U ulici Kralja Milana broj pet, u zapuštenoj ali velelepno sazidanoj palati od gotovo dvije hiljade kvadrata, sama i otuđena od svijeta živjela je najbogatija žiteljka starog Beograda – Draga Dimitrijević Mitrićević.

Dvadeseti januar 1933. godine bio je uobičajeno hladan za to doba godine. Beograđani su iza sebe ostavljali još jednu sezonu praznika koja se, kao i uvijek, nezvanično završavala negdje oko Svetog Jovana.

Koračajući svakodnevnom pješačkom rutom dr Vojislav Rašić, pravnik, bivši upravnik Doma staraca i začetnik Sokolskog pokreta u Srbiji, svratio je na kratko na adresu Kralja Milana 5.

Tačnije, pokušao da svrati, budući da je masivna ulazna kapija bila zamandaljena. Bacivši letimičan pogled kroz kapijske rešetke, čovjeku se učini da u zasvođenom prostoru koji je vodio ka unutrašnjem dvorištu vidi razbacana pisma, kao i nekoliko brojeva dnevnih novina.

Nakon što ni poslije višeminutne zvonjave nije dobio odgovor, čovek se zaputio kući.

Novinski snimak kuće u vreme kada je prijavljen nestanak
Foto: kaldrma.rs

Nekoliko dana kasnije Rašić je ponovo prolazio istim putem, ovoga puta bio je u društvu supruge. Prišavši kapiji dotakao se zvona ali mu ni ovoga puta niko nije odgovorio.

Bio je to znak koji je kod starca probudio sumnju. Ne želeći više da izgubi ni jedan dragocijeni trenutak, on je odmah obavijestio policiju i istog dana, uz prisustvo dva svjedoka, sa jednim pisarom i majstorom, nasilno otvorio ulaznu kapiju.

Slučajni prolaznici koji su se zatekli u blizini nisu mogli ni da slute da prisustvuju početku jedne od najvećih misterija ondašnjeg Beograda, koja će to ostati i do današnjih dana.

Nakon što su ušli u dvorište i popeli se na sprat, majstor je obio i brave na ulaznim vratima staričinog stana. Ipak, u stan se nije moglo.

Rašić i prisutni su osjećali kako ih nešto sa druge strane sprečava da uđu. Tek poslije nekoliko upornih pokušaja, uspjeli su da malo odškrinu vrata. Zapahnuo ih je talas ustajalog vazduha.

Po zamračenoj prostoriji nazirao se strahovit nered, a ljudima je trebalo nekoliko trenutaka da shvate da im je ulazak u stan sprečavao težak pisaći sto, naslonjen na ulazna vrata.

Upravo je ta okolnost prisutnima ulivala nadu da je starica tu negdje i da je živa.

Budući da su Rašić i njegova supruga bili jedine osobe sa kojima je Draga Mitrićević bila u gotovo svakodnevnom kontaktu, on je u prvi mah pomislio da je, plašeći se da je neko ne opljačka, paranoična starica sama na vrata naslonila pisaći sto.

Nakon što su zakoračili u sobu, prisutne je zateklo još jedno iznenađenje. Iz prostorije su istrčala dva izgladnjela psa, cvileći i umiljavajući se oko nogu zbunjenih ljudi.

Na stolu je stajao tanjir sa mrvicama hljeba, nenamješten krevet i nered koji je i inače bio sastavni dio staričine svakodnevnice. Obišavši, uz prisustvo svjedoka i ostale prostorije na spratu, kao i lokale u prizemlju koji su godinama zjapili prazni, Rašić je počeo da brine i ponovo se zaputio u policiju. 

Sutradan su u stan došli šefovi krivične i tehničke policije, gospoda Rada Popović i Aleksandar Andonović i, uz prisustvo pomoćnika i policijskog psa, izvršili detaljan pregled stana. Ipak, sve je ostalo bez rezultata. Starica nije pronađena.

Za slučaj se ubrzo zainteresovala i štampa, a dnevni list Pravda je među prvima iznosio najnovije vijesti u vezi nestale bogatašice. Tek tada su i Beograđani počeli življe da se interesuju za ovaj slučaj.

Foto:  Kaldrma.rs

Pojedinci su se prisjećali da su, koliko juče, na ulici viđali staricu odjevenu u dotrajalo odijelo i sa starinskom kapom na glavi koja je, hodajući uz pomoć štapa i uvijek noseći čarape različitih boja, protiv uroka, ljutito mrmljala i vikala na one koji bi pokušavali da joj se obrate.

Zaintrigirani slučajem imućne starice, ljudi su od‌jednom počeli da se zanimaju za nju, a naročito za porijeklo njenog bogatstva.

Po pisanju ondašnje štampe, Draga Dimitrijević Mitrićević bila je potomak čuvene i veoma bogate porodice Mitrićević.

Njen djed Dimitrije bio je jedno vrijeme upravnik Kragujevca, a otac Jovan je kroz karijeru napredovao od pozicije sreskog načelnika, preko višeg činovnika ministarstva policije, državnog savjetnika i na kraju upravitelja Beograda.

Upravo su neke osobine Draginog oca, a na prvom mjestu škrtost, kako se čini presudno uticale i na oblikovanje njenog karaktera. U prilog ovome govori i podatak da je Kralj Milan, prolazeći jednoga dana pored Mitrićevićeve kuće i vidjevši svog visoko rangiranog činovnika kako sam čisti snijeg ispred ulaza, ovoga već sutradan oslobodio službe.

Pored tvrdičluka, čini se da je rame uz rame sa bogatstvom ovu porodicu odvajkada pratila i nekakva zla kob, koja je u njihove duše uselila svađu, razdor i ludilo. Dragina najstarija sestra Sofija – Beba Mitrićević umrla je sedamdesetih godina devetnaestog vijeka, sa tek navršenih devetnaest godina.

Njen stariji brat je izvršio samoubistvo, a druga sestra Leposava Lenka Mitrićević umrla je 1922. godine od šizofrenije. Ako ovom nizu nesreća dodamo i podatak da je svo troje Lenkine djece, ćerka Sofija, kao i sinovi Petar i Velibor Bora Jovanović, koji je kasnije i naslijedio najveći dio imovine svoje tetke Drage, život završilo po institucijama za mentalno zdravlje, dobićemo grubu sliku njihove kobi koju ni ogroman novac nije uspevao da ublaži, piše portal Kaldrma.rs.

Po Beogradu se tih dana govorilo da su za porodičnu nesreću krivi dukati Tome Vučića Perišića, svojevremeno najmoćnijeg srpskog velikaša koji je na početku podržavao Miloša Obrenovića i slovio za jednog od njegovih najbližih saradnika da bi, godinama kasnije, postao njegov najljući neprijatelj i vatreni zagovornik Ustavobranitelja, koji su za knjaza izabrali Karađorđevog sina Aleksandra.

Bilo kako bilo, nakon što se vratio iz progonstva i po drugi put sjeo na prijesto Srbije, jedna od prvih stvari koju je naredio stari knjaz Miloš, bilo je hapšenje Tome Vučića Perišića.

I upravo tu dolazimo do spornog detalja vezanog za pomenute dukate, piše portal Kaldrma.rs.

Naime, po knjaževom naređenju, ali i propisanoj dužnosti, patrolu koja je krenula na kuću negdašnjeg moćnika predvodio je niko drugi do Jovan Dimitrijević Mitrićević, koji je u to vrijeme obavljao funkciju upravitelja gradske varoši.

Govorilo se kako je hapšenik Mitrićeviću ostavio veliku količinu zlatnika koju je ovaj trebalo da, u slučaju smrti Tome Vučića Perišića, ove preda njegovoj porodici. Ljudska priroda je takva, voli da vjeruje kako u zametku svake nesreće stoje prevara, neispunjen amanet ili pogažena riječ, pa je i u ovom slučaju u očima naroda krivica za porodične nesreće pala na Draginog oca koji je, kako se vjerovalo, dobijene dukate prikrio.

Iako se za staricom intenzivno tragalo danima, a gradom kružile glasine kako je, mimo navika otputovala u Englesku ili otišla na neko od svojih imanja u Smederevu ili Kragujevcu, dnevni list "Pravda" je petog februara prenio senzacionalnu vijest – "Danas u podne nađena je mrtva g-đa Mitrićević u podrumu svoje kuće."

Fotografija sa policijskog uviđaja
Foto: Kaldrma.rs

U nastavku vijesti piše da je poslije šest dana traganja, a nakon gotovo dvije nedjelje od kako je prijavljen njen nestanak, staričino tijelo pronađeno u prostranom podrumu ispod kuće, prekriveno daskama i drugom drvenarijom.

Pripadnici Odjeljenja krivične policije su na glavi žrtve odmah uočili tragove udarca, što je značilo da je starica ubijena i sakrivena.

Nakon temeljne istrage i saslušavanja brojnih osumnjičenih, privedeni su Jovan Olujić, građevinski radnik i izvjesni Adam Roksandić. Uhapšenici su neposredno nakon hapšenja priznali ubistvo, ali su se kasnije, tokom suđenja izjasnili kao nevini, pravdajući da je priznanje iznuđeno posredstvom teških batina.

Nedugo po okončanju ročišta, obojica optuženih su oslobođeni tužbe, a starica je sahranjena u velelepnoj porodičnoj grobnici na beogradskom Novom groblju u pogrebu kome je prisustvovalo oko četiri hiljade ljudi, mahom znatiželjnika koji su ponajpre željeli da vide Velibora Boru Jovanovića, 43-godišnjeg bonvivana koji se, uprkos godinama i dalje predstavljao kao student iz Beča i koji je, na kraju krajeva, i naslijedio pokojnu tetku.

Iako je u mladosti smatrana jednom od najpoželjnijih beogradskih udavača, Draga Mitrićević se ubrzo nakon udaje za upravitelja dvora razvela od njega i nastavila da živi sama, zazirući od svih, pa i od majke i rođene sestre, sa kojom je bila u svađi sve do sestrine smrti.

Posjedovala je veliki broj nekretnina, kako u samom Beogradu, tako i u Smederevu i Kragujevcu, koje je izdavala. Novac je grčevito čuvala, trošeći ga samo na najneophodnije namirnice, a često je, po riječima komšija, ostajala dužna prodavcima, plaćajući im tek sutradan.

Ubica nesrećne starice nikada nije pronađen, a ovaj slučaj je inspirisao potonjeg nobelovca, Ivu Andrića, da napiše roman Gospođica.

Pukim slučajem ili ironijom sudbine, tek, na mjestu na kome se nalazila palata porodice Mitrićević, koja je srušena početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, sagrađena je tada zgrada Poreske uprave.

Čini se kao da duh štedljive starice i dalje lebdi nad mjestom koje, bezmalo devet decenija nakon njene smrti i dalje postoji da bi se u njemu obavljali poslovi vezani za novac.

Enormno bogatstvo, tvrdičluk i zatvorenost za svijet Drage Mitrićević, u izvesnoj mjeri podsjećaju na sudbinu Ebenezera Skrudža, protagoniste čuvenog romana Čarlsa Dikensa Božićna priča, sa tom razlikom što nesrećnu Beograđanku u danima oko praznika nisu pohodili napaćeni i dobronamjerni duhovi, savjetujući je kako da promijeni život, već tajanstveni ubica čije je ime – ostalo tajna do današnjeg dana.