Za vrijeme odbrambeno-otadžbinskog rata na području današnjeg Istočnog Sarajeva formirane su tri bolnice. Pored bolnice u Kasindolu, formirana je Ratna vojna bolnica Koran Pale i Vojna bolnica glavnog štaba Vojske Republike Srpske u Sokocu. Uslovi su bili teški i preteški, ratni. Nakon rata, narodu Istočnog Sarajeva i romanijskog kraja ostala je jedna, bolnica u Kasindolu. Godinama uslovi se nisu mijenjali, ni za pacijente ni za ljekare. U bolnici u Istočnom Sarajevu i dalje traje ratno stanje.

Kada je konačno nakon silnog čekanja, zanemarivanja i odlaganja došla na red izgradnja nove moderne bolnice u Istočnom Sarajevu, moramo se sjetiti onih po kojima bi ta bolnica trebala da nosi ime.

Tokom ratnih sukoba bošnjačke vlasti u Sarajevu zatvarale su, mučile, protjerale i ubile na hiljade Srba, a među njima i više od 460 ljekara, i to samo zato što su Srbi. Ti spiskovi koji se danas mogu pronaći i na internetu skoro svi redom sadrže rečenicu, “spisak nije potpun”.

Bolnica u Istočnom Sarajevu trebala bi da nosi ime baš po jednom od tih ljekara, stradalih u Sarajevu samo zato što su Srbi. Po prof. dr Milutinu Najdanoviću koji je predavao velikom broju ljekara koji i danas liječe građane Sarajeva i Istočnog Sarajeva, ali i ljude širom svijeta, gdje su mnogi nakon rata ili bježeći od njega, pronašli svoj mir. Predavao je brojnim kolegama, kako na klinikama, tako i u javnom i političkom životu u koji je ušao kao penzioner. Njegov student bio je i prvi predsjednik Republike Srpske.

Profesor Najdanović svoj mir nije našao u gradu kojem je dao cijelo svoje biće i naučnu snagu i energiju.

Svjedočenja preživjelih ljekara, logoraša, što je bio i on sam, sastavio je i zapisao po sjećanju i svjedočenjima pokojni Strahinja Živak, dugogodišnji dopisnik Večernjih novosti. On sam je doživio ogromnu tragediju, igubio je dva sina. Zahvaljujući njegovoj predanosti i snazi, danas imamo svjedočenja preživjelih logoraša, spisak ubijenih i protjeranih ljekara i drugih stanovnika tadašnjeg Sarajeva. Svjedočio je da su najveći dio posla u sakupljanju imena ubijenih i protjeranih ljekara i profesora sa sarajevskih klinika obavili akademik Mirko Šošić i prof. dr Marko Vuković.

Profesor Najdanović bio je ugledni sarajevski ljekar, osnivač Torakalne hirurgije, ali i jedan od osnivača Srpske demokratske stranke i poslanik SDS-a u prvoj demokratskoj skupštini SR BiH. Upravo je on pročitao Odluku o osnivanju Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Predložio je i Momčila Krajišnika za predsjednika skupštine riječima: „Ako ikoga ne treba predstavljati javnosti, onda ne treba Momčila Krajišnika, mada prezime Krajišnik asocira na Bosansku Krajinu, Momčilo Krajišnik je dosadašnjim svojim radom postao sin svih srpskih krajina, srpskog naroda u Bosni i Hercegovini i cjelokupnog srpskog naroda na ovim prostorima.”

O Milutinu Najdanoviću svi su imali riječi hvale, smatrali su ga pouzdanim i umjerenim čovjekom. Uvijek je birao riječi prilikom obraćanja u parlamentu, pazio da nekoga ne uvrijedi, ili da ne bude shvaćen pogrešno. Bio je oženjen Rikicom Samokovlijom, kćerkom našeg pisca Isaka Samokovlije. Kao takav ostao je u Sarajevu vjerujući da njega nema niko razlog da dira. Čekao je da mu se kćerka porodi, radovao se unučadima. Umjesto toga, odvođen je iz svog stana, mučen, prebijan, na više lokacija, čak je kćerkama govorio o ljudima koji su to radili i o mjestima gdje se dešavalo. Treći put se nije vratio. Pronađen je sa više prostrijelnih rana na ulazu u stadion Koševo.

Istinu i pravdu o ubistvu dr Najdanovića i dalje čekamo i nadamo se da je iako spora pravda ipak dostižna. Njegova supruga Rikica, nije je dočekala, umrla je 2014. godine u Beogradu gdje je nakon ekshumacije 1995. godine bio sahranjen i njen suprug.

To što Medicinski fakultet u Sarajevu na kojem je predavao i klinika na kojoj je radio, i kojoj je dao svo svoje stručno znanje prenoseći ga na stotine mladih ljekara i studenata, za sve ove godine nisu odali počast njegovom liku i djelu, čini našu dužnost i moralnu obavezu većom, da se javno zahvalimo i odužimo liku i djelu prof. dr Milutina Najdanovića. Ima li boljeg načina i prilike od toga, da bolnica koju su građani Istočnog Sarajeva toliko čekali ponese njegovo ime?

Autor: Milovan Bjelica