Može li rast plata smanjiti odlazak stanovništva?

28.08.2019. 13:02
2

Odlazak stanovništva iz Republike Srpske i BiH je pojava koja poprima dramatične razmjere i u ovom obimu je nezabilježena još od nesrećnih ratnih godina.

Prema podacima EUROSTAT-a u 2018. godini 53.520 stanovnika BiH je po prvi put zatražilo boravišnu dozvolu u nekoj od zemalja EU, čime se broj onih koji su u tom pravcu otišli legalnim putem u zadnjih deset godina (2009-2018) popeo na 221.576.

Interesantno, ali ovaj podatak, ili bilo koji drugi o broju onih koji odlaze, ne može se naći niti u jednoj publikaciji i bazama podataka bilo koje institucije u BiH ili Republici Srpskoj. Na sreću (ili nesreću, kako se već uzme), institucije EU vode detaljnu evidenciju o tome ko dolazi i boravi na njihovoj teritoriji. Tamo našim građanima društvo pravi i 523.082 građanina Albanije, 296.874 (bivša) stanovnika Srbije, 137.199 bivših rezidenata S. Makedonije i 18.620 (bivših) žitelja Crne Gore. Ukupno iz pet zemalja Zapadnog Balkana za deset godina put EU je legalnim putem otišao 1.197.351 stanovnik ili 7,5% ukupne populacije ovih zemalja. Naravno, ovaj broj ne ukuljučuje one koji nezakonito borave u EU, te one koji su otišli u druge zemlje. Neki su se u međuvremenu možda i vratili...

Sa ovakvim trendovima moglo bi se očekivati da je glavna briga vlasti u BiH (i drugim zemljama regiona), na svim nivoima, kako spriječiti dalju emigraciju. Međutim, ovakvo razmišljanje vas deklariše kao naivca i neiformisanog čovjeka.

Za vlasti, a podršku im daju i mnoge međunarodne multilateralne organizacije, emigracija je neminovnost i iskreno super vijest.

 Jer, poput one narodne „em radim, em ležim“ emigracija za vlastodršce odrađuje lavovski posao po pitanju njihovog opstanka i trajnijeg ustoličenja. Pri tome ne mislim na onu profanisanu tezu kako odlaze samo nezadovoljni – simpatizeri opozicije, a ostaju samo podržavaoci vlasti, već na osnovne ekonomske zakonitosti kako emigracija u kratkom roku donosi brojne benefite zemlji iz koje ljudi odlaze, dok su štete dugoročne, dakle sa stanovišta sadašnjih nosioca vlasti i nebitne.

 Počnimo od doznaka. Danas je svaka deseta KM potrošena u BiH zapravo novac koji ovdje nije zarađen tj. novac koji je došao iz doznaka. Zatim, problem nezaposlenosti. Prema zvaničnim podacima Ministarstva finansija Republike Srpske, anketna stopa nezaposlenosti u Republici Srpskoj je već pala na 11,7%. Poređenja radi, do prije par godina govorili smo o 28%. Grubim projekcijama možemo doći do procjene da ako Republiku Srpsku napusti još 40-ak hiljada nezaposlenih ljudu, stopa nezaposlenosti će nam pasti na oko 6%! Kako je Republiku Srpsku prošle godine napustilo oko 24.000 ljudi, sami procjenite koliko nas od ove „idile“ dijeli. U Hrvatskoj je već, istom metodom, stopa nezaposlnosti pala na 8%. U Litvaniji 6%, u Poljskoj 4%.

Na kraju odlazak stanovništva smanjuje trgovsnki deficit. Nema ko da potroši.

Tu je i jedini problem u kratkom roku. Smanjenje fiskalane osnovice. Manja potrošnja- manje poreza. Međutim i to se može rješiti oporezivanjem doznaka, pa ako čujete za nešto takvo nemojte se iznenaditi.

Na kraju tu je i rast plata. Jedan prosti grafik, kojeg studenti ekonomskih fakulteta uče još na drugoj godini studija jasno ukazuje na ono što svi znamo. Odlazak stanovništva povećava BDP zemlje u koju naši ljudi odlaze i smanjuju (potencijalni) BDP zemlje iz koje odlaze. Takođe, vrše pritisak na smanjenje plate u prvoj zemalji (bogatoj) i na rast plata u zemlji odlaska. Dakle, ako ste vlast dovoljno je praviti se nemušt i ignorisati problem i sve će se kocke posložiti u vašu korist. Lično, da sam vlast, tu bih opciju preferirao. Zatrpao bih zakonodavnu vlast setom zakona iz oblasti zapošljavanja bez ikakovog realnog uticaja na procese. Onda bih za 3-4 godine proglasio pobjedu nad pošasti nezaposlenosti, što nijedna vlast prije mene nije uspjela da uradi (i prećutao da je broj zapsoslenih vrlo malo porastao dok se broj stanovnika značajno smanjio).

Ipak, predpostavimo da naše vlasti nisu takvi oportunisti i da ponukane iskrenim patriotizmom i rodoljubljem odluče da se državnički bore za dugoročnu dobrobit društva, odnosno ostanak stanovništva, te se zapitajmo  šta one zapravo mogu učiniti?

Mogle bi da pokušaju da inkriminišu odlazak, baš kao što su to činile komunističke vlasti brojnih istočnoevropskih zemalja svojevremeno. Međutim, nezgodno je u 21 vijeku tući narod da ostane ovdje – nekako ne ide. Posebno ako neko to stavi u kontekst preduzetništva - da vlast zadržava narod kako bi ga neko mogao jeftino eksploatisati. Kad se tako sagleda, onda se dođe do zaključka da je od vlasti poštenije što  puštaju ljude da odu nego da ih prisiljavaju da ostanu.

Druga je opcija da vlasti prosto i i direktno  administrativnim mjerama povećaju plate. To bi mogle da urade, ali je nezgodno što bi time povećale nazaposolenost u privatnom sektoru i budžetski deficit u javnom sektoru.

Naravno tu je treća  opcija – da vlasti preduzmu reforme koje bi povećale produktivnost rada i omogućile poslodavcima da povećaju plate na realnim osnovama. Na toj opciji insistiraju poslodavci. Poreska reforma (čitaj rasterećenje privrede), smanjenje javnog sektora, liberalizacija tržišta rada (čitaj lakše otpuštanje), vladavina prava (čitaj efikasnija naplata potraživanja) itd. Ni to nije bez rizika.

Hipotetički, uzmimo da se država odluči upravo za ovu treću opciju. I dalje bi se pred vlastima nalazilo teško pitanje – koliko plate moraju da porastu da bi to zaustavilo odlazak stanovništva?

I po ovom pitanju pristupa je više. Jedan je onaj koga generalno promovišu sindikati. Uzmete potrošaku korpu, podjelite je sa brojem prosječno zaposlenih u svakoj porodici i dobijete neki indikator kolike bi plate trebale da budu pa da ljudi budu zadovoljni svojim životnim standardom. Međutim i samo pitanje „adekvatne, zadovoljavajuće“ potrošačke korpe, odnosno životnog standarda je složeno političko i društveno pitanje. Potrošačka korpa može sadržati „hljeb i vodu“, a može uključivati i sve ono što se smatra normalnom potrošnjom srednje klase u razvijenim zemljama zapada.

Treća opcija, koja dominira u javnom prostoru, mogla bi se nazvati populističkom. To je famozni pristup 500€. Trenutno u 3 države našeg ragiona vlasti obećavaju isto – da će prosječne plate uskoro porasti na 500€. Zašto baš 500€ i na čemu se zasniva predpostavka da će to biti dovoljno da motiviše građane da ostanu ovdje nikome nije jasno. Vjerovatno se prosto radi o okrugloj cifri i što je još važnije – dostižnoj. Prosječne plate u većini ovih zemalja već se kreću oko 450€ i bez bilo kakvih reformi one će za par godina premašiti famoznu granicu od 500€ tako da ovakvim obećanjima vlasti „kucaju na otvorena vrata“ i „kaparišu pobjedu“.

Postoji i treća opcija – istraživanje empirijskih iskustava drugih zemalja u tranziciji. Ovaj pristup o kome se rijetko govori  bazira se na ideji da vidimo koliko su plate u drugim zemljama morale porasti da bi pozitivno uticale na smanjenje emigracije.

U tom slučaju postavlja se pitanje na bazi iskustava kojih zemalja bismo mogli izvući neke, nama korisne, zaključke.

Lista zemalja koje su imale ili imaju probleme izražene emigracije je duga. Zapravo, lakše je nabrojati zemlje koje nisu na ovoj listi nego one koje jesu. Ako se malo zadubite u literaturu koja se bavi ovim pitanjem naići ćete i na radove u kojima istraživači iz razvijenih zemalja lamentiraju nad odlaskom najkvalitetnije radne snage iz ovih zemalja u još razvijenije zemlje dok je supstituiše manje kvalitetna radana snaga iz zemalja trećeg svijeta. Zatim, tu je uvijek atraktivan primjer Meksika i drugih zemalja Latinske i Južne Amerike odakle radna snaga odlazi put SAD itd.

Ipak, za nas su relevantna samo iskustva zemalja sa kojima imamo bar nešto zajedničko. Ta grupa je znatno manja i svodi se na desetak zemalja Istočne Evrope. Ipak, da bismo mogli učiti na iskustvima tih zemalja one moraju da ispunjavaju dva preduslova. Prvi je, naravno, da su imale probleme visoke emigracije. Drugi preduslov je da su plate u njima već porasle dovoljno da su počele uticati na emiraciju. Prvi preduslov isključuje Češku, Slovačku, Mađarsku i Sloveniju budući da ove zemlje nikada, za skoro 30 godina tranzicije, nisu imale probem emigracije. Drugi preduslov isključuje zemlje poput Rumunije, Bugarske, Hrvatske, Srbije, Makedonije, Albanije, Moldavije i drugih kod kojih plate do danas nisu porasle dovoljno da utiču na emigraciju. Kad se sve sabere i oduzme ostaje nam svega nekoliko zemalja od kojih bismo mogli učiti. To su Poljska, Litvanije, Letonije i Estonija.

A šta nam iskustva ovih zemalja govore?

Iznenađujuće, ali prva stvar koju možemo uočiti je da rast plata, bar u početku, ne vodi padu emigracije a kako bi se moglo očekivati, već upravo suprotno – njenom rastu. Ovu zakonitost smo nazvali Čangova kriva, po Ha-Džun Čangu – ekonomisti sa Kembridža u čijoj smo knjizi, čiji smo prevod na srpski jezik nedavno priredili, prvi put naišli na ovo zapažanje. Logika je da dok su ljudi esktremno siromašni oni ne mogu sebi da priušte čak ni da idu u drugu zemlju. I sam odlazak košta. Međutim kada im plate porastu dovoljno da mogu otići, ali ne i dovoljno da ih motivišu da ostanu – e tada postaje gadno – tada emigracija postaje masovna pojava. Prema našim istraživanjima, opseg plata u kome je emigracija najmasovnija se kreće od 45 do 55% kupovne moći plata u zemlji u koju stanovništvo odlazi.

Sada pogodite kolika je kupovna moć plate u Republici Srpskoj u odnosu na kupovnu moć plate u Njemačkoj?

Tačan odgovor je 46,5%!

Republika Srpska se trenutno nalazi tačno tamo gdje je najopasnije – u onoj zoni plata zbog kojeg ljudi najčešće odlaze. Vlast koja bi željela da iz zadrži u granicama morala bi da uradi nešto od sledećeg - ili da ih osiromaši – bukvalno dovede na ivicu gladi kako ne bi mogli da odu  - ili da provede reforme koje će omogućiti rast plata dovoljan da odluče da ostanu. A te reforme, odnosno rast plata nije povećanje na 500€. Doduše, nije ni puno više od toga. Prema našim računicama, bilo bi dovoljno u narednih par godina povećati prosječnu platu na 1.150-1.200 KM, pa da se nađemo na 55% kupovne moći plate u Njemačkoj. I poslije toga domaće plate bi morale nastaviti da rastu znatno brže od plata u Njemačkoj (u zadnjih 10 godina Njemačke plate rastu po stopi od 2,6% godišnje) ako želimo da nam stanovništvo ostane, ali taj rast više ne bi morao biti tako izražen kao u kratkom roku.

Nažalost, čak ni to (rast plata) ne bi bio dovoljan ako ne bi bio praćen cjenovnom i političkom stabilnošću, jačanjem institucija i vladavine prava na način na koji su se ti procesi odigravali u zemljama iz čijih iskustava smo izvukli zaključke. Ako bilo šta od toga omane, cijela konstrukcija o dovoljnom rastu plata  pala bi u vodu.

Takođe,  bilo bi neophodno smanjiti učešće onih koji zarađuju ispod prosječno. Trenutno 43% radnika u Republici Srpskoj prima platu manju od 600 KM, dok 65% prima platu manju od republičkog prosjeka. Ti ljudi su rezervoar onih koji odlaze i taj rezervoar se može isprazniti ili odlaskom ili prelijevanjem u grupu prosječno plaćenih radnika.

Dakle pred ovim društvom dva su moguća puta.

Prvi, provesti temeljne reforme koje će ojačati vladavinu prava, stabilnost institucija, osnažiti privatni sektor kao „motor“ zapošljavanja, što će sve zajedno u konačnici produkovati značajan i održiv rast plata i ostanak stanovništva na ovim prostorima.

Drugi, čekati da ljudi odu. Zanimljivo, ali i to će dovesti do rast plata. Ali će nas biti znatno manje.

Samo ta „sitnica“ razlikuje ova dva puta.

Komentari 2
  • Generic placeholder image
    Ing 02.02.2020. 10:40
    Kad bude minimalna plata 500e ljudi nece bezati dalje... Ali ne na ruke...
  • Generic placeholder image
    X 08.11.2019. 23:42
    Nije više ni plata problem. Imam platu 5000 KM bruto i ozbiljno razmišljam da idem odavde. Sve je bahato, od sudstva do doma zdravlja. Ne mogu da živim cijeli život nervirajući se zbog idiota
Povezane vijesti
Javni poziv potencijalnim korisnicima bespovratnih sredstava za podršku investicijama u ruralnom turizmu
Carinici zaplijenili jagnjad, med i đubrivo
Sutra znatno hladnije i oblačno sa kišom
Najčitanije
  • Sokolac: Paljanin osumnjičen za obljubu nemoćnog lica
    28.10.2020
    2
  • Opština Istočna Ilidža: Vanredno obavještenje
    27.10.2020
    2
  • Sokočanin uhapšen zbog prijetnji po život
    21h 52m
    0
  • U Istočnom Sarajevu korona virus potvrđen kod 56 osoba
    28.10.2020
    0
  • U Istočnom Sarajevu 31 novozaraženo virusom korona
    27.10.2020
    1