Proljeće i ljeto četrdeset prve mogli bi se okarakterisati kao dva najstrašnija godišnja doba u novijoj istoriji srpskog naroda, budući da je taj period, neposredno nakon uspostave tzv. Nezavisne Države Hrvatske, donio sa sobom genocidni cunami i nezapamćene pokolje u ustaškoj režiji. Narod je u zbjegovima ispunio šume i gore i tako dao zamajac ustanku koji je počeo da plamti širom NDH, ali oni Srbi koji su živjeli u istočnoj Bosni , na sve načine su pokušavali da se domognu sigurnosti onoga što je ostalo od Srbije, to jest da pređu Drinu.

Jedno od glavnih izbjegličkih zborišta bio je Višegrad, mjesto koje se po novoj teritorijalnoj preraspodjeli balkanskog bureta baruta obrelo u okviru endehazijske velike župe Vrhbosne, te koje je željezničkom prugom bilo povezano sa Užicem i – kakvom takvom slobodom, barem od ustaškog noža.

Po cijelom gradu, na sve strane bauljale su izbjeglice, ali je posebna gužva vladala na samoj željezničkoj stanici, gdje su mahom bespomoćne žene sa djecom, i starci, čekali da im se ukaže prilika da se ukrcaju na neki voz koji ide na istok, usput nasjedali na prevare nekih svojih sunarodnika-krijumčara kojima je samo bilo bitno da se okoriste novonastalom situacijom, a koji su im nudili prebacivanje u Srbiju, uzimali novac i nestajali bestraga. Među tom nesrećnom masom nalazio se i čovjek po imenu Vojin Nikitović.

Nikitović, međutim, nije bio izbjeglica. Mašinovođa po zanimanju, njega je Aprilski rat zatekao na službi u Višegradu, vozio je na relaciji Višegrad-Užice, a ustaške vlasti ga nisu dirale, kao ni mnoge druge koji su bili važni za nesmetano funkcionisanje njihovog “državnog” aparata.

Bio je ipak svjestan da se radi o kratkoročnoj bezbjednosti od noža; likvidacije stručnog osoblja već su bile počele, on je bio svjestan da će red doći i na njega, i počeo je jula meseca da kuje planove za “izlaznu strategiju”, pa je dogovorio prebacivanje preko nekih, navodno pouzdanih, krijumčarskih kanala, ali se ubrzo umorio od čekanja, pritom mu je bilo žao naroda na stanici, pa je u njegovom umu počela da sazrijeva genijalna zamisao: ukrašće lokomotivu, nakačiće kompoziciju, natrpaće u vagone koliko god ljudi može i jednostavno preći granicu.

Pokrenuo se 10. avgusta uveče. Poznanike među izbjeglicama je obavijestio o svom planu, dao im zadatak da obavijeste ostale i da im prenesu uputstvo da sa sobom ponesu što manje stvari kako bi što više njih moglo da se smjesti u već obrazovanu kompoziciju koja se nalazila na sedmom kolosijeku; uz napomenu da se ukrcaju neposredno prije smene straže, dao im je i klin za prikopčavanje kompozicije na lokomotivu, kako bi mogli munjevito da reaguju kada se on pojavi.

Pred ponoć je ukrao lokomotivu broj 85009, nakon što je čuvar, sa kojim je imao prethodni dogovor, uhvatio maglu kako posle ne bi mogli da kažu da je bio saučesnik; slegnuo je ramenima kada je shvatio da u lokomotivi spava ložač Ragib Toko, jer nije smio da ga budi, pošto nije znao kako će ovaj da reaguje kada shvati njegov naum, ali nije mogao ni da odustane. Pazeći da ga ne probudi, nastavio je sa sprovođenjem zamisli u djelo.

Sve ostalo što se dešavalo izgleda kao scenario za neki akcioni film.

Lokomotivu je polako odvezao do sedmog kolosijeka, izvršio inspekciju vagona, shvatio da se u njima nalazi preko pet stotina ljudi, provjerio da li je pravilno skopčana, otrčao do skretnice, namjestio je u položaj za izlaz iz stanice, vratio se u lokomotivu i punom parom udario put Srbije. Utom se probudio Toko, ali je, obavješten da hitno prevoze transport do Šargana, počeo da loži ništa ne sumnjajući, uopšte ne primjećujući zaustavne signale na stanici.

Kompoziciju je zaustavio na stanici Dobrun, i izašao na peron, gdje ga je železničar obavijestio da šef stanice i komandant posade u Višegradu zahtijevaju da se odmah vrati, ili šalju potjeru; Nikitović na to reaguje neočekivano – blefira: ugurava željezničara u stanicu, uzima telefon, poziva sve stanice između Dobruna i Šargana, upozorava ih da sa sobom ima petsto naoružanih ljudi, koji će uzvratiti na svaki pokušaj da ih se zaustavi, bilo oružjem bilo preprekama i odronima, računajući na to da su usputne posade male i da su veći garnizoni dovoljno udaljeni da im pomoć ne može stići na vrijeme. Potom se vratio u lokomotivu i punom parom udario naprijed.

Proletio je kroz stanice Vardište, Mokra Gora i Jatare, ignorisao sve zaustavne signale na njima, uvidio da su naoružane posade ozbiljno shvatile onu njegovu ničim utemeljenu prijetnju, i da su železničari, ne želeći da se igraju životima, ostavili sve skretnice otvorene, te stigao do stanice Šargan Vitasi, gdje se zaustavio, strahujući da mu kotao ne eksplodira zbog velikog pritiska i preopterećenja.

Tu su ga obavijestili da je potjera krenula, da je čitava pruga pod uzbunom, da ga na putu do Užica čekaju zasjede, ko zna koliko njih; oglušio se na njihove apele da posluša naređenje, savjetujući ih da kažu da im je prijetio oružjem, kako ne bi sami nastradali. Na brzu brzinu je pregledao teretne vagone u kojima nije bilo slobodnog prostora za izbjeglice, pošto su već bili popunjeni raznom robom, i u jednom od njih otkrio tovar oružja, koje je razdijelio ljudima, rekao im da ih napune i drže na gotovs, za slučaj da nalete na neku zasjedu, kako bi barem skupo prodali svoju kožu, ako ništa drugo. I sam je nešto oružja uzeo za sebe. Bila je to puka igra slučaja, da baš takvu kompoziciju ukrade, ali je kasnije poslužilo!

Stanice Kremna, Bioska, Vrutci, nizale su se jedna za drugom, pune zastrašenih željezničara koji mu signaliziraju da stane, koji mu gestikuliraju da je poludio, da će ih sve otjerati u smrt. Ali se Vojin Nikitović uopšte nije obazirao, ti ljudi nisu imali predstavu šta se stvarno dešava s druge strane Drine, ti ljudi možda nisu bili svjesni ni svoje kolaboracije sa okupatorom, oni su „samo radili svoj posao“, kao najobičnije ovce za klanje. Nikitović nije bio takav, ali je u jednom trenutku morao da zaustavi voz, što se desilo ispred tunela broj 17, nedaleko od stanice Stupari, nekoliko kilometara daleko od Užica u kojem je još uvijek bio snažan njemački garnizon, koji je sigurno već poslao jedinice niz prugu.

Za sve to vrijeme ložač Ragib nije imao predstavu da učestvuje u vršenju krivičnog djela, i prirodno je počeo da paniči, ali ga je Nikitović nekako umirio, objasnio mu da povratka u Bosnu za njega nema, a da mu on garantuje život. Potom je obišao vagone, rekao ljudima da izađu napolje, da je sve gotovo, da su u Srbiji, i uputio ih na okolna sela po kojima su se ubrzo razmilili. Prethodno im je, međutim, uzeo sve oružje i zajedno sa Tokom ga sakrio u tunelu, u otvorima za koje su znali uglavnom samo željezničari, na koje obična vojska ne bi ni pomislila, kao i u pećini pored pruge. Potom su njih dvojica i sami zbrisali.

Nijemci su naišli na praznu lokomotivu koja se još pušila, i na prazne vagone, a u jednom od njih na prazne sanduke u kojima su do skoro bili puške i municija. Potjera i potraga nisu urodile plodom, nikoga i ništa nisu našli. Vješto skriveno oružje sačekalo je slobodnu Užičku republiku, i Željezničku četu Radničkog bataljona Užičkog Narodnooslobodilačkog odreda, u kojoj su se obrela dva lokalna željezničara, komunisti koje je Nikitović upoznao sa skrovištem, budući da ih je odranije poznavao: Mihajlo Milivojević Minjac, komandir čete, i Božo Radaković, politički komesar (Radnički bataljon je 29. novembra gotovo sav junački poginuo na Kadinjači).

Nekoliko mjeseci nakon krađe voza, ustaše su u Starom Brodu nedaleko od Višegrada poklale 6.000 srpskih izbeglica, mahom žena, djece i staraca, dok je junak ove priče i sam pristupio Željezničkoj četi, bio ranjavan i tri puta zarobljavan, mučen na Banjici, ali uvijek uspijevao da pobjegne i da preživi rat, posle kojega je neko vreme izgleda živio u Užicu.

Ne može se reći da je njegovo herojstvo bilo opštepoznato u bivšoj Jugoslaviji, nesumnjivo zbog skromnosti aktera, inače bi vjerovatno završio na velikom platnu kao glavni lik partizanskog spektakla; ali su novine u SFRJ mnogo puta pisale o njemu.Sudbina ložača Ragiba Toka potpuno je nepoznata.