Da biste došli u Međurječje, selo koje pripada opštini Rudo, Republika Srpska, BiH, morate preći državnu granicu u Ustibaru i ući u Srbiju. Ali, kad uđete u Srbiju, onda u BiH prelazite bez ikakvih formalnosti. Naprosto, pređete mostić ili šumsku stazu i – eto vas u drugoj državi.

Dok tako švrljate krajolicima, možete i deset puta preći iz jedne u drugu evropsku državu, a da niste ni svjesni toga.

Štos je u tome što je Međurječje enklava Bosne i Hercegovine, teritorijalno ostrvo, sa svih strana okruženo, ili opkoljeno – Srbijom. Nešto kao balkanski San Marino.

– Mi svakog dana prelazimo tu granicu nekad i sto puta, tako živimo. Evo, ovdje sad stojimo na terotoriji Republike Srbije, ako prekoračimo ovu stazicu bićemo na teritoriji Republike Srpske i BiH. Kakav pasoš, koji granični prelaz, nema ovdje toga – objašnjava za Srpskainfo mještanin Ivan Komarica (56), zvani Pilot, naš vodič kroz međurječke sokake.

Pilota smo upoznali u jednoj, hajd da tako kažemo, kafanici, koja i nije kafanica, jer se nigde ne vodi. Nije registrovana ni u Srbiji, ni u BiH. U ovaj lokal znaju navratiti, „na po jednu“, i granični policajci obje države.

Foto: Milkica Milojević/RAS Srbija

Pilotu, koji naravski nije pravi pilot, za kafanskim stolom društvo pravi Tito, koji, dakako, nije pravi Tito, nego Todor Miković (58).

Ni Tito, ni Pilot nisu radnici, a nisu ni penzioneri, nego su, kao i većina mještana ovog kraja – na čekanju.

Bivši radnici, koji su ostali bez posla, u nedoba. Premladi za penziju, a prestari za ove nove kapitalističke poslodavce.

– Čekamo penziju i svaštarimo. Radimo sve što nam se ponudi: beremo maline, cijepamo drva, kosimo, kupimo šljive, pečemo rakiju. Nas dvojica smo ti glavni radnici, ne samo u Međurječju, nego u sto sela unaokolo – veli Tito.

A njegov drugar Pilot nas, u skladu sa svojom svaštarskom profesijom, vodi u udaljeni zaselak znakovitog imena – Zamršten.

Tamo, u Zamrštenu, Pilot pomaže komšiji Smailu Dedoviću (61) oko rakijskog kazana. Na jednoj uzvisini, usred šume, Pilot nam pokazuje zaraslu stazicu, koja je ni manje ni više nego – državna granica.

Idući tako, čas Srbijom, čas Republikom Srpskom i BiH, sigosmo do Smailovog kućišta i vesele mašine, koja jedina u ovoj zelenoj pustoši radi punom parom.

Smail je iz Sarajeva, gdje  živi već decenijama. U zavičaj je došao da ispeče rakiju: šljivovicu i jabukovaču.

Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

– Ne, nije ovo moje u BiH, sada ste na teritoriji Republike Srbije. Evo dole, malo niže, je imanje mojih rođaka, koje se nalazi u BiH, odnsono Republici Srpskoj. I ja imam tamo nešto voća. Znači, sad ćete probati rakiju pečenu od voća iz dvije države. Ali koga to briga! Važno je da je rakija dobra. Ima 19 gradi, a klizi niz grlo – kaže Smail.

I probali smo. Rakija je stvarno dobra. Dobraaa!

Niže niz put, u pitomoj ravnici, rasprostire se urbani dio Međurječja i susjednog mu mjesta Sastavci. Kao, Međurječje je u BiH, a Sastvci su u Srbiji, ali je to, u stvarnosti, jedno mjesto.

A ni sa tim Sastavcima nisu čista posla. Iako je to mjesna zjednica Priboja, opštine u Srbiji, ni Sastavci nisu skroz u Srbiji.

Dio teritorije ovog mjesta pripada BiH i baš na toj „bosanskoj zemlji“ su podignute najznačajnije građevine u Sastavcima: škola, mjesna zajednica, policijska stanica, ambulanta…

Jedina stambena zgrada u mjestu pripada Srbiji, ali je izgrađena na teritoriji BiH.

U toj zgradi žive, mahom, penzionisani prosvjetni radnici. Oni su radili u osnovnoj školi u Sastavcima, koja je područna škola centralne škole u Priboju, Republika Srbija, ali je i školska zgrada na teritoriji BiH.

U toj se školi radi po nastavnom planu i programu Republike Srbije. A opet, građani BiH, baš u toj školi glasaju na izborima. Kao i građani Srbije, na izborima za organe vlasti Srbije. Pa ti sad budi pametan!

Ali, ni to nije sve. Stanari zgrade u Sastavcima godinama se fajtaju sa državom Srbijom. Država tvrdi da su stanovi u toj zgradi, službeni stanovi, koji dakle služe prosjvetarima i drugim „kadrovima“, da u njima žive dok su tu, bez prava vlasništva.

Stanari se ne slažu s tim: hoće da stanove uknjiže kao svoje vlasništvo, mada ti kvadrati, ako ćemo pravo, ne vrijede mnogo.

Ipak, Milica Laković, državljanka Srbije, koja je predala i zahtjev za crnogorsko državljanstvo, mada, faktički živi na teritoriji BiH, ne odustaje od borbe za stan u Sastavcima.

Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

– Naravno da ovo nisu službeni stanovi i da imamo pravo da ih otkupimo i ostavima svojim nasljednicima. Ne sporimo da je zgrada na teritoriji BiH, ali to je naša imovina – kaže Milica.

Milica Laković je decenijama, sve do penzije, bila računovođa u lokalnoj osnovnoj školi. A njen, sada pokojni, suprug je bio profesor.

U bivšoj državi, Jugoslaviji, kada nije bilo ovih budalastih granica i kada su ih sve zvali drugovima i drugaricama, bili su, kaže Milica, prava gospoda. Ne samo nastavnici i zaposleni u školi, nego i svi drugi ovdašnji mještani.

Većina stanovnika Međurječja i Sastavaka radili su u pribojskom FAP. I solidno zarađivali: ili su dobijali stanove u Priboju, ili „džabne“ kredite, da naprave kuće. Znalo se radno vrijeme, pa se nešto moglo privrediti i na imanju.

Danas, u ovom novom „FAP“-u, čak i oni koji su se uspjeli ugrabiti posao, rade uglavnom za minimalac od 33.000 dinara, ili 280 evra. To mu dođe manje od 550 KM, ali malo ko ovdje, na teritoriji BiH, novac računa u konvertibilnim markama.

U osnovnoj školi, koja sada ima pedesetak đaka iz dvije države, podseća Milica, nekad je bilo više od 300 učenika.

– Imali smo đačku kuhinju i pekaru. Jedini smo u kraju pekli hljeb. Miris svežeg hljeba se širio cijelom ovom dolinom. Ispred škole je bio bazen. Imali smo i omladinski dom, tu su se održavale iganke i dolazili su na gostovanje najčuveniji glumci i pjevači iz doba SFRJ – priča Milica.

A njena drugarica, Sofija Vuković (62), državljanka BiH, dodaje da ni to nije sve. Međurječje i Sastavci imali su u doba SFRJ i ambulantu, sve sa stomatologom, pa poštu, banku, policijsku stanicu i mjesnu kanceariju u kojoj su se mnogi parovi vjenčali.

– Ima i sada mjesna kancelarija opštine Priboj. Ima i crkva  Sastavcima i džamija u Međurječju. Ali, džaba sve to, kad nema naroda. Ni matičar, ni svešenik ni hodža nemaju koga vjenčati – veli Sofija.

Sofija je završila ekonomsku, u ona vremena kad je srednja škola vrijedila više nego danas fakultet. Godinama je bila bankarska službenica u banci u Međurječju.

Kad se Juga raspala, ekspozitura Pribojske banke, u kojoj je radila, zatovrena je. I Sofija je ostala bez posla.

Jedno vrijeme je u prostoru bivše banke držala privatnu prodavnicu, ali nije išlo. Narod je osiromašio, niko ništa nije kupovao. Godinama se borila da izmiri dugove za porez i doprinse. I zatovrila je radnju.

Danas Sofija na svom malom imanju u Međurječju, na nekoliko sotina metara od šaltera banke, u kojoj je nekad radila, drži dvije krave. I prodaje mlijeko.

Svi zanju da je Sofijino mlijeko dobro, pa joj ne manjka mušterija. Ima u Sastavcima i mljekara, koja otkupljuje mlijeko od lokalnih poljoprivrednika, ali Sofiji se to ne bi isplatilo. Premala je njena proizvodnaja.

Ponešto uzgaji i u bašti, dovoljno za njenu kuću. I tako peživljava.

I Sofija je, kao i većina stanovnika Međurječja i Sastavaka, na čekanju. Čeka penziju. Prima naknadu za nezaposlne, u iznosu od 15.000 dinara, ili 127 evra.

Jedan od dvojice Sofijinih odraslih sinova živi u Beogradu. I mnogi drugi mještani Međurječja ispratili su djecu u Boegrad, Sarajevo, Užice, ili bar u Priboj ili Rudo.

Jer, ovo mjesto – enklava, udljeno je samo 14 kilometara od Rodog u Republici Srpskoj, BiH, a dvdesetak kilometara od Priboja, Republika Srbija. Ali, oba grada su mještanima predaleko.

Jer, oni ne mogu nikud u grad, a da ne pređu državnu granicu, jednom ili čak dva puta.

Ono što je novinarima ili putnicima nemjernicima zgodna zafrkancija, njima je životna muka.

Recimo, uzgoje gajbicu paradajza, ispeku desetak litara rakije, othrane prase ili jagnje na svom imanju, pa to hoće da prebace svojoj djeci, ili naprosto u svoj stan u gradu. E, to ne može! Ili može, ali samo ako je granični policajac nagodan, pa im progleda kroz prste.

Jer, ako mještani sa ovakvim teretom iz Međurječja krenu u Rudo, dakle u svoju opštinu, mogu ih na granici pitati: šta to, kog vraga, švercuju, iz Srbije u BiH.

A ako stanovnici Sastavaka prelaze u Priboj, Republika Srbija, dakle u svoju matičnu opštinu, oni moraju dva puta preći državnu granicu: prvo u Ustibaru, da uđu u BiH, pa onda na Uvcu, da iz BiH opet uđu u Srbiju. Drugog puta nema. I tako ih, naravski, dva puta mogu pitati: šta to, kog vraga, švercuju.

Ima, doduše, ova zavrzlama i dobrih strana. Većina mještana Međurječja, a nema ih mnogo, jedva stotinak, imaju dvojno državljanstvo: i BiH i Srbije.

– Imaju, znači, i dva pasoša, srbijanski i bosanski. Pa tako idu na rad u EU, na crno, na turističku vizu: tri mjeseca na jedan, pa tri mjeseca na drugi pasoš – otkriva jedan mještanin, uz napomenu da to ne objavljujemo, da „djeci ne kvarimo posao“.

Eto, nećemo djeci kvariti posao. Nek im je sretan put u EU, iz enklave kakve nema nigdje u Evropi.

Političari i inkasanti

U Međurječje iz Republike Srpske i BiH političari dolaze samo pred izbore. Jedino se tada sjete da usred Srbije imaju četiri kvadratna kilometra svoje teritorije i stotinak potencijalnih birača. Bar na papiru.

Inkasanti dolaze iz Priboja, u Srbiji, jer je Srbija na ovom „ostrvu“ BiH sagradila vodovod i eletro – mrežu. Što se mobitela tiče, koristi se i „srbijanska“ i „bosanska“ mreža.

Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

Legenda o begovoj kćerki

Međurječje je pogranična enklava već skoro 150 godina. Naime, kada je Austrougarska zaposjela današnju BiH, upravo na području Rudog je utvrđena granica između dvije carevine – Osmanskog carstva i Habsburške monarhije. Prema legendi, koja se i danas prepričava u ovom kraju, čitavu ujudurmu je zakuvao jedan bogati beg, koji je svojoj kćerki, udatoj za austrougarskog oficira, u miraz pokonio veliko imanje od četiri kvadratna kilometra, dakle čitavo Međurječje. Austrougarski geometri su onda imanje svoje građanke uknjižili kao – svoju teritoriji, iako se ona nalazila u drugom carstvu.