Posljednjih dana, ne mnogo zapažena, objavljena je vijest da su uprava „Elektroprivrede RS“ i predstavnici sindikata ovog javnog preduzeća, u cilju rješavanja viška radnika u distributivnim preduzećima, postigli dogovor o visini otpremnina za 600 radnika koji se dobrovoljno prijave i napuste preduzeće. No, to samo naizgled, može izgledati kao dobra vijest.

Zbilja je ustvari potpuno drugačija, ali nažalost i sumornija. Stvarnost govori o krizi i nekonkurentnosti u koju je doveden ovaj najvažniji privredni sistem u javnom odnosno državnom vlasništvu.

Posljednjih mjeseci, za potrebe „Elektroprivrede RS“ jedna eminentna britanska konsultantska kuća radi obimnu studiju sa ciljem, prije svega, utvrđivanja nove organizacije elektrodistributivnih preduzeća i načina rasterećenja od ogromnog viška radne snage. Ova studija potvrdila je ranija strahovanja da je cijeli sistem na koljenima i to prije svega zbog nekontrolisanog stranačkog prijema radne snage u posljednjih desetak godina, pogrešnih prioriteta, neimplementiranja naprednih, modernih EU direktiva u ovoj oblasti, dominantnog političkog odlučivanja u donošenju ključnih odluka, što je na tržištu ovaj veliki potencijal Republike Srpske učinilo nekonkurentnim.

Prema raspoloživim podacima, ukupan broj zaposlenih u mješovitom holdingu „Elektroprivreda RS“ krajem 2019. godine premašio je broj od 9.600 radnika, ne računajući radnike na određeno vrijeme i radnike po ugovoru, čiji broj je značajan, ali nedostupan za objavljivanje. Od ovog broja višak je preko 3.500 radnika koji su primljeni u posljednjih desetak godina.

Samo u dva preduzeća, Rudnik i termoelektrana „Ugljevik“ i Rudnik i termoelektrana „Gacko“, zaposleno je oko 400 radnika. Ali, od 1.900 radnika u RiTE „Gacko“ višak je njih 850, a u RiTE „Ugljevik“ od 2.000 zaposlenih višak je njih 850. Ova dva zavisna preduzeća u izbornoj 2018. godini mimo bilo kakvih poslovnih rezona primili su više od 300 novih radnika iako svjesni da se radi o zapošljavanju stranačkih aktivista, prije svega SNSD, i da time dodatno guše i urušavaju preduzeća.

Radi komparacije, TE „Stanari“, koja je u privatnom vlasništvu, ima istu instalisanu snagu kao TE „Gacko“, to jest 300 MW, ali u okviru rudnika i termoelektrane ima ukupno zaposlenih 800 radnika. Uz to treba naglasiti da se godišnja proizvodnja TE „Stanari“ kreće oko 2.100 GWt energije, što je za 35 odsto više od pojedinačne proizvodnje TE „Ugljevik“ i „Gacko“. Možete iz ovih nekoliko parametara da zamislite razmjere nerentabilnosti i nekonkurentnosti ove dvije državne termoelektrane, kao i razmjere zloupotrebe ovlašćenja u upravljanju javnim resursima. Nema nikakve sumnje da ove naše termoelektrane nemaju nikakve šanse u budućoj tržišnoj utakmici na otvorenom, veleprodajnom tržištu električne energije.

Situacija u pet elektrodistributivnih preduzeća, gdje je zaposleno oko 4.200 radnika, još je gora i šokantnija. Studija je pokazala da je višak preko 1.600 radnika ili skoro 40 odsto i svi ti radnici primani su neselektivno, pretežno 150 godišnje, čime su nadležni, zloupotrebljavajući javni resurs, preduzeća doveli u tešku poslovnu poziciju. Jedino elektrodistributivno preduzeće koje nema viška zaposlenih i koje ima najmanje gubitke je Z.P. „Elektro Doboj“. Ovo preduzeće je dugi niz godina primjer domaćinskog odnosa prema javnom dobru i uspješnog poslovanja.

Vraćajući se na početak ovog komentara i sporazuma o otpremninama za 600 radnika, za šta je obezbijeđeno 27 miliona javnih sredstava, sasvim je jasno da je ovo vrh ledenog brijega i da se od javnosti krije prava istina. Za zbrinjavanje viška radne snage u elektrodistributivnim preduzećima biće potrebno preko 65 miliona KM, a za cijeli sistem oko 150 miliona.

Taj novac pripada građanima, a s njim se, samo primjera radi, može izgraditi jedna osrednja hidroelektrana. Najveća opasnost je da, ako odgovorni za ove zloupotrebe ne budu kažnjeni, nakon otpuštanja 600 radnika, neodgovorno rukovodstvo ponovo otpočne novi predizborni prijem radne snage i to prvo preko ugovora o djelu, kako su to do sada uvijek i radili…

Na taj način, od državnih para iznova i iznova stranka će kupovati glasove naroda, a na kraju opet te iste glasače ostaviti na ulici – utješene otpremninama.