Treba da prođe deset dana da glina na kuckanje zazvoni. To je znak da ih treba ušuškati u drva i potpaliti vatru. To traje, a kad se prirodno ohlade, tek tada se vidi je li sve dobro napravljeno, kažu Mirna, dvije Danijele i Milena, žene koje su prepoznale vrijednost crepuljarstva, zanata kojim se ljudi u ovom kraju bave od davnina.
Malo kome je palo na pamet da putujući za Niš skrene sa auto-puta i svrati u Ražanj. Šteta, jer tu je, skriven samo koji kilometar dalje. Na prvi pogled shvatate da tu nema industrijskih hala, visokih dimnjaka niti velikih zgrada. Samo mir, zelenilo i odmor za dušu. Malo, mirno, upadljivo čisto i uredno mjesto nema nekih atrakcija, ali već na ulazu piše da su zelena opština. Možda im je baš to najveće blago. Karta za budućnost.
Na ta buduća vremena mislila je i grupa žena kada su prije dvije godine, u sklopu opštinskog projekta za osnaživanje žena osnovale socijalnu zadrugu „Ražanjke“.
– Na nama koji se bavimo turizmom i na lokalnoj samoupravi bilo je da prepoznamo vrijednost crepuljarstva, zanata kojim se ovdje ljudi bave od davnina. Poslije tri godine istraživanja i mnogo rada Opština je uspjela da tehniku izrade crepulja zaštiti i uvrsti na listu nematerijalnog kulturnog nasljeđa kao „Ražanjsko crepuljarstvo“. Sada i mi imamo svoj brend, ali moramo da ga razvijamo i njegujemo – ne bez ponosa priča Milena Janković, direktorka TO Ražanj, dok u njenoj kancelariji čekamo zadrugarke.
Vrijedne i željne posla
Mnogo se kuća u ovom kraju nekada bavilo crepuljarskim zanatom, a sada je knjiga spala na dva slova. Na vremešne majstore Vojkana Radojevića i Tomu Karastojkovića, obojica iz obližnjeg sela Rujište. Zahvaljujući njima, ovaj tradicionalno muški zanat je preživio, ali su morali da ga predaju u ženske ruke. Kada je osnovana Zadruga, pet žena iz Ražnja i okolnih sela Rujište, Mađere, Poslon, Stari Bračin…, kroz radionice je naučilo vještinu izrade zemljanih posuda. Crepulje u kojima se oduvijek pekao hljeb, ali i kuvale svakojake đakonije, danas uspješno prave Mirna Marković, direktorka Zadruge, Danijela Petrović, Danijela Gagić, Slavica Radojević i Ana Nikolić.
Foto: Zoran Ilic/RINGIER
Sve su u najboljim, četrdesetim godinama, vrijedne, željne posla i znale su da prepoznaju mogućnost da za sebe i svoje porodice obezbijede bolji život. Ovom prilikom upoznali smo prve tri dame.
– Kad smo već preduzimljive, zašto ne bismo postale i preduzetnice. Osim što imamo ljubavi za taj zanat, svaka od nas ima i neku umjetničku crtu, ali zajedno smo shvatile da ovo što smo naučile može da bude i isplativo. Na tome ćemo raditi, a već sada smo se prilagodile, pa mimo standardnih posuda prečnika 40 centimetara izrađujemo i manje. Poslije nekih manifestacija, na kojima smo pokazale koliko su ukusni hljeb i jela iz naših crepulja, javljaju se ugostitelji koji su prepoznali da ima nečeg u toj zemlji što je začin neponovljivim ukusima – priča Mirna, koja sve ovo radi pored kućnih obaveza i posla njegovateljice starih osoba u okolnim selima.
Danijela Gagić kaže da je ona još šegrt u zanatu.
– Ja sam majstorica za kuvanje i pečenje u crepuljama, a to možete da probate u julu, kada uz dane našeg čuvenog frulaša Save Jeremića organizujemo manifestaciju „Čarolije iz crepulje“. Te hljebove, gulaše i jela nigdje ne možete da probate osim kod nas – smije se Danijela i poziva da baš tada opet dođemo u Ražanj.
Ima tu i-ha-haj da se uči i radi
Usput pokazuju Crepuljarsko brdo sa kog se još od doba Rimljana vadi zemlja za crepulje. Ne čudi što su složne da je Danijela Petrović prva majstorica, jer je jedina od njih uz oca Tomu odmalena kupovala zanat.
– Kad vidite gotovu crepulju i onaj metalni poklopac, sač, djeluje vam da nije teško, a ima tu i-ha-haj da se uči i radi. Sve počinje kopanjem tri vrste zemlje, pa miješanjem u pravom odnosu, a onda tek slijedi priprema za miješenje. Ne rukama već bosim nogama. Kroz čizmu se ne osete kamenje i drvca u toj glini, pa nema filozofije. Izuj se i gazi zemlju dok ne postane kako treba – smije se Danijela, u čijoj roditeljskoj kući nam demonstriraju put od blata do crepulje.
Vesele i posvećene poslu od koga već pomalo i zarađuju, pokazuju kako se zemlja oblikuje, suši, struže, kalaiše, pepeloše, kako se vezuje žica u žljeb napravljen zarezojlom…
– Kad ih složimo da se suše, čekamo desetak dana dok na kucanje ne čujemo onaj pravi zvuk koji kaže da mogu na pečenje. Tada ih ušuškamo u drva sa svih strana, pokrijemo starim, polomljenim komadima da vatrica tinja i tu im počinje život. Kad se prirodno ohlade, tek tada se vidi je li sve dobro napravljeno – objašnjava, piše Žena Blic.
Pet kilometara da provjeri da li su crepulje u redu
Danijela, kojoj ama baš ništa nije teško, zna da, poslije posla u lokalnoj prodavnici, „skokne“ preko šume od Ražnja do Rujišta tričavih pet kilometara, samo da provjeri da li su crepulje dobro ušuškane i podložene.
– Imamo velike planove, ali ne pričamo nego radimo, pa smo svi srećni da se čuje za naše crepuljarstvo i crepuljarke – zahvaljuje se Milena.
