Navršile su se 34 godine od likvidacije 18 srpskih civila, među kojima šest žena, iz sela Gornji Grahovljani kod Pakraca, koje su "zenge" razapele na drveće, a njihova tijela do danas nisu pronađena, saopšteno je iz Dokumentaciono-informacionog centra "Veritas".

Hrvatske "zenge" ušle su u rano jutro 29. decembra, 1991. godine u Gornje Grahovljane, opkolile selo i sakupile 18 žitelja koji su se tu zatekli, te ih uz psovke i kundačenje sprovele do obližnje šume.

Tu su ih razapeli, zakivali ekserima kroz ruke i noge na debla drveća i na kraju ih likvidirale iz vatrenog oružja.

Tada su ubijeni Branko Arsenić /58/, Jevrosima Barjaktar /79/, Bosiljka Bosanac /60/, Jovo Bosanac /36/, Bojana Jovanović /58/, Dragica Komlenac /53/, Jovo Komlenac /64/, Radovan Komlenac /21/, Zdravko Komlenac /44/, Milan Končar /29/, Branko Marić /53/, Pavle Marić /73/, Stanko Marković /63/, Ana Pavić /62/, Dušan Vidić /57/, Boro Vujanić /52/, Stoja Vujčić /65/ i Blagoja Žarković /78/.

Ubistvo Radovana i Dragice Komlenac i Jevrosime Barjaktar posmatrao je petnaestogodišnji dječak Slobodan Vidić, skriven iza jednog stabla, koji od straha nije mogao ni da bježi, ni da govori. On je bio unuk likvidiranog Dušana Vidića.

Slobodana su ubice odvele u kasarnu u Slavonskoj Požegi, odakle ga je, nakon nekoliko mjeseci, izbavio policajac iz Pakraca Ivo Pedić, čija je supruga Radmila bila Srpkinja i bliska rođaka dječaka.

Komšije su prijetile Pediću da će mu baciti bombu u kuću jer čuva "četničko derište" zbog čega su dječaka nakon pola godine ponovo vratili u požešku kasarnu, gdje ga je tokom 1993. godine pronašao pripadnik civilne policije Unprofora, Kanađanin kapetan D.B. Nikolson. 

Nikolson je dječaka preveo na srpsku stranu i tada je ispričao kako su likvidirani mještani tog sela. Zatim su obišli mjesto zločina i na deblima stabala našli zabijene čavle i tragove metaka, ali ne i posmrtne ostatke.

Uvjerivši se da Slobodan govori istinu, Nikolson je narednih nekoliko mjeseci intenzivno tragao za posmrtnim ostacima grahovljanskih Srba.

Jedan trag je vodio u šumu u kojoj su likvidirani, a drugi prema ribnjacima u Marinom selu kod Pakračke Poljane, gdje je bio jedan od najzloglasnijih logora smrti u ratu devedesetih.

Zbog hrvatskih opstrukcija i prijetnji, mjesto ukopa ipak nije pronašao.

Nikolson je naprasno morao da napusti Unprofor i da se vrati u Kanadu, odakle je uskoro Srbima u Okučane poslao mnogo materijala u vezi sa zločinima u Gornjim Grahovljanima, uz napomenu da je isti materijal predao i svojoj komandi.

Bez obzira na sve to, zemni ostaci grahovljanskih Srba do danas nisu pronađeni.

Svjedok Slobodan Vidić je 1994. poginuo na bihaćkom ratištu, pa je tako nestao i jedini svjedok zločina u Gornjim Grahovljanima, za koji do danas niko nije odgovarao, ni pred domaćim, ni pred međunarodnim sudovima.

Prema zvaničnom popisu stanovništva iz 1991. godine u Gornjim Grahovljanima živjelo je 136 stanovnika, svi srpske nacionalnosti.

U Donjim je, od ukupno 188 stanovnika, bilo 155 Srba, 22 Hrvata, pet Jugoslovena i šest ostalih, a u Srednjim 43 stanovnika, od čega 36 Srba i sedam Jugoslovena.

Prema posljednjem popisu iz 2021. godine, u Gornjim Grahovljanima živjelo je devet, a u Donjim 18 žitelja, bez nacionalne odrednice, dok u Srednjim nije bilo nikoga, naveo je "Veritas".