Tačno prije 120 godina u Sarajevu je osnovano SPKD „Prosvjeta“, najznačajnije srpsko kulturno, prosvjetno i nacinalno udruženje u istoriji Srba u BiH. Baš te daleke 1902. godine izašla je iz štampe i prva zbirka pripovjedaka Petra Kočića pod nazivom „S planine i ispod planine.“
Nevjerovatno koliko je Kočićeva teška i tragična sudbina slična i povezana baš sa udruženjem „Prosvjeta“, gdje je, ovaj naš poznati pisac iz čitanke, u jednom perioda svog sarajevskog bivstvovanja obavljao službu glavnog sekretara Društva. U svoja dva boravka u Sarajevu, ovaj naš tvrdokorni krajišnik, čiste duše, se kao đak Velike gimnazije kasnije i saborski poslanik sudario sa tadašnjim sarajevskim školstvom i političkom vlašću, koje je potčinjeno austrogarskim paragrafima, gdje srpski narod, iako tada većinski, nije mogao prihvatiti da se cjelokupno srpstvo potpuno raspoluti granicom na Drini. Prvo je shvatio da ondašnji Hrvati u potpunosti prihvataju ovu nasilnu okupacionu vlast, gdje će se sjediniti sa svojom braćom iz Hrvatske. Međutim, u tadašnjoj sarajevskoj Čaršiji brzo su, po svom mentalitetu, poslije islaminizacije bogatiji, Muslimani privaćali novu vlast, ali, što je posebno razočaralo Kočića, čak i bogatiji Srbi, u prvom redu ondašnji čaršijski trgovci i privilegovane vladike, da bi zaštitili svoj interes, su se takođe pokorno poklanjali okupacionoj vlasti.
Petar Kočić, koji je svojim pričama i člancima u banjalučkom listu „Otadžbina“ već stekao veliku popularnost u cijelom srpskom narodu, koji su ga izabrali za Saborskog poslanika, se zdušno borio za oslobađanje Srba od feudalnog kmetstva od begluka i povratka zemlje seljacima, kao i nekontrolisanom sječom šuma od strane okupacionih vlasti (pominjao je „sječu na Javorini i Ravnoj planini“), regrutovanja vojnika u tuđinsku vojsku, kvarenja srpskog jezika od tuđinskih riječi. Zbog svoje poštene i iskrene borbe za slobodu srpskog naroda Kočić je progonjen, protjerivan i zatvaran, najčešće u zatvorske samice.
Mnogi uvaženi književni kritičari će kasnije pisati da je upravo Petar Kočić, inspirisao i usmjerio djelo našeg nobelovca, Andrića, što je posebno izraženo u Ivovoj pripovjetci „Priča o kmetu Simanu.“
SPKD „Prosvjeta“, njeno nacionalno djelovanje, srpski jezik i pismo ćirilica su najviše smetali Kalajevoj ideji vlasti, pa je ovo Udruženje potpuno zabranjeno, prvi put 1915. a istaknuti članovi Društva su tada pohapšeni i optuženi na poznati „veleizdajnički proces“. Drugi put naša društvo „Prosvjeta“ i ćirilica su ponovo zabranjeni u vrijeme ustaške NDH, 1941. godine. Nažalost, najteži udarac srpskom društvu zadala je komunistička vlast je 1949. kad je potpuno zabranila SPKD „Prosvjeta“ i oduzela joj je svu imovinu. Tada je iz vlasništva Prosvjete oduzeto između ostalog i 32 zgrade, a od toga čak 15 objekata u Sarajevu.
Petar Kočić, iscrpljen dugogodišnjim progonima i zatvaranjima, je po izlasku iz tuzlanskog zatvora izjavio:
„ U ropstvu se rodih, u ropstu živjeh i ropstvu vajme i umrijeh“.
Odrastao bez oca i majke, školovan u siromaštvu i u oskudici, najčešće razdvojen od voljene supruge Milke, naročito poslije smrti svog sina Slobodana, u stalnoj borbi protiv okupatora, tragično je završio svoju sudbinu u psihijarijskoj ustanovi u tada porobljenom Beogradu u svojoj 39. godini. 1916. godine. Iza sebe je ostavio, iz muke i nevolje, izuzetna književna umjetnička djela, koja je među prvima visoko ocijenio čuveni kljiževni kritičar Jovan Skerlić. Po Kočićevom djelu i imenu nastale su mnoge današnje manifestacije: „Kočićev zbor“, „Kočićevo pero“ i dr. Veliki broj škola, ulica, spomenika i parkova i danas nose nazive po ovom našem književnom velikanu.
Obnovljena SPKD „Prosvjeta“ danas, nakon 120 godina ekzistira (negdje i vegetira) širom Republike Srpske, Federacije BiH, u Beogradu, Beču, Njemačkoj, Švajcarskoj, Francuskoj i u drugim gradovima gdje su se sve rasijali prognani sarajevski srpski intelektualci.
Ironijom sudbine, trenutno su najaktivniji i najbolje finansijski podržani od lokalnih vlasti Prosvjetini gradski odbori u federalnom Sarajevu i carskom Beču, odakle su kroz istoriju dolazili najopasniji progoni SPKD „Prosvjete“ i pisca iz naše čitanke Petra Kočića.
Od Aneksije BiH i Benjamina Kalaja, čija majka je, gle hude sudbine, bila srpskog porijekla, koji se zalagao za bosanski jezik, i bošnjačku naciju, kulturno i državno odvajanje Srba Priječana od svoje matice Srbije i prve Kočićeve zbirke pripovjedaka, prošlo je tačno 120 godina, a i dalje svi visoki „ćesari“ (npr. Petrič ili Šmit) vode „sudanije“ i ne umiju razlučiti šta je „Davidovo, šta je carsko, a šta je spahijsko.“
Piše: Slobodan Kovačević
