Kad je dragi Bog meni dao život, dao mi je i nadarenost za muziku, a potpuno mi uskratio nadarenost za crtanje. Tako da sam još kao dijete u osnovnoj školi pjevao kao slavuj, ali u crtanju, ma tu sam uvijek hramao.
Čak i dan danas, kad želim nacrtati čovjeka, ja to crtam sa onim krugovima umjesto glave, onim krivuljama u krugu, kako se crta onaj "smajli" i štapovima umjesto nogu i ruku. Ne znam da li sam iz likovnog ikad imao više od trojke. E jesam jednom dobio peticu, a ni dan danas mi nije jasno zašto.
Naš nastavnik likovnog Lazo Savić nam dao zadaću da oblikujemo kod kuće bilo šta, ili u glini ili u kamenu, ili u drvetu. Ja zaboravio na taj domaći zadatak. Dođem pred školu (bio osmi, završni razred), a pred školom svi oni iz mog razreda drže u rukama, neko kamen oblutak, na nešto nalik, neko vajao ljudsku glavu u glini. Ja ništa. Onako u panici, kako ću na čas bez igdje ičega, slučajno u kanalu spazih komad drveta. Komad drveta, ni po čemu neobičan, da na jednom kraju nije imao pruće, koje je mene posjetilo na rep pauna.
I tako ja to drvo, bez ikakve obrade donesem na čas, a Lazo odmah skonta da bi to mogao biti paun i ja dobih, prvi put u životu peticu iz likovnog. I poslije, u gimnaziji, iako se nije tu ništa crtalo, nego se ono više učila istorija umjetnosti, nisam baš imao “sluha” za umjetnost. Sreća pa mi profesor bio čuveni Boro Mihačević, koji je i iz najvećeg duduka za umjetnost mogao nešto iscijediti, pa ako ništa, a ono za prolaznu ocjenu. Istine radi, Boro Mihačević nikada nije, ali nikoga, oborio iz istorije umjetnosti.
Rado sam ja učio i onu egipatsku, grčku, rimsku kulturu, kiparstvo, arhitekturu. Pa i Ticijana, Mikelanđela, Leonarda da Vinčija. Sve sam nekako razumio. I onaj čuveni osmijeh Mona Lize sam pokušavao odgonetnuti, ali one ekspresioniste, kubiste, nadrealiste, ma idi bre. Pikaso, Klaude Monet. Šta je pisac htio da kaže. Ne ide, pa eto ti. Nikada mi nije bilo jasan taj Pikaso. Šta je tu umjetnost i zašto su te njegove slike neprocijenjivo bogatstvo. Eto tu sam ja i dan-danas slijep kod očiju i često se pitam u sebi, kad vidim ljude da se dive tim slikama, koga oni to zaje*avaju.
Ali zato muzika. Ja mislim da sam još u majčinom trbuhu propjevao. Vjerujem da nisam ni plakao kao ostale bebe, nego je i u tom plaču bilo neke melodije. U osnovnoj školi me učitelj Beban vodio od razreda do razreda da im nešto otpjevam. Nekako sam kao dijete imao suptilnu dušu, bio do bola osjećajan. Danas bi se to reklo, ma pi**ica od djeteta. A kad bih pjevao neke tužne dječije pjesmice i sām sam bivao tužan. Pjesma o zeki u zimskoj noći koji traži zamrzli potok me redovno mogla rasplakati, a baš tu pjesmicu sam pjevao po svim razredima, gdje me je vodio učitelj Beban.
Moju nadarenost za muziku sam sto posto naslijedio sa majčine strane. Majka je lijepo pjevala sevdalinke, ali je sav taj talenat dolazio od rahmetli dede Salihage. Za dedu Salihagu me veže mnogo lijepih uspomena, ali i njegova jedinstvena životna priča, o tome kako se oženio. U ono vrijeme između dva rata je narod u istočnoj Bosni, Goražde i okolina, ono naprasno umirao. Naiđe samo tako sušica i odnese. Listom, ne birajući. Kao kosom, sve pokosi. Staro, mlado, nije birala. Za nju lijeka tada nije bilo, pa su tako i moj dedo, kao i njegova braća i sestre, sve jedno drugom do uha, ostali siročad. Odnijela im sušica i oca i majku, pa ih tako amidža i pored mnogobrojne svoje djece, eto uzme sebi. Siromašno je to tada bilo, jer sušica je najviše bijedu kosila. Ali život i sudbina su bili jači.
Moj dedo je u to doba radio najteže poslove na pruzi koja se tada pravila, a uvijek onako sitan, da l’ je i pedeset kila imao, (ja ga se debljeg i ne sjećam) nekad negdje, da li iz nevolje ili iz ljubavi, je naučio svirati tamburicu. Svirao je tako dedo i po sijelima i po teferičima i po tome su ga i odatle ljudi znali. Moja nena rahmetli je bila iz Pargana, prigradskog goraždanskog naselja, bila iz bogate kuće, lijepa i ohola. Međutim i njenu majku je iznenada odnijela sušica i otac im dovede zlu maćehu. Maćeha ko maćeha, voljela svoju djecu, a pastorčad kinjila gdje god mogla. Jednom joj je moja nena otvoreno u oči rekla, bude li je dalje kinjila, udaće se, pa makar i za siromašnog Salku. Kako se to dogodilo, detalje ne znam, ali se siromašni Salih oženio bogatom Aišom. Izrodili osmoro djece. A kako je samo moj rahmetli dedo volio moju nenu, ja to nikad nigdje više nisam vidio.
Uz miraz koji je dobio, a vrijedan kakav je bio, dedo je vrlo brzo zaimao. Da li od briga ili zbog toliko djece, osmoro valja na put izvesti, dedu ja nikad nisam čuo da je svirao uz tamburu, niti je pjevao ono u društvu ili za svoju dušu. A pjevao je samo kad je bio bolestan, kad je bio u onoj vrućici. A pjevao je tada tako lijepo, da ga je milina bila slušati. I ne bi to ništa meni bilo toliko čudno da ja to isto ne radim. Čim me temperatura napadne, ja propjevam. I dan-danas.
Kao dijete sam mrzio šišanje i nimalo volio lokalnog bricu. Na Koranu, onde gdje je u jednom dijelu bio zdravljak, u drugom dijelu je bila brijačnica. Bricu nisam volio jer je valjalo djetetu moje nemirne prirode sjediti na jednom mjestu, gotovo svezan dok brico ne odradi svoj posao. Znao me brico i češljem čvrknuti u glavu ili povući za uho ako bih bio nemiran. Ma patnja živa za mene otići na šišanje. Međutim, jednom, ne znam kako se to desilo da je brico imao upaljen radio, a od tamo pjesma “Maramica svilenica, lepršala mala” i ja ti je zapjevam iz sveg glasa. A brico kad je čuo moj glas, ma sve se iz temelja promijenilo, nije me više lupao češljem. Nikad nisam čekao na red. Prepjevao bih ja sve vrijeme šišanja. Nekad dobio i koji slatkiš ili bombonu kao nagradu.
Tako meni posta jasno da ima nešto u mom glasu što se ljudima sviđa. Tako ti ja propjevam. Prvo u horu kod nastavnice Branke, a onda po raznim priredbama. Tada je samo Kigen bolje pjevao. On doduše pjevao one meksikanske, koje ja nisam znao. Moja prva pjesma na priredbi za Dan mladosti bila ona od Muharema Serbezovskog "Hatidža", a ja je još naučio na engleskom pjevati. Ma hajde bolan. Poslije tog događaja nisam se dao ugasiti.
To je bilo vrijeme kada se na našim prostorima onda neprikosnovena sevdah muzika (Safet, Himzo, Zaim, Nada Mamula, Zehra Deović, Nedeljko Bilkić), polako sklanja u stranu nadolazećoj novokomponovanoj narodnoj muzici oličenoj u Šabanu Šauliću, Muharemu Serbezovskom, Tomi Zdravkoviću, Silvani Armenulić, Miroslavu Iliću i dr. Na našoj nacionalnoj TV tog vremena, koja je ujedno i bila jedina TV, to jeste bio je samo jedan program, jednom u nedjelji, a ja mislim da je to baš bilo nedjeljom, mogla se čuti i slovenačka muzika.
Uz one kajkavske popevke, meni je to bila potpuna strana muzika. Ma nije mi se uklapala ni u kakve šeme. Potpuno različita od svih muzičkih pravaca , širom nam bivše Juge. E tu muziku, pa čak i likove koji je još uvijek izvode, ponovo sam sreo , kad sam početkom devedesetih došao u Njemačku. Tu muziku ovdje u Njemačkoj zovu "Volksmusik" i vrlo je popularna i dan-danas.
U međuvremenu za nas mlađe je sve više je postajala popularna zabavna muzika, koja se prvo stidljivo ušunjala, a potom agresivno zavladala jugoslovenskom muzičkom scenom. Splitski festival, pa sarajevski "Vaš šlager" sezone, Beogradsko proljeće, postaju polako tradicija. Tu vremenom počinju da suvereno vladaju Đorđe Marjanović, Sedmorica mladih, Ivo Robić, Dragan Stojnić, Četiri M, Kemo, Korni grupa, Indeksi. Ubrzo će se tu priključiti i Arsen i Gabi, pa Oliver Dragojević, Mišo Kovač, Tereza Kesovija, Olivera Vučo, Kićo Slabinac, Zlatko Pejaković, Zafir Hadžimanov, Senka Veletanlić, Ambasadori, Leo Martin, Boba Stefanović.
Zabavna muzika kod nas nije bila neka novina. Ona se uvijek pjevala, samo što su to bili mali zatvoreni krugovi ljudi koji su je slušali. Ta muzika je imala donekle američke korijene, izrasle iz džez i bluz muzike, ali su je Evropi prilagodili Bitlsi, pa se taj muzički pravac nazvao bit ili pop. Ta muzika doživljava svoj procvat u vrijeme mog puberteta, prvih zaljubljivanja i prvih nesretnih ljubavi. Svi moji vršnjaci i vršnjakinje, a i ja među njima, imali smo svoje idole. Pogotovo djevojčice. Možda sam bio sedmi razred osnovne, kad se pojavio idol svih naših djevojčica . Taj idol je bio klinac naših godina, a zvao se Zoran Leković. Možda je otpjevao samo dvije-tri pjesmice u životu, jer ja poslije njih nikad više nisam čuo za njega.
Jednu pjesmu je posvetio školi, a taj tekst je do danas ostao kao u mramoru uklesan u mojoj glavi, a tekst je glasio: “Kad nisam u svojoj školi, mene moja duša boli. Nema one družine da dijelimo užine”. Uh, čuj o školi pjeva i još je voli. Doduše imao je on hitove, “Niko, niko” , sa kojim je valjda pobijedio na “Beogradskom proljeću 1971”, ali i ono “Snežana”, koju je ono zavšavao rječima: ”Snežana, Snežana, ko te dirne, razbiću mu nos”. Eto, od takvog pjevača su naše djevojčice, ali doslovno sve, skupljale postere i redom se zaljubljivale u njega. A imao je nekakav i ženskast glas.
“Baš je sladak”, tepale bi mu, a mi muški bijesno škrgutali zubima. Mi muški smo tada vene rezali uz pjesmu Kiće Slabinca “Plavuša” , “Čerge” od Zlatka Pejakovića i onu nezaboravnu Mišinu, “Ostala si uvijek ista”. Moj idol je tada i bio Mišo Kovač i znao sam sve njegove pjesme napamet. Sve do jedne. A stihove kao : “Stigao sam kasno, stajao na cesti i slučajno tebe ugledao tada. Ni slutili nismo da ćemo se sresti, pod svjetlima ovog bezimenog grada”, nisam ni do danas zaboravio. Zore i zore sam dočekivao budan uz tu pjesmu, pjevajući i tugujući uz nju.
Mišo Kovač je imao samo tužne pjesme, koje su kao melem padale na naše nesretno zaljubljene duše. Nad svakom njegovom pjesmom bi čovjek danima mogao plakati. Nisam nikad mogao ni pomisliti da bi taj čovjek mogao biti sretan u životu. Znam samo da je on sa takvim pjesmama suvereno vladao, muzičkom scenom bivše nam države, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina. Kažem bio je moj idol tih godina, međutim , za Mišu me veže i jedna istinita anegdota u kojoj smo akteri i Mišo i ja, ali i njegova bivša žena, koja je negdje početkom sedamdesetih bila i mis Jugoslavije.
Elem, radnja se dešava za prvomajske praznike 1975. Ja preko ferijale bio tradicionalno u Dubrovniku, ilegalno se ušunjao sa par poznanika iz Zagreba, na plažu hotela "Libertas". More prohladno, ali zato ima bazen i mi se u njemu kupamo. E tu pored bazena sjedi Mišo sa svojom misicom, koja je tada bila u visokom stadijumu trudnoće. Ma samo što nije rodila. Prvo Mišu spazi ovaj jedan Zagrepčanin i ono šeretski nam namiguje, kaže: “Haj’mo malo Mišu zajebavati. Ima l’ ko kakvu ideju?” Mene oni taman učili kako se igra bela, kartaška igra. Nismo imali papira, već pisali na salvetu. Pade na pamet nešto i upitah kako mu se zove žena. Ova dvojica u čudu: ”Pa to ti je Anita Baturina, e čuj ne zna Bosanac, pa ona ti je bivša misica”.
Ja zgrabim olovku i salvetu, pa pred nju. Njoj stomak do zuba, ali se vidi da je lijepa žena. Ja ti najljubaznije koliko mogu je upitam: “Oprostite, a jeste li vi Anita Baturina?” Ona se ljubazno nasmija, a ja je zamolim za autogram, pružajući joj salvetu i olovku. Namjerno sam bio okreno leđa Miši i dok je Anita potpisivala, čujem duboki Mišin glas: “Momak, ona se zove Anita Baturina Kovač”, reče pomalo drsko i nadmeno. Zahvalim se ja Aniti, okrenem se Miši i kažem: “Hvala lijepa na informaciji”. Tamo, preko bazena, dvojica Zagrepčana se drže za stomak od smijeha. Nekako bi priča i ostala u domenu anegdote da taj njegov još nerođeni potomak, šesnaest godina kasnije nije smrtno nastradao u još nerazjašnjenim okolnostima.
Oficijelno je njegov sin Edi, inače, tada najmlađi pripadnik u hrvatskoj vojsci 1992. godine izvršio samoubistvo, ali tu ima i dosta kontroverzi i nevjerice i njegova smrt će unijeti pakao u život mog nekadašnjeg idola. Nekako je Mišo uvijek pjevao o nesretnoj ljubavi i kao da je naslutio svu nesreću koja će ga pratiti kroz život. Nešto i danas, ne da mi se oteti dojam da se taj čovjek nikad nije nasmijao u životu.
Potpuno drugačija zvijezda od Miše Kovača je ubrzo zasjala nad našom bivšom domovinom. On se zove Zdravko Čolić. Za onim Lekovićem su šizile one tinejdžerke iz osnovnih škola, a za Zdravkom i stare i mlade. On lafčina, a dobro pjevao. Prva mu ona solo pjesma bila “Sinoć nisi bila tu”, pa potom “Gori vatra”, ma ludnica. Mi muški ga počeli u svemu imitirati. Ja se počeo češljati ko on, nosio istu frizuru. Topio se od miline, kad čujem šiparice kako se sašaptavaju, a ja čujem: “E, vidi ga, isti Čola”. Nekako danas kontam da je Čola jedan od najuspješnijih naših pjevača i sa najdužim stažom, jer je eto i do danas ostao aktivan i puni dvorane gdje god dođe u gradovima bivše Juge. A što kažu, voli ga i staro i mlado.
Stranu muziku ja tih godina nisam slušao. A malo ih je na Palama i uopšte slušalo. Jednom sam sa rođacima bio na onoj gitarijadi, gdje su onda čuveni “Čičci”, postavili rekord u neprekidnom sviranju, ali se to meni nije svidjelo, jer je muzika bila, blago rečeno, preglasna. Nit' čuješ glas, nit' čuješ šta pjevaju, samo gitare zveče, a ovi što ih slušaju, satima mlate glavama. Moj najstariji rođak je tada šizio (kako smo to tada zvali) uz Bitlse, koji su, uzgred rečeno, tada bili na vrhuncu svoje moći. Ja o njima, tada, početkom sedamdesetih, ništa nisam znao, niti me ta muzika zanimala. Prvi dodir sa tom muzikom sam imao kad sam pošao u gimnaziju.
Seljak s Pala "šljego" uz idola mu Mišu Kovača. Moji novi drugari, onaj muški dio, svi imali poduže kosice, a meni stari jedva da je “tarzanku” dozvolio. Po tri puta me vraćao brici na doradu. E kao takav sam ti, ko sa Marsa pao u Prvu gimnaziju. Moji novi drugovi su se manje-više skoro svi poznavali od ranije, valjda iz osnovnih škola ili iz istih dijelova grada gdje su živjeli. Ja nikoga nisam znao, osim Branke, koja je vozarila sa mnom, a sa njom se znao još iz osnovne. Sjedio sam u posljednjoj klupi sa djevojčicom koja je takođe bila iz provincije, da l’ Breza ili Ilijaš, sad se ne mogu sjetiti.
Ispred mene sjedili Sreten i Vojo (kasnije po frizuri nazvan Draža). E Draža ti je bio vatreni obožavalac grupe Deep Purple, a Sreten kao voli Joa Cockera. Ispred njih dvojice, Dijana zaljubljenica u Black Sabath, pa onda Jelkica i Ranka, obje lude za Rolling Stones. Ispred njih debeli Dragan, lud za Uriah Heep. Ne mogu se svih sjetiti i šta su slušali. I samo se o tom pričalo i samo su se oko toga prepucavali. A ja jadan ništa o tome ne znam i prvi put u životu čujem ta imena tih stranih bendova. Negdje jednom na TV mi u oči padne grupa Osmondi, da l’ petero il šestero braće i svirali tada neki hitić “Crazy Horsis” i ja ih upamtio. Eto i ime grupe zapamtio. Jednom me Draža upita, šta ja slušam, a ja ono samouvjereno rekoh da slušam Osmonde, a on u čudu da se načudi, da ima i takvih koji tu komercijalu slušaju. Ne mogu ni zamisliti kako bi me ismijao, da sam umjesto Osmonda spomenuo, recimo Mišu Kovača.
Eto tako ja počeh da upoznajem gradsku djecu i kao vrlo bistro seljače ubrzo skontah koliko je bitno razumjeti se u stranu muziku, ovdje u gradu i počeh odmah da učim što više o tome. Moj učitelj je bio Dražo. Čovjek koji je o Deep Purple sve znao, od broja cipela koje je nosio Ian Gillan do gitare Gipson les Paul, na kojoj je svirao, hehe naravno, najbolji solo gitarista ikad rođen Richie Blackmore. Negdje baš tada su i izdali njihov najbolji album Machine Head sa nezaboravnom pjesmom, koju je svaki početnik na gitari, prvo nauči svirati, a to je Smoke on the Water. Godinu ranije su izdali album "Deep Purple in rock". Na koricama albuma su bile uklesane glave članova benda u stijenu, umjesto onih glava američkih predsjednika, a na tom albumu je bio možda i najčuveniji sentiš svih vremena "Child in time". Jednom mi je Draža i dao album "Machine head" da ga preslušam kod kuće.
Ja imao onaj mono gramofon zajedno sa radiom. Mogao je doduše raditi i na baterije, ali je zvuk bio očajan. Inače smo muziku slušali kod Draže u stanu. On je naravno imao stereo gramofon “Toska 5”, koji u odnosu na one uvozne gramofone nije bio nešto posebno, ali je za mene to bio san snova. Vremenom sam i ja zavolio “Deep Purple”, vrlo brzo naučio sve o njima i zahvaljujući Draži, koji je savršeno razumio engleski, ubrzo imao i sve njihove pjesme prevedene.
Dražo je naravno slušao i svu ostalu rok muziku i bio uvijek u toku, koji je bend šta novo snimio. Među nama gimnazijalcima, mislim na mušku populaciju, većina razgovora je bila vezana za muziku. Nešto malo, gotovo zanemarljivo se govorilo o djevojkama, ali uglavnom muzika. Svako je imao svoj bend i sve rasprave, diskusije, svađe su bile na temu čiji je bend bolji. Po svježe ofarbanim klupama su se flomasterom pisala imena grupa. U ono doba su nove grupe se javljale kao gljive poslije kiše. Ja sam vremenom skontao da su ti Osmondi anoniman bend i nisam ih više ni spominjao i sve vrijeme sam tražio bend koji je dobar, a koji eto niko od raje nije prisvojio. Moj izbor pade na grupu Led Zeppelin, koji eto niko nije prisvojio. Naravno da sam počeo grozničavo izučavati sve što se tiče mog novog benda. Već sam se počeo naduravati sa Dražom, ko je bolji pjevač, Ian Gillan ili Robert Plant. I ko je bolji gitarista, Richie Blackmore ili Jimmi Page.
Nije tada bilo Wikipedie ni interneta, nego se morao kupovati list “Džuboks” ili slušati subotom uvečer na Radio Beogradu emisija ”Rok iza ponoći” da bi saznao šta ima novo na rok sceni. Inače, sva ta nova muzika se mogla čuti, a gdje drugo, nego u “Kaktusu”. Diskoteka u podrumu Doma mladih na Skenderiji, gdje je muziku puštao, a ko drugi nego Čičak. Meni kao vozaru je to značilo da moram, petkom ili subotom uveče posebno dolaziti sa Pala, najaviti se tetki na Pofalićima da dolazim na konak, ali je opet najteži dio posla bilo ubijediti starog da me pusti u te avanture.
Zato sam se često služio lažima i petkom, kad sam u školi bio druga smjena, zvao komšije na telefon, pošto stari iz principa nije htio da uvede telefon, te molio komšije da jave mojima da ću noćiti kod tetke, jer je voz kasnio neograničeno. Veoma lako me bilo uhvatiti u laži, jer je laž bila toliko prozirna, al‘ eto, nekad je znala upaliti. Ne znam kako i kad je to tačno počelo, ali je u Domu mladih bilo i žive svirke. Meni se opasno počela da sviđa grupa “Jutro”. Imali su par onih pjesmica, “Mama kukumka”, “Milovan” , “Glavni junak” i slične, ali je među nama stvar “Top” bila najbolja. Puno su oni kopirali tada i stranu muziku, a moja raja i ja smo nismo išli kući dok ne otpjevaju onu “Hey, Big brother”.
U Sarajevu je bilo onih popularnih pjevača tada. Od Hamdije Čustovića, pa onda onog brice Fadila Toskića, Čole, pa Keme Montena, pa do grupe Ambasadori, Pro Arte i na kraju legende Indeksi. Oni su svi manje više, sa izuzetkom Indeksa, svirali ili po restoranima, ljeti po terasama hotela, ili ako je šta veliko u dvorani kina “Đuro Đaković”. Tek neko od njih u “Fisu” ili “Slogi”. Oni su svi svirali, manje-više, onu "evergrin" i šlagersku muziku. Mi , sarajevski srednjoškolci smo se ipak sve više okretali pravoj rok muzici. Bili su tu formula 4, potom Teška industrija, ali je “Jutro” bilo ipak najpopularnije. Nismo mi bili dorasli do Indeksa, jer su oni za nas, ipak klince, bili i ostali legende. Prioritet njih da slušaju i svojataju su imale generacije par godina starije od nas.
Pjesma “Bacila je sve niz rijeku” o nekoj Pimpekovoj djevojci koja je abortirala, smo mi onako stidljivo slušali, jer te stvari su nama u tim godinama bile zabranjeno voće. Sami Indeksi, već ovjenčani slavom, u Sarajevu su godišnje pravili koncert ili dva. Bili su pravi bend i svirali širom Juge, pa čak i na onim festivalima. Na Davorina Popovića i Bodu Kovačevića, kao i ostale članove benda smo se već navikli da uvijek sviraju otmjeno obučeni u smoking i sa leptir kravatama. A da su bili majstori svog zanata, e to jesu. Pogotovo Bodo Kovačević. On je bio najbolji solo gitarista na Balkanu. Međutim, dolaze nova i burna vremena na jugoslovensku i sarajevsku muzičku scenu.
Skenderija postaje sve popularnija i atraktivnija i za ostale grupe sa područja cijele Juge. Ja nikad nisam propuštao koncerte Korni grupe, Dade Topića i grupe Time, niti YU grupe, a poslije Smak. Ali opet smo se držali Kaktusa i svirke grupe Jutro svakog petka. Tada nismo ni slutili na šta će to sve izaći. Nekako upravo tada grupa Jutro snimi svoj singl “Top”, zadnju pod tim imenom grupe, odbaciše staro ime i dadoše grupi ime Bijelo dugme. Izdaju ubrzo svoj prvi album “Kad bio bio bijelo dugme” i tada nastaje lom. Mi smo naravno sve o njima znali. Znali smo da Brega studira filozofiju, da je Bebeku negdje u Italiji pukao glas i kako su one starije generacije svojatale Indekse, tako smo mi svojatali Bijelo dugme.
E tu onda i počinje vječni rivalitet, pa i netrpeljivost. Da grubo ne kažem, sukob generacija. Moja generacija ili možda jednu godinu starija su bili ona linija podjele u Sarajevu. I nikad se nismo izmirili. Ni do dana današnjeg. Naravno, kad ovo sad pišem, svjestan sam težine mojih riječi, kao i neslaganja starijih sa mnom, kojeg će sigurno biti. Sa naše tačke gledišta Indeksi su bili dosta razmažen bend do tada. Nisu imali potrebu da se znoje na bini, da skaču, da glume budale, da se oblače ko klovnovi, da puštaju duge kose i da njima mlataraju na koncertima, a eto predstavljali su se kao rok bend. A onda su skontali da budu li i dalje svirali po gala feštama, po “Fisu” i po raznim festivalima, da će na kraju pasti u zaborav, ko Pro Arte, Ambasadori i sl. Ali Bodo Kovačević je bio iskusan roker i znao je da mora puno toga mijenjati. Tako i on pravi koncert i to ne običan, u Domu mladih, nego u velikoj sali Skenderije i to u pravoj rok atmosferi pred 12 hiljada ljudi.
Apsolutni rekord Skenderije. Koncert je održan u znaku jubileja i nazvan je ”10 godina Indeksa”. Taj koncert je trebalao izmiriti generacije. I tako je nekako i počelo pomirljivo. Indeksi su imali svoje sentiše: “Sanjam”,“Jutro će promijeniti sve”, “Balada” , “Bacila je sve niz rijeku”, koje su bile prihvatljive za sve. I za staro i za mlado. Ali su na koncert u velikoj dvorani ipak većinu predstavljali oni klinci sa svezanim trakama oko glave, "kosijaneri" u tenama, djevojčice u džins suknjama i šarenim čarapama dokoljenkama. A najviše uspjeha su Indeksi požnjeli tu večer i pokazali da su rok bend sa pjesmom “Plima” i pjesmom koja je ušla u antologiju balkanskog roka “Tamo negdje u zatišju”. Bodina pjesma na stihove Želimira Altarca Čička.
One pjesmice “Pruži svoje ruke”, “Predaj se, srce” , “Ti si mi bila naj naj”, “Moja Hana”, mogao je Pimpek i dalje pjevati u domu Radničkog univerziteta za svoje obožavatelje, ali prije toga su se još jednom Indeksi ovjenčali starom slavom na koncertu, pompezno nazvanom “Povratak Indeksa”, održanom u Skenderiji krajem decembra 1975 . I to je bio njihov labuđi pjev u vodama rock and rolla-a. Sve više se Indeksi odvajaju od roka, okreću se lakoj šlagerskoj muzici, okreću se i angažovanoj muzici, prepjevavaju pjesme Maka Dizdara na albumu “Modra rijeka”, gostuju po muzičkim festivalima, prave koncerte po Sovjetskom savezu, bivaju odlikovani Šestoaprilskim i Avnojskim nagradama i ordenima i… lagano odlaze, još za života u legendu.
Njihova zadrta publika se ni po koju cijenu nije htjela “spustiti” na nivo onih kosijanera, hašišara koji su slušali Bijelo dugme. Nisu prihvatali ništa od tih novina. Ti koji su nekada slušali “Jedan čovjek i jedna žena na peronu sreće”, valjda iz inata, više nisu išli na koncerte. Ni Azre, ni Bore Čorbe, ni Leb i sol, ni svih onih nadolazećih grupa novog vala i sarajevske rok škole. Čekali su da se pojavi neko sličan njihovim idolima. Međutim, takvi nisu dolazili, pa su se prilagođavali novim vremenima, tražeći svoje nove idole i to u… novokomponovanom turbofolku. Lutaju od Sinana Sakića, Džeja, preko Šemse i Južnih vjetrova, do Brene, Vesne Zmijanac uživajući sve više u njihovoj muzici. Završavaju na Harisu Džinoviću i Halidu Bešliću, a oni najzagriženiji padaju ničice pred Cecom.
Moja generacija nije Indekse nikad zaboravila i nije bilo fešte, a da bar jedna njihova pjesma to nije obilježila. Ko što rekoh, legende i svi smo ih se rado sjećali, kao što se neki danas sjećaju Tita i njegovih vremena, ma šta to značilo.
*******
Kad je Bijelo dugme snimilo svoj prvi album, bila je to senzacija. Prvo ona provokativna slika na koricama, one polugole ženske grudi, pa sve ostalo. Do tada neviđeno i nezamislivo. Mi koji smo pratili njihov uspjeh i koji smo bili gotovo na svakom koncertu, dok su se još Jutro zvali, osjećali smo se kao da smo svi mi snimili taj album. Naravno da smo sve pjesme već ranije znali. Osim jedne. Jedne, ali kakve. “Bluz za moju bivšu dragu”. Možda prva prava bluz pjesma ispjevana na našem prostoru. Znali smo i kako je i ko je napisao onu tugaljivu pjesmicu “Selma”. Kad je održan prvi koncert tj. promocija tog prvog albuma, znam da im je odmah na početku crklo ozvučenje i da je zvuk bio očajan. Ali kad su nastupali na oproštajnom koncertu Korni grupe u Skenderiji, niko nije mogao ostati miran. Zasijenili su Korni grupu, koju je malo ko sa pravim interesovanjem slušao, tu veče.
Meni su Dugmad odmah i na prvo slušanje bili veoma bliski. Bregini tekstovi su imali puno toga ruralnog u sebi. Sva ta seoska prepjevavanja meni, koji sam dolazio eto iz ruralne provincije, zvučala su poznato. Nekad su mi te njihove pjesme izgledale, gotovo uvredljivo seljački, meni sa Pala. Pa ja sam mislio da sam to odavno prerastao. Ljudi moji, šta je ovo sad? A mogu misliti kako je to uvredljivo izgledalo mojim drugarima, rođenim i odraslim na sarajevskom asfaltu. Ali zato sav taj kolorit, scenski nastup, oblačenje, njihov imidž, ali i muzika. Sve je to bilo isto kao da smo u Engleskoj na koncertu, Alica Coopera ili grupe Queen. Negdje je tim povodom ugledni muzički kritičar Dražen Vrdoljak nazvao Bijelo dugme, predstavnicima pastirskog roka. Vremenom, upoznajući lik i djelo Gorana Bregovića sam skontao šta je on htio. Nije on poseljačio rok i gradsku djecu, nego je mudro navukao seljake na rok.
Ma klasična navlakuša na koju su seljaci odmah pali. Kad su se već jednom bili odlučili da puste dugu kosu i kad su plesali uz “Bluz za moju bivšu dragu” i “Sve će to mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš”, njima više povratka na staro nije bilo. A Brega u tome ništa nije vidio lično. Njemu je trebalo veliko tržište, koje je na kraju krajeva dobio. Imao je cijelu Jugu na dlanu i pod nogama, a mogao je i onim seljacima u surutku sipati heroin, oni ništa ne bi primijetili. Nikad mi nije bilo jasno kako su se skinuli sa Breginog heroina i vratili korijenima iz kojih su izrasli te se ponovo vratili štovanju Šemse Suljaković, Južnih vjetrova, Sinana Sakića, Cece Veličković, Džeja i da ih sve ne nabrajam. Sve kontam da je tu prste umiješala Brena, inače najveća rokerka među turbofolkom. Ja to nisam znao, ali mi je o Breni pričao Asim Horozić, danas čuveni kompozitor, koji je s njom nekada skupa išao u muzičku školu.
Nekako sam uspio provaliti i provariti, kako je to Brega navukao seljake, ali sebi nikako nisam mogao objasniti šta je u pivo sipao Slovencima, zagrebačkim purgerima, Dalmošima, Makedoncima, Albancima. A tek Beograđanima. Pa čovječe, ja sam bio u Beogradu tih godina po tim njihovim čuvenim žurkama. Pa tu nisi mogao čuti, ali ni jednu pjesmicu na našem jeziku. A Brega na Hajdučkoj česmi, spontano skupi toliki narod, da to, ni prije ni kasnije, više nikad niko nije uspio uraditi. Pravi Woodstock na jugo način. Doduše poslije sam i to skont'o, kad sam bio na ispraćaju u vojsku mojih nekih drugova pa i kumova. E tu se, na tim ispraćajima, iz srbijanske torbice vadila srbijanska frula i nabijali srbijanski opanci na noge, hehe. Ma Brega je bio Bog. Kažu majstor plagijata. A ja evo dok ovo pišem slušam “Sanjao sam noćas da te nemam”, slušam riječi, slušam napukli glas Bebekov i koncert u pozadini.
Ma da je samo jednu ovakvu pjesmu napravio, dosta od njega za sva vremena. Dado Topić, čuveni, na svakom sam njegovom koncertu bio, napravio “Da li znaš da te volim” i ja mu se ostalih pjesama ne mogu sjetiti. A mi na koncertu čitavu veče čekali da otpjeva tu jednu ili dvije pjesme. Eto sjetih se da je i ona “Makedonija” njegova. Kad sve na kraju sumiram, Bijelo dugme je zadalo tada domaći zadatak svima na prostoru bivše Juge, koji su se bavili muzikom i koji su ih željeli, koliko toliko sustići, ako ne i prestići. Malo bendova im se približilo. Jedini možda u ravni sa Bregom je bio Džoni.
Biografiju Gorana Bregovića je htio imati svaki mlad čovjek sa prostora bivše nam države. A mi, moja generacija i ja smo bili nekako neraskidivo vezani za Dugmad. Nekako smo njihov uspjeh smatrali i svojim. Kad sam onako po hiljaditi put negdje na moru u nekoj diskoteci, slušao Dugmad i moja mu*a su polako rasla i bivala sve veća. “Ma vidi ti samo ovih Bosanaca, kako deru”, komentarisali su purgeri u studentskoj diskoteci u Savskoj ulici. A meni srce ko kuća, kad to čujem. Nismo više glupe Sulje i Muje iz vica. Ma jesmo, ali eto, sad znamo i svirati.
Godinama su Dugmad suvjereno vladala jugoslovenskom rok scenom. Brega je mijenjao postave, mijenjao stilove, prilagođavao se novim trendovima, panku, novom talasu. I po svemu uvijek bio u vrhu i pun iznenađenja. Te odlazi u vojsku, te idu grupile, cijeli bend na radnu akciju, te upadaju u aferu sa drogom, te Brega ide sa svojom jahtom i svojom kokom na put oko svijeta. Onda kupuje kuću u Francuskoj. Na kraju, ono kratko pred rat se bio i politički angažovao u onoj stranci reformista Ante Markovića, zajedno sa Kusturicom. Počeo pisati i muziku za filmove i to veoma uspješno. Ono prvih par godina smo mi intenzivno pratili sve šta se u Dugmetu dešava, ali je život išao dalje.
Na našem prostoru je postala velika gužva od novih i to veoma dobrih bendova. A tek stranih. Ma ne znaš gdje bolje udara. Stonsi prave Angie, sentiš svih sentiša. Deep Purple izdaje album Made in Japan sniman uživo. Uriah Heep prave ono July Morning, Easy Leaving, Black Sabath izdaju Paranoid. Moji Cepelini prave onaj Kašmir. U tom će i Queen, pa Doors. Ma nema šanse to sve upratiti. Od ovih solista Bob Dilan i Nil Jang, Dejvid Bovi, Rod Stjuart, Simon i Garfankl rasturaju na rok sceni. Na drugoj strani opet se javlja onaj psihodelični, meni pomalo potežak rok u vidu Emerson, Lake and Palmer, Genesis, Yes, King Krimson. Lijepo se bilo roditi u to vrijeme, a voljeti rock and roll. Da se čovjek samo time bavio, nikad mu ne bi bilo dosadno. Mene su moji Cepelini uvijek znali prijatno iznenaditi, a pogotovo kad tih godina napraviše onu “Stairway to Heaven”. Oni, teški rokeri, a takav sentiš da naprave. Međutim, ja kao da sam znao da to još nije sve što sam ja očekivao od rok muzike.
I bio sam upravu. Krajem 1973. godine jedan stari bend, meni već puduže poznat, izdaje čudan album sa čudnim i omotom i nazivom. Ubrzo se u Jugotonovu izlogu u Vase Miskina potpuno crni omot sa onom prizmom koja bijelu svjetlost razlaže na dugine boje, danima, mjesecima, pa i godinama šepurio.
Mislim da je Draža bio prvi koji ga je kupio. A onda nisi mogao ostati od njega. Te najbolji rok album svih vremena, te je*o Deep Purple. On Dražo to da govori. Ma ne mo‘š vjerovati. Molio ga ja da mi pozajmi ploču, ama ni govora. Kaže u nedjelju je na Radio Beogradu promocija, pa da poslušam. Naravno da sam slušao i ostao zadivljen. Trebalo je samo 14 hiljadarki skupiti, da to kupim. Poređenja radi , kutija Filter 57 cigareta je koštala 300 dinara. A ja ni za cigara nisam tada imao. Lako je Draži bilo, sin jedinac, što poželi ima. Moj stari mehaničar, plata nikakva tih godina u Famosu, a troje djece se školuje. Od tog dvoje vozare u Sarajevo. Dobijao neki sitan džeparac, ali 'de ti sad skupi tolike pare za jednu LP. Nekako bio početak ljeta , juni i ja čujem da traže dolje u Mišu, Upijevom poljoprivrednom dobru, ljude koji će kupiti sijeno, jer je taman dolje kraj Miljacke bilo pokošeno. Tako se ja prijavim. Plata hiljadarka na dan. Dvije sedmice po onakvoj vrućini sam ono rano, dok još ne upekne ustajao, kupio sijjeno, da kupim sebi moj prvi LP. Ma, okilavio se, danima trijebio sijeno iz kose.
Album se zvao, kao što sam rekao, pomalo čudno "The dark side of the moon" (Tamna strana mjeseca), a grupa koja ga je napravila zvala se Pink Floyd. Smio bih se zakleti da ga imam negdje još sačuvanog na Ciglanama, među mojim stvarima. Ni rat mu nije mogao ništa, ni onoliko granata. Jedna je, i to ona tenkovska uletjela pravo kroz moj prozor i nije, za divno čudo, eksplodirala. A zamisli da je. Stari i stara, tu ni dva metra gdje je pala, sjedili i pili kafu. I da ne bude neke zabune, granata je bila potpuno ispravna i kroz sličnu cijev vraćena pošiljaocu. Može se, eto, zamisliti koliko je faktora tada trebalo da se zadovolji da ona nigdje upaljačem ne udari o tvrdo. Ma život je čudo, što kaže Nemanja K.
Poslije milion puta preslušavanja tog albuma, od tada kada sam ga kupio, pa do danas, nisam se nikad mogao odlučiti koja je stvar bolja, “Time” ili “Brain Damage”. Dilema je bila slična onoj kao kad imaš dva sina blizanca, koji su se rodili poslije deset godina neplodnog braka i bezuspješnog čekanja i kad su se konačno rodili i sve poslagalo kako treba, da se odlučiš koji ti je draži. Naravno da je pojavom Flojdova, Led Zeppelin pao u peti plan u mojim očima, kao onomad, kad sam onako uplakanog Miša Kovača ostavio i prešao na Deep Purple. Neki dan čitam da je album "The dark side of the moon" onaj koji je najduže bio na prvom mjestu i na engleskoj i na američkoj top listi i to svih vremena.
Trebam li uopšte ja siromah šta dodati. I nije to sve. Prošla je možda samo jedna godina od tog albuma, a onda su izdali album “Wish you were here”. Album posvećen njihovom drugu Syd Beretu, osnivaču grupe, koji je onako pukao od droge (kažu LSD). Spržio mu se mozak naprosto. Završio u ludnici. Dugo je poslije živio. Umro je 2006. godine, tako sprženog mozga, a vegetirao samo, kao biljka. A onakvu muziku svojevremeno pravio. Pa se ti drogiraj, je*ala ih droga. A onda mu oni, ostatak Flojdova, pojačani njegovom zamjenom, Davidom Gilmourom, na tom albumu posvete dvije pjesme. Čuvenu, "Shine on you crazy diamond" (Sijaj ti ludi dijamantu) i još čuveniju “Wish you were here” (Želio bih da si ovdje). Obje himne, a ova druga me prati cijeli život, ispraćala me gdje god su me ispraćali i u vojsku i u Irak i u Libiju, na svim mi svadbama svirala. Evo svira i dok ovo pišem.
Učio sam je godinama da je sam odsviram, snimio je na karaokama. Pjesma koja se najviše prostituisala u mom životu i nikad mi nije dosadila. I kad bi bilo ta posljednja želja, cigareta ili Wish you were here, zna se.
Te godine, kad je album izašao, ja se zatekao u Dubrovniku. Prelijepa ljetna noć. Ja sa nekom Engleskinjom izašao iz diskoteke “Nocturno” da se ono na plaži hotela "Excelsior" pofatamo, tj. da uživamo u punom mjesecu. Djevojka napaljena vidim, a u tom momentu čujem da DJ pušta "Shine on you crazy diamond". I naravno sve se prekida, ide se stvar čuti. Kad smo ušli u diskoteku, a ono niti ko pleše, niti stoji. Svi posjedali i polijegali kako gdje, neki na podiju, neki za stolovima i svi zatvorenih očiju. Nikada nešto slično nisam vidio. To je mogla samo muzika Flojdova uraditi.
Mnogo je ljudi koji su to preozbiljno shvatili, otišlo putem bez povratka u drogu. Znam neke likove koji su mi to poslije (kad je bilo za njih prekasno) govorili da ih je muzika Pink Flojda i dva filma odvelo na taj put. Filmovi su bili Quadrofenia snimljena na muziku grupe “Who” i drugi film “Hair” ili čuvena Kosa. Jedna djevojka je, sjećam se, tada napravila doktorski rad na muziku Pink Floyd, a Roger Waters, tada mozak benda, se čudom čudio šta je sve ta djevojka našla u njihovoj muzici. Jednom, također u Dubrovniku, ja pokupio neke narkomane, momak i cura, iz Banjaluke, koje je milicija istjerala iz parka, gdje su spavali. Ponudio im da prespavaju u mom hotelu na balkonu, jer su tu sigurni od milicije. Oni objeručke prihvatili. Tip se zvao Zlatko i bio već 5 godina na heroinu. I kaže mi da se prvi put ubo uz muziku Pink Floyd i još dodaje da se Floydovi ne mogu slušati uz travu i lake droge. Svašta, pomislih. Tek onda skontah tu opasnost koju nosi sa sobom ta predobra muzika.
Možda sam bio četvrti razred gimnazije kad ono među nas, k'o grom iz vedra neba dođe ona disko muzika da nas ponovo podijeli. Taman se gore u hotelu “Turist” na Palama otvorila nova diskoteka. Neki momci iz Sarajeva, a radili ili na radiu ili na TV, vikendom su dolazili u "Turist" i puštali muziku. DJ se koliko sjećam zvao Dragan i imao je savršenu opremu. Akai pojačalo 500 vati, ogromne Tamberg zvučne kutije, zvuk kristalno jasan. Jedino muzika. Meni, zadrtom rokeru, nešto sasvim novo i apsolutno neprihvatljivo. Prvi put tad čujem za Boneu M, neka stvar se zvala “Do you wonna Bump”, pa se uz tu muziku ono "bampalo". Bump je ustvari bio taj ples, uz Boney M, gdje se par plesača sudaralo kukovima neprekidno, dok traje pjesma.
Taj ples je preuzet iz video spota pomenute pjesmice grupe Boney M. Uglavnom nešto novo i naravno sve odmah osvojilo. U to dolazi od istih par novih pjesmica, prvo hitić “Sanny”, pa onda ona hitina “Dady cool”. Uglavnom je taj Boney M zapalio novi naraštaj.
A onda, sve što je dolazilo sa zapada je bilo u tom fazonu. Uglavnom tu disko muziku su izvodili crnci. Bila je sintetička muzika. Glavni instrument je bio sintisajzer, dakle elektronika. Par oskudno obučenih crnkinja i jedan mačo crnac oko koga su se one vrtile. Poslije Boney M primat uzima Džon Travolta i ona muzika iz filma “Sathurday night fever”. Svi muški su tada oponašali Travoltu i po načinu oblačenja i frizuri, ali i načinu igranja. Travoltu je maestralno zamijenio Majkl Džekson, pa potom Aba, Dona Samer, Amanda Ler, žensko sa muškim licem i dubokim erotičnim glasom. Od onih što su pjevali srceparajuće sentiše se sjećam Demisa Rusosa, koji je uzgred rečeno, umro ove godine.
Naravno uz tu muziku se i moda prilagođava. Duga kosa polako odlazi u istoriju, svi nose one džins traperice marke “Swinger”, koje i mušku i žensku ističu kukove i šlang liniju. I naravno bijela rolka i kožnjak (većinom imitacija). Sve i jedan muškarac je tada mirisao na šišarku, tj. parfem ili bolje rečeno aftershave, koji je imao karakterističnu flašicu u obliku šišarke, a zvao se Pino Silvestre. Nije ga bilo kod nas u prodaji, već se kupovao u Trstu i švercovao. Malo kasnije kao konkurentski miris pojavljuje se Brut. Disko muzika je ubrzo preplavila tržište i gotovo raščerečila rok.
U Sarajevu se tada otvaraju kafići, objekti specifični samo za Sarajevo. Kafići su bili ustvari , bosanski oblik engleskih pubova. Dok su po Zagrebu glavnu riječ imale pivnice, u Beogradu restorani sa živom muzikom i klopom, dolje po Skadarliji, eto Sarajevo je imalo kafiće. U stvari, sarajevski kafić je bio modernizovana pređašnja bosanska kafana u kojoj se nije bilo ništa pojesti, nego samo popiti kafa i bezalkoholno piće. Takvih kafana je bilo koliko hoćeš na Baščaršiji i Sarajevo je imalo dugu tradiciju tih malih bosanskih kafana.
E kada se te kafanice malo preurede, napravi šank, pored šanka poredaju barske stolice, u ponudu uvrsti i alkoholno piće, ubaci automat za espreso i što je najvažnije nabavi se najmodernija muzička linija, e to se onda zvalo kafić. I oni sredinom sedamdesetih niču ko gljive poslije kiše. Znam da su prva dva kafića u Sarajevu bila “Čarli” i “Pike” i trebali su biti konkurencija, jer su bili jedan preko puta drugog. Ali su bili oba uvijek puni ko šipak, a broj gostiju je uvijek bio veći nego što su se svi mogli smjestiti. Oba su bila na Čaršiji u blizini čevabdžinice “Željo”. Potom se otvara Davorin, a onda poplava od kafića. I naravno u svakom kafiću disko muzika. Svaki kafić je imao svoju publiku.
U tim kafićima će vremenom da se iskristališe jedan novi sloj društva koje smo mi rokeri, podrugljivo zvali šminkeri. U taj sloj se u tom poznom socijalizmu uvrstio onaj imućniji dio društva, koji je eto ekonomski malo odskakao od one sredine. Taj sloj je posebno obraćao pažnju na stajling. Oblačio se isključivo u Trstu ili još dalje, pio se viski, pušio se skupi marlboro, po mogućnosti sa duty free. Taj sloj je pretenciozno pokušavao da po svaku cijenu bude u centru pažnje. I razgovori su se tu vodili na tom nivou. Hvalisanje i nadmetanje, ko je gdje sve bio u šopingu i na moru, na skijanju, ko kakav auto vozi. Ko gdje ima vikendicu na moru ili na planini. Samo se o modi, oblačenju i putovanjima pričalo. Sve više i više sljedbenika htjelo se na bilo kakav način uvrstiti u taj društveni sloj. Tu su i bili oni koji ni na koji način tu nisu pripadali, a gurali se i uguravali po svaku cijenu, samo da u tom krugu bude viđeni. Naručivali jedan viski i cijedili ga cijeli dan, pušili marlboro samo kad su u kafiću. Tu se lagalo i nadlagivalo. Taj sloj je veličao materijalne vrijednosti. Ustvari, tu su se materijalne vrijednosti jedino i cijenile. Taj sloj i dan danas ima mnogo, mnogo sljedbenika u Sarajevu. I ako sam ikad išta prezirao u Sarajevu, bio je to taj sloj šupljoglavih, a nadmenih i dozlaboga površnih i dosadnih dr*adžija.
Podrazumijevalo se da je taj društveni sloj slušao samo i isključivo disko muziku, a od rok muzike i rok stajlinga su se gnušali. Naravno da su nas rokere ono podrugljivo i sa visine zvali hašišarima. I taj društveni sloj, kad prohuji sa vihorom ta niskokvalitetna sintetička disko muzika će se polako prislanjati na istu takvu sintetičku i niskokvalitetnu turbo folk muziku. Usput će tu muziku onako kreativno pratiti uz snifanje bijelog praška kokaina, statusne droge.
I kad je prijetilo da u Sarajevu, pojavom kafića, disko muzika potpuno pregazi i zatre trag rok muzici, nekome pametnom preduzetniku padne na pamet da otvori kafić sa isključivo rok muzikom. Tako je otvoren kafić “Rock”, na kraju ulice gdje se sa Baščaršije ide prema Vjiećnici. Znam da je tu prije toga bila obična bircus kafana, zadnja rupa za alkoholičare. Sjećam se da je kafić “Rock” bio toliko popularan da se tom uskom ulicom nije moglo proći od naroda. Možda su Dedan, a poslije i Estrada zasijenili kafić “Rock”, po broju gostiju, ali je “Rock” bio nezaboravan. Vremenom je Sarajevo doživjelo i takvu, gotovo nezamislivu podjelu. Na rokere i na šminkere. Doduše i dalje je "Meka" sarajevskih rokera bio Kaktus, jer je muziku puštao više puta spominjana legenda Čičak, pa i Sloga, donekle, ali je sve više i više rok kafića bilo po Sarajevu. Jedno vrijeme je primat držao čuveni “Đerdan”, a potom “Mod” i “Zvono”.
Šminkerskih kafića je međutim bilo u izobilju. Počevši od “Lisca”, preko slastičarne “Oloman”, do “Nave”, “Beneta” i “Dedana”. Ma bilo ih je na svakom ćošku. Možda je preteča svih šminkerskih kafića bio “Davorin”. Negdje poslije olimpijade se u prvom ulazu do mog (na Ciglanama) otvorio i koktel bar, kultni šminkerski “Broj jedan”. Ono što ja danas znam, da se Sarajevo tih godina podjelilo i to na šminkere i rokere. Pojavom turbofolka , tj. novokomponovanih narodnjaka i kafana tipa “Mehe na Sedreniku”, “Bazena”, “Boba”, “Osmica” podjela se još više produbila. Danas ta podjela nije toliko očita. U današnjim sarajevskim kafićima se podjednako sluša i rok i disko muzika.
Tu podjelu je na neki način doživjelo i Pale, ali na sasvim drugi način. Negdje krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih Pale su imali svoj prvi rok bend koji su se zvali VIS “Maniri”, a vođa benda je bio Luki, solo gitarista. Mošo Janković je svirao bubnjeve, basist Nedeljko Nedi Veselinović. Klavijaturista je bio Nikica Rudić, a pjevač Ratko Skoko. Svirali su jedno vrijeme u starom kinu, poslije sali za priredbe, gore prekoputa “Famosa”, a onda u “Domovima izviđača”. Luki je bio dobar gitarista i veoma je uvjerljivo “skidao” Indekse, ali mu ni strana rok scena nije bila nepoznata. Između ostalih, ja sam bio oduševljen kako su svirali “Smoke on the water” od Deep Purple i “Easy living” od Uriah Heep. Imali su i jednu svoju stvar sa tekstom koja je najbolje oslikavala Pale tog vremena. Stvar se zvala “Tupa lupa po kaci, klizaju se opanci”. Nikad mi nije bilo jasno zašto su prestali da sviraju. U međuvremenu, u novoizgrađenom dijelu “Domova izviđača”, Braco Biloš i pokojni Radivoje Marinković otvaraju diskoteku, koja se meni, već zadrtom rokeru, veoma sviđala jer je Braco puštao isključivo rok muziku. Međutim, čim se u “Turistu” otvorila spomenuta diskoteka, sve se promijenilo.
Hotel "Turist" nekada/foto: FB stranica "Selo Kasidoli..."
Rok je na Palama definitivno bio potisnut ustranu. Prvo stidljivo, a potom u sve većem broju se javljaju šminkeri i na Palama. I na Palama se otvaraju prvi kafići. “Bagrem” je bio preteča tih modernih "ala" sarajevskih kafića, a onda se redom otvaraju “Barbus” (koji je kasnije često mijenjao vlasnike), pa bar kod Đoke, u podrumu hotela "Panorame", zatim “Oki”, koji vremenom mijenja ime u “Galerija” i postaje najšminkerskiji kafić na Palama.
U jednoj od svojih priča sam već napisao kako se i na koji način otvorila diskoteka u starom kinu, kod onog spomenika narodnom heroju Milanu Simoviću. Nekako spontano su je prozvali “Grota”. E tu u toj sali je jedna ekipa, valjda ispred fudbalskog kluba “Romanija”, a potom omladinske organizacije (Savez socijalističke omladine) otvorila prvo onu tombolu, činkvinu, kako su je tada zvali, a potom diskoteku. Imali su neki krš od pojačala, pa kad im je jednom to pojačalo crklo, pozvonili su meni na vrata. Ja taman tada, na kredit, preko moje sestre, kupio novo pojačalo “Transwatt 80”, a oni to čuli. I tako ja upadnem u tu ekipu.
Naizmjenično smo puštali muziku ja i moj poslije veliki prijatelj Dušan Strašni Stanišić. On je puštao disko muziku, a ja sentiše i rok muziku, na kraju večeri. U poplavi one disko muzike moj stari drug se nije baš najbolje snalazio, a i ko će upratiti sav taj šund, pa je siromah svaku stvar označavao sa plusevima. Što je više pluseva stvar imala, to je ritam bio brži. Često se i danas nasmijem kad se samo sjetim te oštroumnosti mog druga i išaranih longplejki. Nadam se da mi stari drug neće zamjeriti na ovom što pišem, a i sam znam da mu nije bilo lako. Ja sam imao puno lakši zadatak. Poznavao sam, što kažu, materiju. Ma šta poznavao? Volio. Puštao ono što sam najviše volio i polako prilagođavao publiku mom ukusu. I ne samo mom.
Moram u ovoj priči, po ko zna koji put, spomenuti i krug rokera u kome sam se tada kretao. Prije svih, starinu Tupčeta, Caleta, Ceru, Mikija. Mog pokojnog druga Rudičija (Darka Rudića), Kigena, Miru Stašević, Mićagu. Pale nije Sarajevo, bila je jedna ta diskoteka. Nije bilo konkurencije, pa je nekoliko sljedećih godina ono do Olimpijade i do otvaranja onog šminkerskog kafića “Galerije” Palama harao rok. A i ta šminka što se skupljala u "Galeriji", nit‘ je šta znala o muzici, niti se trudila da zna, nego se eto ku*čila, na onaj sarajevski fazon. Ko šta ima, ko je gdje bio i tako to.
Nekako mislim da su Pale svih tih godina ipak bile rokersko gnijezdo i da disko muzika im nije mogla nauditi. Ali što nije mogla disko muzika, uradila je novokomponovana turbofolk muzika. A zašto je to bilo tako, trebam li uopšte danas nešto objašnjavati. Slično se desilo i u Sarajevu, pa i širom bivše Juge. A sav taj poremećaj vrijednosti je počeo u tom obimu, pojavom Lepe Brene na muzičku scenu. A o njoj i njenoj muzici i posljedicama koje ostavila iza sebe, nešto mi baš muka da pišem. Eru Lepe Brene, Vezne Zmijanac i ostalih zvijezda tadašnje folk estrade će obilježiti i velika ekonomska kriza bivše nam države i ona predratna frustriranost u kojoj se sve svodilo na to, kako što prije zbrisati iz tog sranja, negdje na zapad. Iz tog mog kruga rokera, gore spomenutih, svi ili gotovo svi su ostvarili te zacrtane ciljeve. Ostao samo starina Tupče.
Možda prije nepunu godinu, zove me stari drug koji danas živi u Beogradu. Pronašao me poslije dvadeset godina, preko ovih priča koje sam objavljivao na Palelive. Kaže da nas je sanjao, Tupčeta i mene i kako smo sva trojica u Londonu u "Royal Albert Hall"-u na koncertu Pink Floyd-a i kako mu je san bio gotovo nestvarno realan. Kaže još, gotovo kroz suze, da nikad nije zaboravio zukvu iznad "Upijevog" hotela, na kojoj smo se sva trojica trijeznili pjevajući do rano pred zoru, dok ne promuknemo i dok nas hladnoća ne otjera kući. Ta zukva je postala gotovo kultno mjesto gdje smo obavezno svraćali, poslije diska u "Turistu". Ja sam tada bio pjevač, moj drug iz Beograda je oponašao solo gitaristu, dok je Tupče bio basista. I na toj zukvi smo maštali da jednog dana imamo svoj bend i da svakako, bar jednom u životu, odemo skupa na koncert Pink Floyd-a. Nekako mislim da se do sada, samo meni ostvarila ta želja. Davne 1994. godine, još u jeku rata u Bosni, ja sam bio na koncertu, ovdje u Kelnu, na promociji albuma “Pulse”.
Karta za koncert "Flojda" u Kelnu
Cijena karata je bila astronomska za moj tadašnji džep, ali danas znam da bih platio i dvostruko višu cijenu, da ih samo još jednom u životu, uživo vidim. Koncert je bio na fudbalskom stadionu, rasprodan. Šezdeset hiljada duša, a atmosfera kao u pozorištu. Niko ne skače, ne vrišti, ne glupira se. Publika gotovo svi preko četrdeset. Gotovo sam siguran da niko nije pušio obične cigarete, a dim je gotovo zasjenio reflektore. Koncert je počeo sa pjesmom "Shine on you crazy diamond". Dalje su se redale gotovo sve pjesme iz moje mladosti. Majstori scene, light show-a, priredili su ovacije, sa krmačom koja se izvlačila iz nekih cijevi i postajala sve veća i veća.
Na bis su otpjevali Comfortably numb, a poslije nje Running like hell. Kad su za kraj zapjevali Wish you were here, ja sam zaplakao. I dok mi je moja bivša supruga brisala suze i sa čuđenjem i nevjericom me posmatrala, ja sam toliko želio da su tu, umjesto nje i na tom koncertu bili moji drugovi. Toliko sam želio da su tu, pogotovo moji stari drugovi Cale i Tupče.
Wish you were here/tekst u prevodu:
Dakle, tako ti misliš da možeš razlikovati
Plavo nebo od Bola.
Možeš li razlikovati zeleno polje
Od hladne čelične šine?
Osmijeh od vela?
Da li misliš da možeš razlikovati?
I da li su te pridobili da prodaš
Svoje heroje za duhove?
Vruć pepeo za drva?
Vruć vazduh za hladan povjetarac?
Hladnu udobnost za promjenu?
I jesi li razmijenila
sporednu ulogu u ratu
za glavnu u kavezu?
Kako želim, kako želim da si tu.
Mi smo samo dvije izgubljene duše
Koje plivaju u akvarijumu
Iz godine u godinu,
Protrčavamo onaj isti stari teren.
Šta smo našli?
Iste stare strahove.
Volio bih da si tu.
Koncert "Pink Flojda" u Veneciji
I taman kad sam se spremao da ovu priču objavim na Kateri, javiše da je umro Đorđe Balašević. A onda na moj užas, skontah da u cijeloj ovoj priči nisam ni slova o njemu napisao. Sram te bilo Suade. Čovjek sa kojim sam rastao, od onih „ U razdjeljak te ljubim“, pa se sjetih i radne akcije 1976., kad smo u Doboju radili onaj drugi kolosijek, pruge Šamac-Sarajevo, „U ime svih nas iz pedeset i neke“i tu je za nas pjesmu napisao.
Bio je čarobnjak, pa je vidio u moju budućnost. Predvidio mi je život do u detalje. O svakoj mojoj ljubavi je pjevao i svakoj od njih pjesmu poklonio. Na jednoj mojoj svadbi smo mladenci otvorili ples sa njegovom: „Svadba beše ko svadba i šta da se priča, parada pijanstva i kiča.“ On je moj ljubavni život bolje opisao nego da sam ga ja i živio i opisivao. Kao da je virio u moj dnevnik i ko da mi je misli čitao. Stari lisac je znao i kad ću se zaljubiti i kako ću se zaljubiti, pa i dokle će to trajati. Utapao me u alkoholu i trijeznio me od njega. Dizao me kad posrnem, bacao me u blato, kad to zaslužim. Pratio me kao sjenka kroz život. Nekad bi mi i dosadio, pa bih ga tjerao riječima: „Ma prestani sa tim baladama više, sit sam i tebe i njih“.
A on bi samo rekao, „Ma pusti me čoveče, evo grebem po žicama danima, ubi me dim po restoranima, i zato nemoj sad biti grub , nego zapovedi, šta ćemo svirati.“ Ja bih dreknuo na njega: „Nego otkud ti znaš da je imala kose plave i u njima na vrh glave belu mašnicu od svile, a i to da sam dugo plaćao danke zbog njenog jedinog smeška“. I to što je otišla za inžinjera, pred kojim je bila karijera, vjerovatno si znao prije mene. A nisi mi rekao, da tako tužnih ljubavi ima. Morao sam sam da to na svojoj koži iskusim. I kako si još rekao, evo dolaze snegovi , ne vredi sve više i više mi smetaju studeni i ti bjeli vragovi, i to ti sad vjerujem. Brate ubiše me ove zime.
Dočekivao sam Nove godine na planini i čekao da me ona zovne i kaže: „Hajde dođi ti, želim ti sretnu novu godinu i tako želim da te poljubim“. A i sam znaš da nikad nije nazvala. Jedva čekam da dođe ljeto, pravo da ti kažem, da odem do Istre i svratim na stanicu u Puli. Možda mi se ko javi, od onih , znaš već kojih.
A to što si sad umro, to ti nikad neću oprostiti. Kud ću ja jadan sad sam. Ko će mi sad budućnost proricati. Znam, nema tu još šta puno da se kaže i prorekne. Meni je šezdeset četvrta, stiže jesen pozna, pa putuje moje društvo, kao što si i ti otputovao, a eto i ja čekam na red. Jedino ima jedna razlika i tiče se tvog i mog petla. Živ je , a dokle će to sam Svevišnji zna. Hajde nije to bolan druže kraj, pripremi ti teren i gore, a ko zna možda i dole, nije toliko važno. Još ćemo se mi družiti, stari druže, sad kad si mi se toliko uvukao u život, neću te lako pustiti. Počivaj u miru i ljubavi, a imao si se rašta i roditi.
A ja ću dotle, nekad, da bacim karte i napišem priču. I šta ja znam, šta ću još. Stvari teku, ja se držim izvan njih. I ljubio sam dobre, ljubio lake, neke prave a neke ne. I sve su bile vile i sve su bile kraljice i sve su nevažne osim moje Cece. I pravo da ti kažem, nije mi loše. Nisam onaj što pijan, lakše život odrobija. Znam dobro, gdje živi moja dragana iako tih 206 koraka, ulicom mog sokaka, nikad ja nisam brojao. A čuo sam brate i za tu tvoju Bubu Erdeljan, ma sama je je sebi kriva.
I tako se ja silno sa mojim drugom ispričao i u onom žaru još nisam pravo ni shvatio šta se ustvari dogodilo. A kad se ta spoznaja uvukla u moje moždane vijuge, da mog druga više nema, što kaže Selimović, tek onda je otkinuti dio počeo da boli. Pustim onda jedan njegov koncert, i onda tako sam, naoružan pivom, počnem to gledati, a onda tek tada skontah, da pivo samo neće ublažiti moju tugu, pa onda predjem na viski.
A pjesme idu jedna za drugom, i ja shvatih da ja svaki njegov stih napamet znam i da samo njegove stihove iskoristim, mogao bih napisati najljepšu ljubavnu priču, knjigu što ljudi na ovoj planeti još nisu pročitali. I onda moja duša slovenska ili bogumilska nije više mogla izdržati. Zaliven suzama, sa knedlama u grlu zaključih da više nemam snage da pišem. Oprostite mi.
Za Kateru piše: Suad Džanko
