„Kršten si, miropomazan si, osvećen si…“

Dok mu je laganim pokretima peškira prelazio preko čela, obraza, nemirnih ručica, u trnovskom hramu Svetog velikomučenika Georgija otac Nedeljko privodio je kraju obred krštenja i prisajedinjenja Svetoj Crkvi novokrštenog mladenca.

Jovanjdan. Dvadeseti januar 1991. godine.

Otac Neđo je stajao ispred hrama sa krstom u ruci. Mantiju mu je zavitlavao ledeni sjeverac sa Treskavice.

- Ajte, ulazite u crkvu da nam se on ne smrzne, blagosiljao je krsnim znakom kuma koji je upravo ulazio u hram noseći u naručju tromjesečno dijete.

Mališan je bio ušuškan i zaštićen od oštre januarske zime.

- Da uzrastaš u visini rasta Hristovog - počeo je svoju besjedu nakon obavljenog Svetog krštenja otac Nedeljko - i da hodiš stopama zapovijesti Njegovih.

Njegovu besjedu nadjačavao je djetinji plač razgolićenog, do gole kože, upravo postriženog i krštenog u ime Oca i Sina i Duha Svetoga mladenca.

- Ajde, ajde, neka plače malo, neće se prehladiti ovdje sigurno!

- Oče Nedeljko! Nedeljko! Neđo!

Zamišljen, nije ni registrovao da ga već nekoliko puta glasno sa praga parohijskog doma doziva popadija.

Stajao je ispred hrama. Zamišljen.

Negdje je gledao u daljinu, u visove Treskavice. Nije osjećao hladnoću. Vjetar mu je natjerao suze u lice i dječačko rumenilo u obraze. Gledao je nepomično. Osluškivao.

Odjedanput, kao da iz pravca Treskavice fijukanje vjetra i hučanje planine zamijeniše neki drugi zvukovi. Jasno je, čini mu se, čuo nekakav zlokoban eho iz Treskavice. Odnekud mu je poznat taj prizor i gromoglasni eho.

To je slušao u Zadru na vojnom poligonu.

Uplaši se od viđenja koje mu je sve više i više bivalo jasnije i bliže.

- To su zvukovi artiljerije i minobacača, reče sam sebi, ne pomičući usne niti skidajući pogled sa zuba Treskavice.

Sad već jasno čuje.

Odnekud vjetar nanese i smrad baruta. Blagouhani miris tamjana koji se širio iz hrama najedanput zamijeni nekakav opori smrad sagorjeline.

Kao da je na zgarištu.

- Nedeljko! Pobogu, zar ne čuješ koliko te zovem!

Popadija je već bila ispred njega.

Već kasniš na slavu kod Velja, trebaš kolač da im siječeš! Šta si se zamislio.

Ništa joj nije odgovorio.

To je začudi.

Ne zna ga takvog. Petnaest godina su već u braku. Zajedno dijele svaku muku i teret koji se ispriječi pred njih. Na svako iskušenje odgovarali bi usrdnom, zajedničkom molitvom. Odgonili bi smutljive oblake koji su se nadvijali nad njima.

Ovaj put, Neđo je samo ćutke ušao u parohijski dom. Uzeo je bosiljak, vino, krst i trebnik, stavio u torbicu i izašao.

Popadija ništa nije govorila. Bilo joj je čudno što ode bez da išta kaže. Nikad to do sad nije radio. No, još čudnije joj bi to što ga je vidjela onako zamišljenog, zaleđena pogleda, pred hramom.

- Možda je imao neku tešku ispovijest poslije službe pa razmišlja o tome“, nagađala je. „Možda je samo umoran.“

Sam je na parohiji. Daje se svakom parohijanu maksimalno, ne štedeći sebe ni u čemu.

Dobro ga je poznavala.

Negdje u dubini duše potiskivala je zapravo onaj pravi osjećaj koji je imala. U srcu joj je navirao neki čudan strah. Nije ga do sada nikad osjećala.

Otišla je u hram, stala pred Bogorodičinu ikonu i molila se…

- Ovo ne sluti na dobro. Jefimija, molim te, pakuj djecu i idi. Ja ću ostati ovdje. Zakleo sam se Bogu da ću i u dobru i u zlu, učen primjerom Svetog Petra mitropolita dabrobosanskog, ostati sa narodom, pa kako meni, tako i njima!

Popadija ga je gledala u nevjerici.

Onaj strah koji je osjetila o Jovanjdanu, a o kome čak ni njemu ništa nije govorila, sem Majci Božijoj pred ikonom u hramu, sad je bio jasniji, uvjerljiviji.
Oprisutnio se. Oživotvorio.

- Ti idi!

Nedeljko je opet ponovio Jefimiji da ide iz Trnova jer je znao šta se sprema.
Sjetio se onih turobnih misli poslije krštenja ispred hrama.

Odjekivali su, sad već u stvarnosti, negdje u daljini pucnji, odbijajući se smrtonosnim ehom od kamene kosine Treskavice. Opori smrad paljevine sve više je osjećao.

Ni slutiti nije mogao da će krštenje koje je obavio o Jovanjdanu biti možda jedno od poslednjih u hramu prije nego što opori smrad gareži zamijeni blagouhani miris tamjana.

Ni u najgorim košmarima i snoviđenjima nije mogao da vidi da će voštani plamen kumovske svijeće zamijeniti pakleni plameni jezik koji guta žrtvenik, presto i sveti ikonostas.

Nije mogao da pomisli da će krštenje koje je nedavno obavio biti njegov poslednji obred.

Kolenopreklono, sam, u tišini, u hramu, otac Neđo se molio Gospodu da njega i njegov narod mimoiđe čaša stradanja.

Noć je poodmakla, a dan se približio.

Zvanično, počeo je ratni sukob.

Sa svih strana dolazile su užasne vijesti. Redom, kao kula od karata, u tuđinske ruke padala su okolna srpska sela.

Iz Ledića i Presjenice došle su vijesti da su, na najgori mogući način, noževima i maljevima, ubijeni Nedeljkovi dojučerašnji parohijani.

Obruč oko Trnova se stezao.

Bilo je samo pitanje ne dana, već sata i minuta kada će se obznaniti Nedeljkova snoviđenja o smrti, stradanju i progonu.
Nikuda nije htio sa svoje parohije.

- Ja sam sveštenik. Ne mogu da ih napustim. Prvi sam među njima. Krstio, vjenčao, slavske kolače sjekao, poučavao i ispovijedao, radovao se i tugovao sa njima — kako da ih sad u ovoj nesreći ostavim? Ne mogu.

Sam sa sobom je razgovarao.

Ne samo da ih nije želio napustiti, već je neustrašivo, svjestan opasnosti u koju se upušta, ulazio u samo grotlo ratnog pakla sa namjerom da iz duboko opkoljenih sela izvuče preostale parohijane i prebaci ih na slobodnu teritoriju.

Srijeda, deseti jun 1992. godine.

Pendičići. Jutro. Negdje oko jedanaest sati.

Propadavala je ljetna kiša. Iako je bilo ljeto, podno Treskavice, čim se nadviju crni oblaci, izgledalo je kao da će snijeg. Temperatura se znatno spustila. Bilo je neugodno hladno za to doba godine.

-  Predaj se!

Povišenim tonom, ali sa nekim trepetom u glasu, poprilično drsko, iako ga je dobro poznavao, obrati mu se vojnik sa automatom u ruci.

- Pucaću!

Još oštrije mu reče.

- Postupaj po naređenju!

Kao da je na nekakvoj pokaznoj vježbi, vojnik je deklamovao vojne naredbe.
Počeo je pretres vozila. Zajedno sa ocem Neđom bila su još tri njegova parohijana. Zajedno sa njim iz okolnih srpskih sela izvlačili su srpsku nejač.

- Izvadi sve što imaš u džepovima i stavi ruke na haubu! I ti, i ti, pope! Ništa me ne gledaj!

Prilazeći iz vojnog puha, stariji vojnik izda naredbu.

- Ti, drži čvrsto taj automat! Šta se treseš?

Obrati se mladiću koji je bez riječi stajao ispred sveštenika.

- Ajde, pope! U vas su vazda džepovi puni! Davala sirotinja! Punila popovske bisage!

Nastavi drsko da se obraća svešteniku zadrigli vojnik, nimalo prijatnog izgleda. Neuredne, rasčupane kose. Vojničko odijelo raspareno. Maslinasto-zelena maskirna košulja u predjelu stomaka svakog momenta je prijetila da popuca kad god bi se zasmijao na svaku ponižavajuću riječ na račun uhapšenog sveštenika.
Zekena šapka na glavi. Na njoj ljiljani.

- Bogorodice, spasi nas - tiho se molio sužanj Neđo, gledajući na glavi zadriglog vojnika Bogorodičin cvijet — ljiljan.

- Tigar ovdje! Tigar…

Pokušava da uspostavi vezu na radio-stanici.

- Javi u štab hitno! Zarobili smo popa! Popa… popa smo upravo zarobili!
Javlja, valjda u komandu, samozvani Tigar, onaj isti što se cerekao maločas ocu Neđi u lice.

- I tako, kažeš, pope, poš’o si u Lisoviće da spasiš srpsku nejač, a? A od koga to, kaži mi, ako valahi nije tajna, spasavaš tu nejač? A? Od balija?

Unese se u lice, sad već svezanom svešteniku.

- Da nisi možda krenuo da ih ispovijediš ili možda pričestiš? Boga mi, okasnio si. Možeš samo da ih sahraniš. Nema ti gore više niko živ. Đe si poš’o, pope!

- Ajde sad, na tenane, nigdje ne žurimo. Kaži ti meni, komšijski. Neđu ja, Dina mi, nikom kazat ko te posl’o, po čijoj naredbi, kome prenosiš vijesti… Ajde, polako!

I nemoj, potapša ga po ramenu, slučajno da si nešto preskočio. Vi popovi ne smijete da lažete! Je l’ tako?

- Krenuo sam da izvučem iz Lisovića nekoliko preostalih mještana, mahom staraca. To su moji parohijani. Ne mogu ih ostaviti. Uvijek su me, u dobra, mirna vremena, primali u kuću. Red je da im se i ja sad u nevolji nađem. To mi je dužnost.

-  Ja, ja… dužnost. Pa i jeste. Al’ bojim se da nećeš doći do njih.
Zacereka se ponovo pretili vojnik u rasparenoj uniformi.

- Godinama sam ovuda prolazio. Znam svaki kamen, svaku kuću i svakoga u glavu. Znam sve Srbe i muslimane. Ne znam, Bog mi je svjedok, ko me je sa više ljubavi i pažnje dočekivao i pozdravljao, da li moji parohijani Srbi ili braća muslimani.

Koliko sam samo puta, noseći vodicu, kod Omera u kući sjedio u Donjoj Presjenici, pa kod Ibre i Osmana. Primali su me u kuću kao da sam imam, a ne sveštenik.

-  Ne znam šta se ovo sad desi. Otkud se projavi ova mržnja?

- Bilo pa prošlo, pope! Lagali ste vi nas godinama. Mazali nam oči nekakvim bratstvom i jedinstvom. Serem vam se u njega! Nazivali nas poturicama i islamizovanim Srbima. Sve ja znam. Služio sam vojsku u Beogradu. Majčino mlijeko sam propiš’o zbog tvojih Srba.

-  E, moj pope… Ti možda i nisi loš čo’ek. Nasluš’o sam se, Allaha mi, i dobrih stvari o tebi. Priča se da si pomag’o i vaše i naše, bez razlike.
Nad Pendičićima se nadvio gust crni oblak. Nije padala kiša. Nije bilo ni grmljavine. Opori smrad paljevine širio se na sve strane.
Komadići pepela padali su na Nedeljka, vojnike i pokvašenu travu od ljetne kiše.

Hram Svetog Georgija bio je u plamenu.

- Vodi popa na Trebečaj! Na Trebečaj! Da li me čuješ?!

Krkljala je radio-veza iz vojnog puha, ali se jasno čula naredba gdje treba da idu.
Vijest da je Nedeljko uhapšen već se raširila i na srpskoj i na muslimanskoj strani. Znali su i jedni i drugi da je veliki ulog u pitanju.

Svezanog sveštenika, zajedno sa njegovim sapatnicima, poveli su ka Trebečaju.

Otac Neđo krenuo je poslednji put da pohodi svoju trnovsku parohiju. Spremno, bez straha i ropca, ponio je svoj krst ka njegovoj Golgoti.
Znao je šta mu se sprema.
Bio je spreman.

- Kopaj!
Glasila je drska naredba onog istog zadriglog vojnika sa rasparenom uniformom koji se maločas unosio ocu Neđi u lice.

- Đe ti je tvoj Bog, pope? Oće li te spasiti sad?

-  Kopajte prvo popu raku, pa ćete onda sebi, dobacio je sa strane vojnik sa heklerom u ruci.

Za koga si radio, pope?

Neđo ne stiže ni da odgovori na pitanje, a neki mlađi vojnik dohvati ga donjom stranom pištolja po licu. Rasiječe mu desnu arkadu.

Stidljiv mlaz krvi poče se slivati niz lice i bradu tridesetdvogodišnjeg jereja.

- Ajde, pomoli se sad, pope, da vidimo to čudo o kome vi pravoslavci lažete da se dešava samo kod vas! Ajde, klekni dole!

Udari ga nogom u stomak.

Svezanih ruku na leđima, pade na koljena.

„Gospode i Vladiko života moga… daruj mi da vidim grijehe svoje i da ne osuđujem brata svoga…“

Dok se previjao na koljenima od tupog bola u stomaku, prisjeti se velikoposne molitve Svetog Jefrema Sirina.

- Koliko sam je, Bože, puta izgovarao u hramu u Časnom postu - pomisli.

- Ustani! Diži se, pope!

Grubo ga uhvati za rame jedan od vojnika i pridiže na klimave noge.

-  Ćutiš, a? Nećeš da kažeš đe su četnički položaji? Dobro! Polako.

Progovorićeš.

- Ajde polako, zini! Kao kad se pričešćuješ!

Naredi mu onaj vojnik u rasparenoj uniformi, sa popucalim kapilarima na licu, da zine.

- Zini tako!

Na zaprepašćenje mladog vojnika koji je poznavao oca Nedeljka, onaj vidno alkoholisani zadrigli vojnik ugura cijev od pištolja ocu Nedeljku u usta.

-  E sad ćeš da progovoriš, majku ti jebem četničku! Za sva vremena!

Pucanj se prolomi Trebečajem.

Krv prsnu. Tkivo mozga i glave rasu se okolo.

Sveštenik se stropošta na zemlju.

Još jedan pucanj. U vrat.

Briznu jak mlaz uzavrele mladalačke krvi.

- E sad pričaj, štene kaursko! Sad pričaj…

Potegnu veći gutljaj rakije onaj vojnik što upravo u red besmrtnika upisa oca Nedeljka.

Bilo je šest sati.

Pogleda na sat jedan od vojnika.

I gle kako se u tom času ispuniše one riječi Jevanđelja: "Od časa šestoga do časa devetoga nasta tama po svoj zemlji“…

- Nismo trebalo da ubijemo popa… Reče bojažljivo, skoro kroz suze, sa trepetom u glasu, onaj mladić koji stajaše tu i posvjedoči ovom prizoru.

Na trenutak mu se vratiše slike djetinjstva.

Crkva. Porta. Livada. Fudbal. Mladi sveštenik.

Prisjeti se koliko je samo puta doručkovao sa protinim sinom. Koliko je pojeo popadijinih uštipaka sa šećerom.

A tek sok od maline, kako je ukusan bio.

- Pokret! Idemo! Zakopajte popa ovdje!

Iz sjećanja ga trznu i u realnost vrati naredba da nastave dalje.
Okrenu se preko ramena.

U nov grob spuštali su tijelo oca Nedeljka.

Bez sanduka.

Bez opijela.

Nijemo.

- Slava ti i hvala, oče Nedeljko… Oprosti… oprosti mi…

Prošaputa mladić i bojažljivo krajem vojničke bluze obrisa suzu.

Iz pravca Jahorine odjekivali su žestoki udari artiljerije. Treskavica se potresala od siline napada. Nebo iznad Trnova bljeskalo je od svijetlećih metaka i eksplozija haubica. Sa žrtvenika hrama Svetog Georgija vijao se još uvijek dim.
Pokrenuta je vojna operacija Vojske Republike Srpske — „Lukavac 93“.
Vojska je svakim naletom bila sve bliže i bliže Trnovu. Neprijateljske snage potiskivali su duboko u pozadinu.

- U zaklon! U zakloon!

Čula se naredba oficira Armije BiH.

Negdje u daljini, isprekidano, čulo se preko radio-veze:

- Trnovo je palo! Trnovo je palo! Ušli su četnici! Linija je pukla! Opkoljeni smo!
Grupica vojnika u širem rejonu Treskavice ostala je van dometa komande. Očito ostavljeni na milost i nemilost neprijatelju.

- Granata! U rov, uskači!

Komadi gelera letjeli su na sve strane. Zemlja je zasula preostalih pet-šest vojnika ostavljenih na milost i nemilost.

Linija je probijena.

- Pogođen sam! Pogođen sam!

Isprekidanim glasom dozivao je neko u daljini.

Mladi vojnik, otresajući zemlju sa glave i ramena, pokušavao je da se orijentiše nakon udara granate u blizini njihovog rova. Sve je smrdilo na barut. U ušima mu je zujalo. Osjećao se dezorijentisano.

Pored njega je ležao mrtav vojnik.

Čuje dozivanje.

Polako, puzeći, i sam lakše ranjen u desnu natkoljenicu, uspio je da dopuzi do porušenog debla bukve iza kojeg je ležao krvav vojnik.

Bio je to on. Onaj sa rasparenom uniformom.

Pogleda ga mladić.

Vrati mu se pred oči slika oca Nedeljka. Pištolj. Pucanj.

Smrtno ranjeni vojnik bio je onaj koji je pucao Nedeljku u usta.

Promijenio se dosta od onog dana. Preko glave mu je pala duga, čupava kosa. Neuredna sijeda brada prekrila je nekadašnje crvenilo u licu.
Pridiže ga mladi vojnik.

Ispod lijeve ruke velika rana. Krvario je mnogo. Skinuo je sa sebe košulju i podvezao ranu da ne krvari, ali svakim pomjeranjem mlaz krvi šibao je sve jače.

- Pridigni me, reče mladiću, uz ovo deblo.

Izmučen i iznuren, već pet dana ništa nije jeo. Ionako mršav sam od sebe, uz mnogo muke, mladi vojnik pridiže ranjenog.

- Nisam…
Poče da govori isprekidano.

- Nisam…
Opet se napreže nešto da kaže.

- Nemoj da govoriš. To te zamara — reče mu mladić.

- Nisam trebao…

Stisnu zube i u dahu izusti:

- Nije trebalo da ubijemo popa…

Samo preklopi glavu i stropošta se pored, od gelera izšaranog, debla bukve.

- Bog neka ti oprosti. Otac Neđo sigurno jeste…

Izusti mladić.

Ustade i krenu ka rovu.

Rafalna paljba se začu.

Presječe mladog vojnika preko leđa.

Pade na zemlju, licem okrenutim ka Treskavici.

Iz vojničke košulje ispade mu gvozdeni krst oca Nedeljka.

Piše: Vladimir Vasić