Kakvu poruku mladima šalje intelektualna elita, bilo je otprilike pitanje koje mi je postavila voditeljka u mom prvom tv gostovanju. Ili bješe akademska?

Odgovorio sam da je isto kao i kod drugih: ćuti, povinuj se i sačekaj da se u sljedećoj raspodjeli i ti namiriš.

Na pitanje o intelektualnoj i akademskoj ekipi, uz časne primjere koje poznajem, uvijek mi prve asocijacije bude kurvaluk kojim ti pojedinci sa nezasluženim titulama uvijek tiho i poslušno sačekaju da se namire, ne obazirući se ni na dostojanstvo zvanja ili institucija koje predstavljaju.

Asocijacija je bila jača od najboljeg primjera koji mi pada na pamet kad su “poruke mladim” u pitanju, pa je se nisam sjetio u tom trenutku. A valjalo bi se toga podsjetiti još jednom. Kao utisak čitave godine.

Nemanja Majdov je postao svjetski šampion u džudou. Primio ga je predsjednik Republike, i uručio mu člansku kartu SNSD. Poslije je RTRS ispravio to “Republike” u “SNSD”, da ne djeluje baš toliko nenormalno.

Ali džaba. Poruka je jasna. Koju veću nagradu možeš dobiti u Srpskoj, od članske karte vladajuće stranke? Uz nju možeš dobiti i novčanu nagrada za koji ne postoji nikakav kriterijum i koja zavisi od dobre volje vlasti. Kao i sredstva za klub u kome je ponikao Majdov.

On će poslije toga na predizbornom skupu za supervažne izbore u Trnovu izjavi da mu je članska karta titula ravna svjetskom zlatu. Što i jeste tako. Možeš ti brate biti svjetski prvak, ali šta ti to znači bez članske karte?!

Godinama unazad slušamo kako treba poštovati institucije, pa nije zgoreg napomenuti i da je svjetski šampion neka institucija. I on ujedinjuje zemlju, koja se bez razlike doživljava njegov uspjeh kao lični. Zato ga, sve i da hoće, ne učlanjuješ u stranku i ne vodiš po predizbornim šatorima. On nije predmet dnevnopolitičkog spora i svađa.

Nije teško pronaći da je svjetski šampion u nekom prošlom izbornom ciklusu mahao nekim drugim zastavama, i da su njegovi bili na nekim drugim izbornim listama. Ali ima onih koji poštuju osvajača medalje, i misle da se njegovim valjanjem u blato prlja čitav narod i zemlja svjetskog šampiona.

Za vlast to očigledno nije bitno. Zadigli su nogu i zapišali jednu od rijetkih autentičnih radosti sa kojom bi svi mogli da se poistovjete. Naravno, da su Nemanju ranije upoznali kao veliku olimpijsku nadu, ali nisu, jer su termini na TV ekranima bili zauzeti za uvijek iste političke face.

Slika Majdova koji izlazi iz službenog aviona Republike Srpske (uz komentar “moj privatni prevoz”) asocirala me odmah na sve one znane i neznane žene sumnjivog morala razvožene službenim avionima i helikopterima, kao da su privatni. I opet velim, ne radi se to svjetskim šampionima.

Autor: Marko Šikuljak