Onamo, ‘namo…
za brda ona kazuju da je zeleni gaj
pod kim se dižu Dečani sveti
molitva u njih prisvaja raj…

Kako su vanvremenske riječi Kralja Nikole, ispisane i ispjevane u “Marseljezi Srpstva”.

Gdje će drugo biti raj ako ne naspram Prokletija.
Dečani su naš djelić raja i rajskog stvaranja i potpuno je prirodno da stoje napspram pakla i prokletstva kroz koji su prije sto i kusur godina prošli epski junaci povlačeći se ispred austrougarskog zla.

Dok idemo ka Kosovu i Metohiji prolazi mi kroz glavu, da ću uskoro na ona glupava pitanja autošovinista “A jesi li ikad bio na Kosovu”, moći da odgovorim kratko i jasno “ Jesam, ti?”. Ukoliko je uopšte bitno jesi li negdje fizički bio, da bi shvatio ili pokušavao da shvatiš suštinu nečega što se zove Kosovski zavjet.

Kroz Rašku oblast dominiraju plakati koji govore o proteklim izborima za Bošnjačko nacionalno vijeće, “Vakat je”, Samoopredjeljenje”, “Muftija”, neke su od poruka raširenih iznad ulica Prijepolja, Sjenice, Novog Pazara. U pozadini sa radija čujem muziku i razaznajem da je Galija.

Nedavno je Magazin Oko, Radio televizije Srbije, ponukan pjesmom Beogradskog sindikata “Dogodine u Prizrenu”, uradio emisiju o Kosmetu kao inspiraciji moderne muzičke scene. Pomenuli su tu i Bregovićevu “Kosovsku”, Galijinu “Digni ruku”, Balaševićevu “Ne lomite mi bagrenje” za koju nisam znao da joj je motiv Kosmet.
Prosto je nevjerovatno danas slušati kako se moramo okanuti kosovskih mitova, kako su oni pogubni za nas. Lagati sebe i druge da nam ti mitovi smetaju, a ne shvatati, da sve što imamo vrijedno, od kako smo se profilisali kao nacija neraskidiv korjen vuče iz te kosovske jave pomješane sa mitom.

Na administrativnoj liniji, zajednički punkt, do duše pod istim krovom ili nastrešnicom, nalaze se dva kontejnera. Prvo dolazimo kod našeg, policajac samo kratko pogleda pasoš, pitamo ga gdje se uzima neko osiguranje za automobil, kaže “ e to kod pobratima”. A “pobratimi” nekih 4-5 metara niže, u bezličnim uniformama sivkasto plave boje, sa mapolikim grbom, kao što je i u Bosni i Hercegovini. Jednaka uniforma, jednaka zastava i grb na ramenu, da se odmah vidi ta crta protektorata, i nemoguće je ne napraviti paralelu između dvije lažne države. Ova lažna država koju ne priznaje lažna BiH jer to ne dozvoljava Republika Srpska, ne priznaje dokumenta BiH, pa da bi ušao na “Kosova” moraš imati ličnu kartu ili pasoš neke druge zemlje. Sa pasošem Srbije ulazi se slobodno i ne stavljaju pečat prilikom legitimisanja.

Kosovskoj Mitrovici, za koju se od nekih nevladinih organizacija i stranih televizija često može čuti ono ”podjeljeni grad”, kako oni vole reći, poput Mostara, Sarajeva i Istočnog Sarajeva i tako dalje, ta konstatacija najmanje stoji. Taj nekada jedan grad, kroz koji protiče Ibar, sada su dva grada koja taj isti Ibar razdvaja. Sjeverna Kosovska Mitrovica, je sada neka vrsta administrativnog centra Kosmeta, a Leposavić i Zvečan, su zaleđe i veza sa centralnom Srbijom. Sada je to univerzitetski, klinički i svaki dugi centar Srba, i to ne samo na sjeveru pokrajine, već i svih enklava i manastira južno od Ibra.
Centrom grada dominira spomenik Knezu Lazaru koji se nalazi u kružnom toku na početku pješačke zone. Teško se može vidjeti neka razlika u odnosu na Užice na primjer, ili Kraljevo. Razlika se uočava tek kada se približi Ibru i onom mostu koji se sa zebnjom prelazi, ako se i prelazi. Tu je parkiran džip italijanskih karabinjera, koji osmatraju prilaz mostu. Palelno sa rijekom nedaleko od Mosta je zelena pijaca, a ispod nje, na parkingu, buvljak, na kome se nalazi sve, od odjeće i obuće do bijele tehnike i igračaka, raširenih po betonu i zelenoj površini između rijeke i ulice. Taj naš podsjetnik na siromaštvo i neka ne tako draga vremena, ovdje je još uvijek sadašnjost.

Razlika u odnosu na druge gradove u Srbiji je i to što u Mitrovici grafit nije švrljanje ni puko crtanje, ovdje je to neka vrsta ohrabrenja kao uslov samoodržanja. Otuda poruke “…jer odavde nema nazad” sa muralom Kralja Petra I, koji gleda u spomenik ruskom konzulu Gligorju Ščerbini ubijenom u Kosovskoj Mitrovici 1903. godine.

Građani sjeverne Mitrovice, bar oni sa kojima sam razgovarao su za razgraničenje, za podjelu Kosmeta, pa čak i za razmjenu teritorije, jugoistočna Srbija, odnosno Preševo i Bujanovac za sjever Kosova. Znaju oni da je to teško i da je teško to prihvatiti, posebno Srbima južno od Ibra. Misle da bi time oni na sjeveru bili sigurniji i bilo bi im lakše da žive, smanjile bi se tenzije i osjećaj straha i neizvjesnosti. Nadopunjuju jedan drugog, tiho, tražeći argumente, pričajući da je to život, a da dole za Srbe života nema. Kažu da su ljudi dole sve prodali, sve u gradovima, a one tamo, sela ne zanimaju, to neće da kupe. Međutim iz sela kradu i otimaju stoku, mašine, šumu, pa ljudi napuštaju, ostavljaju sve. Pojednci sa kojima razgovaram su izbjegli iz Peći. U Mitrovici su podstanari, tu rade, oformili su porodice. Ne misle napuštati i ostaviti ovaj prostor, a vratiti se kućama ne mogu, i misle kako kaže i onaj grafit da je Mitrovica to mjesto odakle nema nazad.

Ponavljaju da oni razumiju da “oni dole” a misle na Srbe južno od Ibra, nisu za podjelu, kao i da znaju zašto nisu, svi naglašavaju ono”vidjećeš kad odeš” i “čućeš od njih dole”.

Na putu iz sjeverne Mitrovice u južnu, prelazimo drugi most, par kilometara uzvodno od onog poznatog, koji je blokiran. Naselja poprilično pusta, slab saobraćaj i tek poneki prolaznik. Izlazimo iz grada i krećemo ka Peći i Dečanima. Pokraj puta se često mogu vidjeti vlelepne kuće, vile, grupisane po četiri ili pet u jednom dvorištu, a na jednom mjestu čak šest identičnih. Između tih takvih zdanja, nalaze se mahom neomaltane ili trošne kuće kraj kojih i u kojima se odvija život. Vlasnici onih palata ko zna gdje su.
U oči upada to da su sve ulice i sokaci, pa i blatnjavi putevi, označeni plavim tablama sa imenima, na kojima ispred imena stoji “RR” i “UL”, a imena su albanska i na albanskom.
Nailazimo i na groblja i spomenike borcima OVK-a na kojima i oblikom i motivom dominira crni orao, vjerska pripadnost se ne ističe. Ni na spomeniku borcima ali ni na grbolju, spomenici nisu nišani i nisu kao kod mulimana u BiH sa jasno izraženom vjerskom pripadnošću. Možda još jedan pokazatelj da su Albanci ipak nacionalno svjesni, ili svjesniji od Bošnjaka.

Ulaz u Peć, uređen kružni tok, cvijeće, proširene ulice neonske reklame i zgrade u izgradnji. Ne primjećujem one tradicionalne bijele albanske kape, valjda su izbačene iz svakodnevnog nošenja i postale dio narodne nošnje folklornih grupa. Nema ni ubrađenih žena, naprotiv, obučene su moderno, u suknjicama, farmerkama i kreću se same, u ženskom društvu ili sa djecom. Nekako gotovo iznenada, dok još idemo kroz grad, dolazimo pred kapiju Pećke patrijaršije. Lokalni policajac nas legitimiše, podiže rampu i mi ulazimo kroz kapiju manastira. Dočekuje nas sa jedne strane Pećka Bistrica, koja teče iz Rugovske klisure ka gradu, a sa druge uređen voćnjak. Ubrzo smo ispred ulaza u manastir. Prepoznatljiva crvena građevina, toliko puta viđena slika u udžbenicima istorije tokom školovanja, toliko puta ta slika prikazana na tv ekranu sada je ispred mene.

Liturgija je počela. Nevelika crkva u kojoj služi vladika južnoamerički i sveštenstvo Raško-prizrenske eparhije na čelu sa arhimandritom Visokih Dečana Savom Janjićem, djeluje mračno, usko. Monahnje i narod stoje u tišini i slušaju besjedu igumana Sava. Odlučno i otresito govori o ostanku, o trpljenju i protiv podjele, protiv razgraničenja. Protiv politike izdaje Kosmeta, koja je kako kaže, uveliko u toku.

Nakon službe, u porti Patrijaršije ispod stabala koja kao da pužu po zemlji, a iznad razvalina nekadašnjeg konaka, razgovaram sa dvojicom lokalnih srpskih političara, sa sjevera iz Mitrovice nije bio niko, ili bar ja nisam vidio ni čuo da su tu. Ovi iz enklava, skrušeno govore o tome da je crkva protiv njih, da ne razumije politiku. Napali su ih, a oni imaju samo jednu državu moraju da rade kako im govore. Osjeća se tenzija između državnih službenika i visokog sveštenstva, ima dosta podjela i među narodom. O tim podjelama čuo sam i u Mitrovici veče prije. Mladići, studenti su govorili o njima. Plaše se kriminalaca koji vuku sve konce i strah ih je da će ih oni prodati.

Dolazimo pred Visoke Dečane, ulazimo u klisuru, ispred nas su betonske prepreke razmaknute poput čunjeva, dok prolazimo pored punkta i stražarnice preko koje je prebačena maskirna mreža, Vojnika nema, njih ćemo vidjeti tek ispred ulaza u portu manastira.

Teško je govoriti o Kosovu, kada znaš da su svi čije riječi vrijede o njemu govorili. Padaju mi na um stihovi Desanke Maksimović, Milana Rakića, Šantića, Dučića, njihovi izvještaji o stanju na Kosovu. Pa ona čini mi se Bećkovićeva, da poslije Njegoša, niko nije ni trebao pjevati. Zaista ko je ljepše i istinitije o Kosovu govorio od tragičnog junaka kosovske misli.

Govoriti i pisati o Kosovu i Metohiji znači da ni jedna patetika nije suvišna ni isprazna, da romantizam nije neprimjeren i da se sva racionalnost koju bi neko prizivao gubi i nestaje pred ljepotom gradnje, skladom arhitekture, te pred freskama ispod kojih čovjek dobija vrtoglavicu dok glavom zabačenom nazad gleda biblijske priče, alegorije i pouke oslikane po svodovima manastira.
Tada ništa nije, niti može biti izgubljeno, niti je važno ko vlada svime izvan manastirskih zidina. Tek tu razumijem i oca Savu Janjića koji se bori protiv priznanja, jer šta priznati, protiv podjele jer kako sebe podjeliti. Shvatam tu spremnost na borbu protiv svih, da na sebe navuče gnjev i političara i vrha države i paradržave, pa i svoje braće, vladika i sveštenika.

Iguman Sava, arhimandrit manastira Visoki Dečani, je nakon slave Pećke patrijarišje Sv. Arsenija Sremca, ostao u Peći. Nas je u Dečanima dočekao monah Petar. Pružam mu ruku, pristojan stisak, a na rukama osjećam žuljeve. Ruka je monaška, ali i ruka zemljoradnika. Dok nas pozdravlja i laganim pokretom pokazuje ka manastiru, pozivajući da krenemo za njim, netremice gledam čas u manastir čas u tog mršavog čovjeka, laganog na nogama, koji kao da treperi svaki put kada neko posjeti manastir. Brada koja mu prekriva obraze nije jaka i oštra, već prosjeda i poput vlati kose pada niz lice. Govori o manastiru, pozdravlja par grupa koje su u posjeti. Trudi se da svakoga provede i da ga upozna sa gradnjom, freskama i simbolikom. Oči mu sjaje dok priča, a ko zna koliko je puta već sve rekao i o manastiru i o freskama. Ne primjeti se ni rutina, ni neka nehajnost, kakvu možemo vidjeti i čuti kada nam kustos govori u muzeju.

Odzvanjaju hramom njegove melodične riječi i skladno upotpunjuju slike pred očima, baš kao da prati u šta u tom trenutku gledamo, pa nam pruža objašnjenje “stub je monolitan, dakle jedan komad, visok četiri metra, pod je od dvije vrste kamena, jedna se vadi ovdje nedaleko od manastira, to je ovaj crvenkasti, ovaj drugi, žućkasti je poludragi kamen…”. Potom freske, svetinje, toliko toga važnog, toliko značajnog i bitnog…

Manastir u Dečanima, kasnije prozvan Visoki Dečani, posvećen je Vaznesenju Gospoda Isusa Hrista gradio je po nalogu kralja Stefana Uroša III, kasnije prozvanog Dečanski, kotorski graditelj fra Vito. Građen je osam godina, a završio ga je Kralj Dušan, jer ktitor nije dočekao.

Freskopisci su vidjevši veličanstvenost hrama koji su trebali da oslikaju i sami poželjeli da ugrade sebe u vječnost, pa su zbog toga radili fanatično žudeći za posebnošću i osobenošću. Možda su baš zato su i oslikali Hrista sa mačem kojim simbolično presjeca grijehe. Ovo je jedini ovakav prikaz Isusa Hrista, ushićeno izlaže otac Petara, pa podvlači da je to simbolično presjecanje grijeha. Više grupa umjetnika je radilo freske, manastir nije nikada rušen, sve je autentično, čuje se dalje..
Nepoznati slikari uradili su tako velika djela, a za njih se ne zna, niti će se znati, jer su poštovali tradiciju anonimnosti umjetnika. Međutim na jednom mjestu ima ispisano “Srđ grešni”, izgleda neko ipak nije mogao da odoli a da sebe ne utka u vijekove i za vijekove.
U glavi mi se roje pitanja, a jedno dominira i dok pokušavam da ga smetnem s uma, trudim se da ga ne izgovorim naglas, je li Arsenije Čarnojević bio kukavica koja bježi i vodi narod, ostavljajući ovu veličanstvenu zemlju i ove svetinje, bisere umjetnosti i svega vrijednog što kao narod imamo?
O njemu znam malo, a opet djeluje mi kao sušta suprotnost igumanu Savi Janjiću, koji sa svojom braćom opstaje ovdje u ovakvim uslovima. Njegova smirena borbenost, njegova pobuna protiv svih i svega, zarad opstanka i ostanka u Dečanima upotpunjuju bajkovitu sliku raja, okovanog bodljikavom žicom poput trnja i tuđom vojskom koja ga vijekovima čuva.

Nekada sam pročitao da je samo oko 190 godina bio slobodan, a sve ostalo pod okupacijom, tuđinskom vlašću i borboma za odbranu od onih od kojih se i danas čuva. Čuvali su ga Turci, Sultani su raspoređivali redovnu vojsku da brane manastir od arbanaških pljačkaša, birani su i proglašavani za vojvode albanski prvaci koji su to radili zajedno sa turskom vojskom, u Prvom svjetskom ratu čuvali su ga Austrougari, u drugom Italijani, koji i danas stoje ispred kapija manastira. Neko reče da ima Italijana koji su na straži ispred manastira treću generaciju.

Stari naziv za sjeverni dio Metohije, oblast u kojoj su tadašnji vladari i njihova vlastela izgradili brojne manastire i crkve, među kojima je i manastir Visoki Dečani, a koji danas obuhvata gradove Istok i Peć bio je Hvosno ili Staro Hvosno.
Prema nekim objašnjenjima Hvosno je izvedeno iz staroslovenske riječi hvost, što znači „debelo drvo“, vjerovatno zbog gustih šuma, sa stoljetnim stablima, koje pokrivaju brda i planine ove oblasti.

Otima mi se pomisao da ako je tačno da će nekad da nas ostane taman da stanemo pod neko drvo, često kažu šljivu, bilo bi lijepo da to bude baš ovdje, ispod nekog “hvosta”.

Tu u miru i tišini manastira, shvatam one poruke iz Mitrovice,”vidjećeš kad odeš” i “čućeš od njih dole”. Čuo sam, i uz njih sam, a sjever, pa sjever pamti, bar je to poznata poruka.

Do tada, volio bi da se svake godine vraćam ovdje, do konačnog puta ka Prizrenu.

Autor: Marko Šuka