Pripadnici takozvane Armije BiH su na današnji dan 1992. godine izvršili napad na sarajevsko naselje Pofalići i za dva dana ubili oko 200 Srba i spalili njihove domove, a 32 godine kasnije iz Tužilaštva BiH i dalje nema odgovora na pitanje da li je išta urađeno po prijavama protiv 51 lica.

U opštem napadu muslimanskih jedinica na sarajevsko naselje Pofalići u rano jutro 16. maja 1992. godine, prema srpskim izvorima, ubijeno je oko 200 civila srpske nacionalnosti, a uporedo sa likvidacijom i protjerivanjem srpskog stanovništva njihova imovina je opljačkana i spaljena.

Ako bi se sva golgota koju je srpski narod doživio u Sarajevu za vrijeme minulog Odbrambeno-otadžbinskog rata mogla prikazati u samo jednom danu, U Atlasu zločina o zločinu u Pofalićima se navodi da bi to onda vjerovatno bio 16. maj 1992. godine.

Toga dana izvršen je širok i sistematičan napad muslimanskih snaga na srpsko stanovništvo u naselju Gornji Pofalići kada su građani srpske nacionalnosti zarobljavani, tučeni, odvođeni u logore, ubijani na kućnom pragu, a njihova vjekovna ognjišta su opljačkana, popaljena i oteta.

U samo jednom danu 16 kvadratnih kilometara prostora na kojem je srpski narod vjekovima živio potpuno je očišćeno.

Prema navodima iz "Atlasa zločina" Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica, napad je počeo u ranim jutarnjim časovima.

- Napad je bio apsolutno iznenadan, dobro planiran i koordinisan. Jedna grupa je krenula iz Buća Potoka, jedna iz Velešića i jedna preko Huma znajući da nemamo dole gdje prema Fabrici duvana, prema Grbavici, znači apsolutno smo bili odsječeni i nismo bili spremni za taj napad - ispričao je nekadašnji stanovnik Gornjih Pofalića Milan Kovačević.

Miladin Bunjevac, koji je živio u Gornjim Pofalićima, rekao je da je u vrijeme napada bio u kući brata Ratka.

- Muslimani su izvršili iznenadan oružani napad iz pravca Bara, Velešića, Kobilje glave, Buća potoka i Donjih Pofalića tako da su Gornji Pofalići bili odsječeni sa svih strana izuzev pravca prema brdu Žuči. Ja sam bio potpuno zatečen. Odmah po napadu muslimana, srpsko stanovništvo se grupisalo i formiralo zbjeg krenuvši prema brdu Žuč gdje sam se nalazio i ja zajedno sa suprugom - rekao je Bunjevac.

On je naveo da je veliki broj stanovnika u panici bježao prema Žuči, a sa mjesta na kome se sakrio nije mogao vidjeti sve šta se tada dešavalo.

- Međutim, dok sam se nalazio u zbjegu, u blizini kuće Nenada Pikulić vidio sam oko 30 ubijenih mještana Srba, civila sa torbama i prtljagom koje su bježeći ponijeli sa sobom. Nisam bio u situaciji da im priđem bliže i da nekog od njih prepoznam, pa nisam mogao ni vidjeti iz kakvog oružja su ubijeni - rekao je Bunjevac.

Kada su probijene linije odbrane koju su držali mještani, muslimani su krenuli sa granatiranjem naselja, a o tome je pisao i Kerim Lučarević Doktor, komandant čete Vojne policije koja je učestvovala u napadu na Gornje Pofaliće.

Da bi izazvali što veću paniku i strah kod naroda, muslimanski vojnici počinju sa paljenjem srpskih kuća, navodi se u "Atlasu zločina", objavljenom na sajtu Republičkog centra.

- Donosim odluku da palimo kuće u kojima su četnici. Za samo dvadesetak minuta zapaljeno je tridesetak kuća. Stvorila se užarena vatra. Širi se u pravcu kuća u kojima su četnici - pisao je Lučarević.

Iz Lučarevićeve knjige se zaključuje da je muslimanski napad na Pofaliće bio prvenstveno vjerskog karaktera čiji je krajnji cilj bio etničko čišćenje pravoslavnog stanovništva.

Neprijatelj nije palio samo one kuće koje su zbog blizine mogle ugroziti imovinu muslimanskog stanovništva, kao i one u koje su imali cilj da se odmah usele.

U sveopštem haosu preostalo srpsko stanovništvo pokušalo se da se pribere, pa se formira zbijeg prema jedinom izlazu iz kruga smrti – brdu Žuč i dalje prema Vogošći.

Stariji i nemoćni ostaju u svojim kućama. Neki su ubijeni na licu mjesta, nekima je naređeno da ne izlaze vani.

Miloš Mijović, koji je imao kuću u Humskoj ulici, pored Fabrike duvana "Sarajevo", u vrijeme napada bio je u kući sa suprugom Milkom, kćerkom Vesnom i porodicom komšije Nedeljka Ćelića.

Ubrzo su mu u kuću upali naoružani muslimani, među kojima je poznao i svoje komšije. Oni su kuću zasuli rafalima, a po ulasku su krenuli sa pretresom. Iz kuće su odnijeli sve vrednije stvari i novac koji je Miloš imao. Sve vrijeme su ga žestoko tukli kundacima pušaka psujući mu četničku majku. Miloš je zajedno sa ostalim muškarcima iz kuće odveden u logor.

Dok su muslimani vršili pretrese kuća koje nisu bile zapaljene, zbjeg srpskog naroda se u koloni kretao prema brdu Žuč.

Milan Kovačević je ispričao da je bio u grupi koja se posljednja izvlačila i tom prilikom su nailazili na leševe, na ranjene ljude, neke od njih sam i poznao.

Neki od njih su bili još živi, ali ostavljeni jer ih nije imao ko vući. U tom izvlačenju, ja sam od svoje kuće nekih sto metara, nama je već bila postavljena zasjeda i nije se moglo izaći. Morali smo se probijati i ja sam u tom probijanju teško ranjen", rekao je Kovačević.

On je dodao da sa njim ranjena i Nada Vasković i još nekoliko njih, ali su uspjeli izaći iz tog prvog kruga okruženja i ući nekih tri stotine metara u šumu koja iz Pofalića vodi ka Žuči.

- Nismo dugo išli, ponovo su nam napravili zasjedu. Tu je došlo do pravog haosa i pokolja - rekao je Kovačević i dodao da su tu ostali ranjeni on i Vaskovićeva, kao i njegov otac koji je tada bio živ i nije htio da ga ostavi.

Tu ih je našla grupa koja je vodila zarobljenje Pofalićane Dragana Draganića i Radenka Marića, mladića od devetnaest godina, te su ih opljačkali.

Vaskovićeva, koja je bila ranjena u grudi, u međuvremenu je preminula jer je iskrvarila.

Kako su muslimani postupali prema Srbima koje su zatekli u svojim kućama, svjedoči i slučaj Ljubice Elek koja se za vrijeme napada nalazila u svome domu u Humskoj ulici. Ona je bila udata za Božidara i nije htjela da napusti kuću.

Muslimani su u krvavom pohodu zapalili kuću u kojoj su ostali Ljubica i Božidar. Nakon izvjesnog vremena grupa Srba koja je ostala u naselju sahranila je ubijene Srbe, te su tako na zgarištu kuće Eleka pronašli Ljubičine kosti i sahranili ih u dvorištu kuće.

Posmrtni ostaci Ljubice Elek pronađeni su u dvorištu porodične kuće tokom aktivnosti Komisije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske 17. novembra 1992. godine. Identifikacija je izvršena 29. februara 2000. godine u Lukavici.Posmrti ostaci Božidara Eleka nisu pronađeni.

Golgota srpskog stanovništva u Gornjim Pofalićima nije bila završena 16. maja 1992. godine. Preostalo malobrojno stanovništvo je danima i mjesecima nakon pada Gornjih Pofalića maltretirano i ubijano.

Većina onih koji su pomislili da im se neće ništa desiti i da će biti pošteđeni od strane muslimanske vlasti, završili su pod zemljom.

Koliko su muslimani bili bezobzirni u svom krvavom pohodu dokazuje i slučaj ubistva Slavka Rajčevića kome je glava ritualno odsječena od tijela.

O tom slučaju Angelina Pikulić kaže da je vidjela leš jednog studenta iz Donjih Pofalića, koji je ubijen prilikom pokušaja bjekstva u pravcu brda Žuč.

- Bio je ubijen u blizini kuće Jove Jovičića i tek dvanaestog dana je sahranjen niz obalu. Međutim, prilikom ove sahrane njegova glava je bila nabijena na kolac ograde, a tijelo sahranjeno bez glave. Ja sam, krijući se zajedno sa Bosom Trišić i Hrvaticom Zlatom – čijeg prezimena se ne sjećam, glavu ovog studenta zakopala u baštu Jove Jovičića ispod njegove štale - ispričala je Pikulićeva.

Posmrtni ostaci mnogih Srba ubijenih u Gornjim Pofalićima su više puta prekopavani, što govori o namjeri napadača da prikrije zločin.

U sahranjivanju Srba učestvovao je i Srećko Tešić koji je rekao da je za vrijeme navedenog napada muslimana na Pofaliće jedan broj srpskih leševa ostao nesahranjen, pa su muslimani njega, Dušana Kakuću i Gavru Brezara primorali da ih sahranjuju.

- Sjećam se da su leševi bili skoro u fazi raspadanja ili poluspaljeni, pa ih nismo mogli ni prepoznati. Na mjestu zvanom `Jezero` kod brda Žuč sahranili smo dva leša, a u blizini kuće Nedeljka Pikulića tri, među kojima sam prepoznao Radovana Buhu - rekao je Tešić.

On je naveo da je u blizini kuće Zorana Bakić bilo zatrpano pet do šest leševa koje smo su izvadili i ponovo zakopali, a na jednom od njih nije bilo glave.

- U blizini brda Hum zakopali smo leš Rajčević Miše i jednog studenta, takođe prezimena Rajčević. Iza kuće Boška Radovića sahranili smo još jedan, a iza kuće Nedeljka Pikulića još dva leša. Sahranjivali smo ih tako što smo iskopavali rupe dubine 40 centimetara i leševe zatrpavali onako kako smo ih nalazili - rekao je Tešić.

On je naveo da su ih poslije izvjesnog vremena muslimani ponovo pozvali i natjerali da pronađu mjesta gdje smo zakopali stradale, koje su morali izvaditi, a muslimani su ih, kako je rekao, odnijeli radi razmjene, navedeno je, između ostalog, u "Atlasu zločina" o srpskom stradanju u Pofalićima.

Ministarstvo unutrašnjih poslova /MUP/ Republike podnijelo je izvještaj protiv 51 lica, ali od poznatih počinilaca i naredbodavaca ovog zločina niko nije procesuiran.

MUP je izvještaj podnio Okružnom tužilaštvu u Istočnom Sarajevu, a ranije je iz te pravosudne institucije rečeno da su prijave upućene Tužilaštvu BiH na ocjenu.

Na upit Srne da li je išta urađeno u vezi sa tim iz Tužilaštva BiH nisu ogovorili.

Prema podacima kojima raspolažu nadležni organi iz Srpske, napad na Pofaliće pripremili su komandant Teritorijalne odbrane Hasan Efendić i lokalni starješina Teritorijalne odbrane Idriz Salko.

U akciji su učestvovali odred "Pofalići jedan", čiji je komandant bio Habib Idrizović, "Pofalići dva" sa komandantom Jusufom Lošićem na čelu, te odred "Velešići", kojim je komandovao sada već pokojni Enver Šehović, dok je na čelu bataljona Vojne policije bio Dževad Topić.

Zločin nad Srbima u Pofalićima uslijedio je nakon niza prethodnih zločina snaga lojalnih tadašnjem muslimanskom rukovodstvu u Sarajevu, poput zločina u Dobrovoljačkoj ulici, Velikom parku i ubistva srpskog svata na Baščaršiji.