta iz vakta bivše države sada je moderna saobraćajnica koja nosi naziv po Ivi Andriću, Bjelopoljska cesta je ponijela ime po vojvodi Radomiru Putniku, Put za Toplik je sada Ulica Vuka Karadžića, Put za Vranješ je Gatačka ulica...

Ova, kao i većinu imena drugih ulica sarajevski Srbi su ponijeli iz bivšeg grada tokom biblijskog egzodusa srpskog naroda sa obala Miljacke i smjestili ih u novi grad, u novo Sarajevo. Pored ovih, izgradili su i veliki broj drugih ulica, a napustivši titoističku ideologiju i prepustivši „drugove i drugarice“ zaboravu, odlučili su se da te nove ulice imenuju po velikim imenima svoga roda. 

Sarajevski Srbi su tokom svih ratova podnosili ogromne žrtve, ginuli su i borili se za slobodu, za ujedinjenje, branili se od jačeg neprijatelja, pa su tako i veliki broj ulica u novom Sarajevu imenovali po istaknutim vojskovođama, oficirima, komandantima, vojnicima slavne srpske istorije.

U novom gradu svoje ulice imaju i carevi i vojvode, tu se danas nalaze ulice: Miloša Obilića, Cara Dušana, Cara Lazara, Vojvode Stepe Stepanovića, Vojvode Radomira Putnika, Đenerala Dragoljuba Mihailovića, Vojvode Momčila Đujića, Vojvode Živojina Mišića, kao i toponimi nastali iz pijeteta prema onima koji su svoje živote ugradili u temelje Republike Srpske.

U novom, srpskom Sarajevu danas se živi i u ulicama Zorana Borovine, Zorana Cvijetića, Srđana Kneževića, Nikole Tešanovića, Slobodana Janjića, Slobodana Mijića, Slobodana Bratića, Obrada Popadića, Riste Anđića, a može se proći i ulicom prvog narodnog heroja Republike Srpske – Milana Tepića. Jedan od najljepših dijelova grada – centralno ilidžansko šetalište ponijelo je ime po velikom doktoru Miodragu Laziću.

Srbe je trebalo braniti i perom, riječju i mišlju, pa se tako u novom gradu nađoše i imena iz akademske zajednice, na čelu sa osnivačem Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske i rektorom Univerziteta u Istočnom Sarajevu – Borišom Starovićem.

Svoje mjesto pronašao je i najveći jugoslovenski šekspirolog Nikola Koljević, kao i  akademici Vojin Komadina, Slavko Leovac, Petar Mandić, Momo Kapor, pored svih onih tribuna, pjesnika i književnika iz nekih drugih vremena poput Vuka Karadžića, Jovana Dučića, Petra Kočića, Sime Milutinovića Sarajlije, Njegoša, Vasilja Grđića, Branka Radičevića, Branka Ćopića, Meše Selimovića, Miloša Crnjanskog... 

U našem gradu svoju ulicu dobio je i veliki Jovan Rašković, zasigurno najsvjetliji primjer srpske politike sa kraja dvadesetog vijeka. Njegov Knin ga se danas ne smije sjetiti, ali sjetilo ga se srpsko Sarajevo, i njega i rodnog mu Knina, pa je jedna od ulica ponijela naziv „ćaće od Krajine“, a druga, njegovog rodnog grada.

Istorija sarajevskih Srba nije zastupljena na tablama koje govore o nazivima ulica i trgova, ali je prema obećanjima lokalnih političara, ako ih ispune, došlo vrijeme da se odužimo svima onima koji su gradili i stvarali staro Sarajevo. I Despićima, i Jeftanovićima, i Staki Skenderovoj, i Mis Irbi, i Cekovićima, i Aristotelu Petroviću.

Samo se iskreno nadam da se više neće ponavljati situacija slična onoj kada je odbornik lokalne skupštine izjavio da: „Što se tiče Stake Skenderove, za nju nisam čuo, a jedina Staka za koju znam je ona sa Vraca, pa onda možete slobodno i njoj dati ulicu...“

Istini za volju, kada se uz čašicu viskija, a pomoću višemilimetarskog markera crtala nesrećna dejtonska granica, pa nakon tri godine ponovo prekrajala, tadašnjem Srpskom Sarajevu zapalo je nekoliko gradskih, urbanih ulica, uglavnom na olimpijskoj Dobrinji. Bulevar USAOJ-a tada je ponio naziv po srpskim vladarima, Trg Ivana Ribara po Kralju Aleksandru, a Trg Vilijama Šekspira će u narednim godinama ustupiti svoje mjesto Trgu Ilidžanske brigade, dok će 12. transverzala postati Ravnogorska ulica.

Izgradnjom Srpskog Sarajeva započet je veliki posao, srpski prkos i ponos su na ledini i livadi izgradili novi grad; grade ga i danas, a on je za njih spona sa svim onim što su ostavili u svom rodnom gradu, u starom Sarajevu.

Koliko god ne željeli da ga više vole, nikada ga se nisu odrekli i ne treba to da urade. Ne smiju se odreći ni Parka cara Dušana, ni Obale vojvode Stepe, ni Bulevara vojvode Radomira Putnika, ni Gavrilovog, ni Žerajićevog mosta, jer ako se odreknu svojih korijena, neće imati na čemu graditi budućnost.

Autor: Marko Marjanović