Nobelova nagrada za mir nedavno je dodijeljena Svjetskom program hrane (WFP), najvećoj humantarnoj organizaciji u svijetu, koja svakodnevno od gladi spasava oko 100 miliona djece i odraslih širom svijeta. Dio WFP tima je i 10 humanitaraca iz BiH.

Među njima se posebno ističu Banjalučanka Dragica Pajević Alp i Sarajlija Zlatan Milišić. Ovo dvoje izuzetnih ljudi su za Srpskainfo govorili o tome kako su primili vijest o velikom priznanju i šta ih motiviše da krstare s kraja na kraj svijeta pomažući gladnima i unesrećenima.

Dragica Pajević Alp (50), Banjalučanka sugrađanima poznatija po djevojačkom prezimenu Milojević, već 23 godine radi u Svjetskom programu hrane. Nakon Iraka, Turske, Sudana, Liberije, Kenije… danas služi u Kairu. Kada ide kući, putuje u Beograd, jer je porodici Pajević Alp, odnedavno, matična luka u glavnom gradu Srbije.

Radost uz čaj

U Beogradu se zatekla i kada je prošlog petka objavljeno da WFP dobio Nobelovu nagradu za mir.

-Bilo je to uobičajeno vikend jutro, jer u regionu u kojem sada radim vikendi su petkom i subotom. Pila sam jutarnji čaj i provjeravala službene mejlove, kada mi je sa BBC aplikacije iskočila “brejking njuz” – Nobelova nagrada za mir Svjetskom programu hrane. Bio je to jako emotivan trenutak. Pročitala sam vijest bar tri puta, da budem sigurna da je to istina-, priča Dragica.

Radosnu vijest je prvo podijelila svojim sinovima, da im se još jednom zahvali što godinama “trpe” njena putovanja, danonoćni rad, selidbe s kraja na kraj svijeta.

Dragica i njen suprug Teoman Alp, koji takođe radi za Svjetski program hrane, zajedno imaju tri sina, već odraslih momaka, koji su ponosni na roditelje nobelovce.

Pomoć širom svijeta

Angažman u Svjetskom program hrane i UN sistemu Dragica je počela 1997. u rodnoj Banjaluci. Potom je otišla u lučki grad Bar, u Crnoj Gori, gdje je radila u regionalnom projektu.

Međunarodnu karijeru  počinje 2001. u Iraku. Potom se seli u Tursku, gdje je s drugim kolegama vodila koridor za isporuke hrane u Irak, koji je bio pod sankcijama. Potom je služila u Sudanu, a od 2009. do 2013. je u Keniji, s kolegama, vodila operacije prijema i isporuke humanitarne pomoći u hrani za sedam zemalja regiona. Nakon toga je prekomandovana u glavni štab Svjetskog programa hrane u Rimu, gdje je radila šest godina, uglavnom pružajući podršku operacijama u više od 80 zemalja širom svijeta. Bila je i dio UN tima za borbu protiv ebole u Liberiji 2015. godine.

Dragica trenutno u Kairu radi kao kao kordinatorka i savjetnica za lanac isporuke  WFP humanitarne pomoći u hrani za region istočne Evrope, Bliskog istoka, sjeverne Afrike i centralne Azije. U 16 zemalja pružaju pomoć stanovništvu, a sarađuju s još nekoliko država u istom regionu, u kojima kupuju hranu za gladne.

-Sve to radimo, naravno, uz podršku naših donatora, bez čije pomoći ništa od ovog ne bi bilo moguće-, kaže Dragica.

Korona

Već prilično komplikovanu situaciju dodatno je zakomplikovala korona. S jedne strane, WFP-u, koji ima 18.000 zaposlenih širom svijeta i brine o milionima gladnih, otežala je redovan rad. Uz to, pandemija im je donijela još dodatnog posla, pa sada, zahvaljujući reputaciji globalnog lidera u humanitarnoj logistici, pomažu drugim organizacijama i profesionacima u borbi protiv kovida 19.

Tako je Dragica Pajević Alp, uz redovni posao, postala i jedna od liderki “kovid tima”, koji organizuje putnički avio-saobraćaj za zdravstvene, humanitare i diplomatske radnike širom svijeta na destinacije gdje komercijalni letovi ne funkcionišu, te dopremu medicinske opreme, maski, sredstava za dezinfekciju i ostale robe, koja je neophodna za borbu protiv pandemije.

-U isto vrijeme, naravno, nastavljamo sa svojim radom kao svjetski lider u borbi protiv gladi. A gladi će, nažalost, u godinama koje dolaze biti sve više-, kaže Dragica.

Šef misije UN

Njen drugar i kako se u šali zovu "komšija", Zlatan Milišić iz Sarajeva, ima još duži staž u Svjetskom programu hrane UN. Zlatan trenutno nije angažovan u organizaciji, jer je nedavno, odlukom generalnog sekretara UN Antonia Gutereša, imenovan za šefa misije UN u Tanzaniji.

Ipak, s ponosom ističe da je i dalje dio WFP tima i da će se nakon isteka mandata vratiti u Svjetski program hrane.

-Mislim da je WFP-u sasvim zasluženo dodijeljena Nobelova nagrada za mir. Ovo priznanje potvrđuje važnu vezu između oružanog sukoba i gladi i ukazuje na to da pomoć u hrani može biti podsticaj za mirovne napore. Nobelovo priznanje takođe stavlja naglasak na važnost međunarodnih organizacija, odnosno multilateralnosti u rješavanju svjetskih problema-, kaže Milišić.

Dodaje da humanitarne organizacije, kao što je WFP, nažalost, ne mogu donijeti mir u svijetu, ali mogu mnogo pomoći onima koje rat pogodi, kao i onima koji pokušavaju ostvariti mir.

"Najviše bole rane kod kuće"

Zlatan je karijeru humanitarca započeo ratne 1992. u svojoj zemlji i rodnom Sarajevu. Nakon toga, služio je u 15-ak zemalja širom svijeta.

-Pokušati pomoći ljudima koji su u nevolji, a pogotovo omogućiti im da se sami iz toga izvuku i ostvare bolji život, zaista pomaže da se čovjek osjeća ispunjenijim-, kaže Zlatan.

Od svih humanitarnih angažmana najveći utisak je na njega ostavio rad u BiH, ratne 1992. i 1993. godine, nakon raspada Jugoslavije.

-Najviše pogađaju i bole rane kod kuće, među mojim, našim ljudima i narodima. Međutim, to iskustvo je opredijelilo moju budućnost i radi toga sam do današnjeg dana ostao predan ovom pozivu i poslu-, kaže Zlatan.

Od međunarodnih angažmana najupečatljivije mu je iskustvo iz Avganistana, gdje je dvije godine služio kao direktor Svjetskog programa hrane za tu zemlju.

-Generacijama, decenijama, ljudi u Avganistanu žive u konstantnom stanju rata, sukoba, traume. Uz to, žene su u toj zemlji, nažalost, obespravljenije nego igdje drugdje u svijetu. Ako smo uspjeli bar malo ublažiti patnju naroda ove zemlje, mnogo smo učinili-, kaže Zlatan Milišić.

"Glad je zvijer koja izaziva rat"

-Od mnogih misija na kojima sam bila, najjači utisak je na mene ostavio rad u Liberiji, gdje sam upućena iz Rima 2015.  godine, kao rukovodilac zajedničke operacije za borbu protiv epidemije  ebole-, kaže Dragica Pajević Alp.

Nikada, kaže, neće zaboraviti riječi, koje je usred epidemije smrtonosne bolesti, izgovorio predstavnik Vlade Liberije, s kojim je sarađivala.

-Rekao je da, uz svu zahvalnost za fantastičnu podršku koju WFP pruža u borbi protiv ebole, narod Liberije nikada neće zaboraviti pomoć koju im je ova organizacija pružala u hrani, i u vijeme ebole, ali i ranije kada je zemljom harala glad. Rekao mi je, ko nije bio gladan, ne poznaje zvjersku bol gladi, ne poznaje osjećaj beznadežnosti čovjeka koji ne zna da li će imati sljedeći obrok, da li će moći da nahrani svoje dijete ili će ga gledati kako umire. Glad je zvijer i beznadežnost povezana sa glađu izaziva u čovjeku nagon da učini sve što može da to ublaži. Možda hrana sama po sebi nije mir, ali kad je nema, dan za danom, mjesec za mjesecom, gotovo neizbježno, glad će izazvati rat, rekao mi je moj prijatelj iz Vlade Liberije-, sjeća se Dragica Pajević Alp.