Kada se 8. juna 1922. jugoslovenski kralj Aleksandar Karađorđević ženio rumunskom princezom Marijom, bila je to srpska svadba vijeka.

Mlada je važila za najljepšu evropsku princezu, visokog porijekla, bila je praunuka britanske kraljice Viktorije i ruskog cara Aleksandra Drugog. U Beograd je tim povodom kopnenim, vodenim i vazdušnim putem prispjelo preko 20.000 ljudi kako bi prisustvovalo tom nezaboravnom činu. Veličanstvena ceremonija vjenčanja, na kojoj je kumovao engleski kralj Džordž Peti, a koju je po želji mladoženje “režirao” lično Branislav Nušić, bila je pravi spektakl.

- Tako šta teško se može vidjeti u Evropi - javljali su svojim redakcijama mnogobrojni strani novinari. Zato opis tog impresivnog događaja svakako zaslužuje posebnu priču.

I mada je to bio jedan od uobičajenih “političkih” brakova, projektovan državničkim i dinastičkim interesima, vrlo brzo će se pokazati da su mladenci bili kao stvoreni jedno za drugo i da je njihov brak ispunjen iskrenom ljubavlju, poštovanjem, pažnjom i najfinijim porodičnim vrijednostima.Aleksandar i Marija su vodili jedan povučen, miran život i dvorovima Evrope služili kao uzor bračne zajednice.

Jugoslovenskog viteškog kralja, slavom ovjenčanog pobjednika iz Velikog rata, koji je sa svojim narodom prošao put od golgote do trijumfa, nebo je pogledalo. Njegov tron dobio je novi sjaj i visinu u vidu skromnosti, plemenitosti i uzvišene ljepote kraljice Marije, jer ona je dala novi sadržaj vladarskoj kući, što je sa velikim simpatijama prihvaćeno i u zemlji i van nje.

Ta mlada žena postala je simbol odanosti i smjernosti supruge i majke. Dinastiji i državi je podarila tri sina koji su i svojim imenima predstavljali jedinstvo troplemenog naroda, što je je snažno proklamovao njen muž kao temeljni princip i obrazac novostvorene države.

Petra prestolonasljednika je rodila 6. septembra 1923. godine, Tomislava na Bogojavljenje 1928, a Andreja na Vidovdan 1929. Sa snažno probuđenim majčinskim instinktom bila je do kraja posvećena podizanju i vaspitanju svoje djece, odbila je usluge dvorske dojilje (što je bilo uobičajeno na dvorovima) i sama ih je hranila, kupala i odijevala.

Briga za djecu

Brinula se da dosta vremena provode na čistom vazduhu u igri i u tu svrhu dovodila seoske siromašne dječake na dvorsko imanje da se igraju sa njima, kako bi se pravilno socijalizovali i sticali potrebne vještine. Aleksandar je obožavao svoju suprugu, koja mu je bila oslonac, ali i podrška u teškim vladarskim iskušenjima, jer je mlada država bila spoj raznih kulturnih, političkih i vjerskih suprotnosti, što je donosilo svakodnevne brige i teške probleme.

Kraljica se svjesno i odgovorno distancirala od političkog djelovanja, iako je sa svojim mužem dijelila iste stavove i shvatanja po pitanju izgradnje i razvoja države i društva. Polje gdje je ona bespoštedno davala sebe bio je humanitarni rad, ali onaj istinski, daleko od uobičajene aristokratske poze za jeftino sticanje simpatija okoline. Još za vrijeme Velikog rata zajedno s majkom radila je kao bolničarka ratne bolnice u Bukureštu, a dolaskom u ratom opustošenu Srbiju vidjela je svu nesreću koja može zadesiti jedan narod.

Njeno majčinsko srce posebno su ganula mnogobrojna siročad, često bez oba roditelja ili sa samohranim majkama koje su vapile za pomoć. Od tog trenutka briga za njih je postala njena opsesija, neumorno je prikupljala podatke iz svih krajeva zemlje, sravnjavala spiskove, prikupljala sredstva, obilazila teren i uručivala pomoć. Narod je brzo prepoznao svu iskrenost i dobrotu svoje vladarke i Marija je zauvijek osvojila srca svojih podanika, sa doživotnim oreolom sirotinjske majke - “Velike majke”.

Tu ljubav im je nesebično uzvraćala. Znatan broj djece bez roditelja izdržavala je iz svojih ličnih prihoda i novcem od miraza (izdvajala je preko milion dolara godišnje). Svake godine za Materice u Beogradu bi obula i odjenula od glave do pete bar pet stotina sirotana koje je primala i gostila u dvoru, a oni bi je “vezivali”. Vlastitim sredstvima pomogla je gradnju Dječije klinike u Tiršovoj i Instituta za onkologiju. Sama je pravila kolače i nosila u zavod za siromašnu tuberkuloznu djecu.

Njeno veličanstvo je, pored Crvenog krsta, pomagalo i rad brojnih humanitarnih, patriotskih i kulturnih društava i bila njihova visoka pokroviteljka. Po prirodi skromna, uvijek je negodovala zbog skupih poklona kojim je obasipana i upućivala da se taj novac uplati u sirotinjski fond koji je osnovala. U slobodno vrijeme sa uspjehom je slikala i vajala, igrala tenis i jahala, a posebna strast joj je bila vožnja automobila, kojima je prokrstarila cijelu Jugoslaviju i Evropu. Prefinjenim ukusom je izgradila sopstveni stil odijevanja, decentan, jednostavan, a ipak elegantan i moderan.

No, uskoro će velika tragedija potpuno promijeniti njen život, ali i život cijele države, koja će početi da klizi ka svojoj propasti. U Marselju je 9. oktobra 1834. zločinački ubijen kralj Aleksandar, veliki državnik, mirotvorac. Neki će poslije reći da su to bili prvi hici Drugog svjetskog rata, koji su nagovijestili svjetsku katastrofu. Vijesti je primila u “Simplon ekspresu” na putu za Pariz, gdje su se trebali sresti. Kao prava plemkinja kontrolisala je emocije i poslije prvobitnog šoka kratko izjavila: “Umro je na dužnosti, on je dostojan te smrti.” Sutradan je u Marselju sama stajala uz njegov odar i pod teškim crnim velom dugo i tiho plakala. Dvije godine će nositi crninu, a do kraja života ranu za počivšim kraljem, voljenim mužem i domaćinom kuće, a njenu bol su dijelili i svi iskreni rodoljubi. Ako je Aleksandrova ženidba bila kolektivna erupcija oduševljenja, njegova sahrana je svakako bila masovna kolektivna manifestacija tuge i žalosti, no to takođe zaslužuje posebnu priču.

Uloga “Kraljice majke”

Zemljom je u ime maloljetnog Kralja Petra II upravljalo namjesništvo, na čelu sa njenim djeverom, knezom Pavlom. Dosljedna sebi, sada već “Kraljica majka”, ne miješa se u politiku i drži se na distanci. No, jednako nastavlja humanitarni rad, trošeći tri četvrtine svoje udovičke apanaže na pomoć nevoljnima. Kraljica stiže i pomaže svuda, a koliko je bila poštovana i omiljena u narodu, najbolje govori sljedeći osvrt na jednu od njenih posjeta Sarajevu, sredinom avgusta 1936.

Novine “Jugoslovenska pošta” podrobno su o tome izvještavale, pišući o obilasku škola, obdaništa, bolnica, narodnih kuhinja, kojom prilikom je “Đačkoj trpezi” darovala 10.000 dinara (u vrijednosti oko tri tone mesa). Pored toga, uručila je i pomoć sirotinji u vidu 300 paketa hrane (oko šest tona). Tom prilikom Ćamila Kadić, samohrana sirota majka, za novine će reći: “Alah pa Kraljica, niko više! Ona pipa i traži da nas nađe i obriše tešku suzu sirotinjsku, evo vidite sve ovo, haljinice, pelene, jorgančić, sve mi je ona darovala, bez nje bi ovi moji crvići poskapali.”

Kao i uvijek, kraljica je obišla bogomolje svih konfesija, a “Sokoli” su joj priredili svečani defile svojih četa uz zvuke sokolskih fanfara. U šetnji kroz Baščaršiju i Sarače pozdravile su je, urnebesno kličući, hiljade spontano okupljenih građana.

- Takvo oduševljenje i ovacije još nisu zapamćene u gradu Sarajevu - pisala je J. P.

Kraljica često ide u London, gdje vodi račun o školovanju Tomislava i Andreja, koji prilježno uče i postaju valjani momci. Međutim, ratni doboši sve su glasniji i Evropa je planula, poslije puča i aprilskog sloma mladi kralj i Vlada dolaze u London. Kraljica majka pruža podršku Petru II, ali siroti momak postaje marioneta u vrtlogu velikih politika. Ona to sve vidi, ali je nemoćna da išta promijeni. Ono što može i u čemu je nenadmašna jeste humanitarni rad.

Osniva Fond “Sveti Jovan” za pomoć ratom postradaloj zemlji, ali i za oko 200.000 sunarodnika koji pate u njemačkim logorima. Radi tajnosti, na paketima se potpisuje kao Marija K. Đorđević. Do 1943. preko Crvenog krsta isporučila im je pomoć u odjeći i hrani od nevjerovatnih 7,5 miliona kilograma. Konačno, i tom zlu je došao kraj, ali za nju i njene sinove neće prestajati nedaće. Komunisti su preuzeli vlast u zemlji i njihova otadžbina je prestala da postoji. U novoj državi oduzeta im je sva imovina i zabranjen povratak, iako su teško mogli razumjeti zašto.

Kraljica Marija tada kupuje malo seosko imanje u blizini Londona, a potom ga mijenja za slično u Kentu, gdje će sa sinovima nastaviti povučeni život, radeći seoske poslove kao praktična žena lišena snobovskih manira i aristokratske razmaženosti. Na godišnjicu Aleksandrovog ubistva, 8. oktobra 1959, francuski predsjednik Šarl de Gol joj u Marselju dodjeljuje Veliki krst Ordena Legije časti. Međutim, zdravlje je postepeno popuštalo, poslije dvije internističke operacije teški reumatizam je potpuno vezao za krevet.

Troškovi liječenja i života narastaju i ona preko “Sotbija” mora prodavati svoj nakit. Jedan životni put koji se kretao od raja do očaja, pun vrline i uzvišene dobrote bližio se kraju. Kraljica Marija Karađorđević je zauvijek sklopila oči u Londonu 22. juna 1961, prije 61 godinu. Koliko smo je brzo i temeljito zaboravili, kao da je to bilo prije bar 161 godinu. Kad smo se ogriješili od tolike naše velike ljude, zašto bi i njeno veličanstvo bilo izuzetak. Umjesto zaključka, na kraju ćemo samo citirati riječi princa Đorđa, njenog djevera, koji u svojim memoarima zapisa: “Kraljica Marija zaslužuje poštovanje ravno svetici.”

Krstarenje

Koliko je poštovana bila kraljica Marija, govori i podatak da je najveći putnički brod “Jugoslovenskog Lojda” kršten u njeno ime. U Splitu je 8. marta 1931. upriličena pompezna manifestacija krštenja (osvećenja) tek sagrađenog velikog luksuznog parobroda, ponosa jugoslovenske plovidbe. Uz prisustvo najvećih vojnih i državnih dostojanstvenika, kraljica je sa komandnog mosta pratila obred, koji su predvodili splitski prota Urukalo i kanonik Matijaca. Potom je, uz salve oduševljenja i ovacija silnog okupljenog građanstva, uz zvona i brodske sirene sveg splitskog vojnog i civilnog brodovlja, “Kraljica Marija” slavno isplovila za Dubrovnik.

Tih dana, u izlogu sarajevske agencije  “Putnik” u Kralja Petra ulici br. 21, stajao je pano koji je pozivao zainteresovane na fantastično 12-dnevno krstarenje Mediteranom novim luksuznim velelepnim brodom “Kraljica Marija”, koje košta 3600 dinara. Kaže se da brod ima bazen na palubi, banku, frizera, ambulantu, radio stanicu, biblioteku, te da se na brodu štampaju dnevne novine i da, uz ponudu vrhunskih jela i pića, goste zabavlja poznati džez orkestar.

Autor:  Dragan Mijović