Tokom tri i po decenije, od kada su u selo Mašiće, u plodnu lijevčansku ravnicu doselili iz Tramošnje kod Sanskog Mosta, Radosavka i Dušan Đaković, s brojnim potomcima, postali su uzorna porodica u novoj sredini, gdje su sve počeli gotovo od nule.

Njihovi sinovi Borislav i Ranko, snahe Radmila i Gordana, unučad Milica, Milana, Đurđica, Luka, Vasilije i Dušan, složno i zajednički izgradili su moderne kuće, stvorili savremene uslove za život tri generacije i iskoristili blagodeti koje za poljoprivredu, proizvodnju povrća i žita, nudi ovo podneblje.

Sada su Đakovići, među naprednijim poljoprivrednim gazdinstvima. Oni su, kažu njihovi mještani i komšije, nadmašili mnoge starosjedioce ovog bogatog sela, najvećeg u Lijevče polju.

– Teško se živjelo u Tramošnji, u nerazvijenom kraju blizu Sanskog Mosta. Supruga i ja htjeli smo da za svoju djecu u nekoj drugoj sredini gradimo bolju budućnost, gdje se oni neće mučiti kao mi, daleko od svega što čini modernu civilizaciju – započinje za "Srpskainfo" priču, životnu ispovijest o vremenu koje je prethodilo njihovom preseljenju u Mašiće.

Bilo je to 1984. godine.

– Prvo smo odlučili da odselimo u Šajkaš, u okolinu Novog Sada, gdje živi mnogo Krajišnika, naših zemljaka, koji su tamo otišli u vrijeme takozvane Osme ofanzive opisane u knjigama Branka Ćopića. Tamo smo kupili plac, ali smo se pokolebali i promijenili odluku pod uticajem supruginog brata Marka Dardića. On je prije nas doselio u Mašiće, takođe iz Tramošnje – opisuje Dušan Đaković okolnosti koje su uticale da se nastani u Mašićima, gdje sada živi nekoliko porodica, doseljenika iz sanskog kraja.

Njegova supruga Radosavka, okružena brojnim potomcima, zadovoljna je u novoj sredini, gdje su, kako kaže, slogom, radom, uz dogovor i jasne planove, međusobnim povjerenjem postigli sve o čemu su davno maštali ona i Dušan.

– Najvažnija je sloga, jer ne kažu stari uzalud da sloga kuću gradi. Naše sinove smo iz djetinjstva učili vrijednostima koje moraju njegovati da bi uspjeli, da moraju raditi, biti iskreni, časni i odgovorni prema svojim porodicama, ali isto tako u dobrim odnosima s komšijama i drugim ljudima. Riječ, iskrenost, poštenje, odgovornost, skromnost ispred svega, to su vrijednosti kojima su nas učili naši roditelji, a mi svoje sinove, unučad i ostale – pripovijeda Radosavka, hvaleći snahe Radmilu i Gordanu, koje su se, kaže, uklopile u njihovu porodicu i postale važni stubovi ove primjetne zajednice, koje uveliko doprinose izgradnji modernog domaćinstva.

Ranko Đaković, Dušanov i Radosavkin sin, koji ima četvoro djece, dvije kćerke i dva sina, opisuje njihovu svakodnevicu.

– Mi smo kao velika porodična zadruga; svi radimo, i moji roditelji, supruga, djeca… Svi volimo poljoprivredu, jer od toga živimo. Sijemo 100 dunuma povrća i žita, a imamo i stoku, najviše krmača prasilica. Svaki naš dan odvija se po ustaljenom redu, od ranog ustajanja, poslova u poljima, sve dok se naveče vidi. Posjedujemo i savremenu poljoprivrednu mehanizaciju, sistem za navodnjavanje, naučili smo kako treba obrađivati zemljište, uzgajati povrće i žito da bi rod bio dobar i da bi od svega bilo koristi – priča Ranko.

On je ljubav prema poljoprivredi prenio i na djecu, posebno sinove Luku i Vasilija, koji ga u stopu prate.

– I djeca su uvijek s nama. Oni vole da rade, čak su zasadili i svoje baštice povrća, gdje provode vrijeme, zalijevaju, uzgajaju i takmiče se čija bašta će biti bolja i rodnija. Jedino problem prave zečevi, ljubimci u našem dvorištu, koji jurišaju na kupus i drugo povrće – opisuje nam Radmila, Rankova supruga rodom iz Bakinaca kod Laktaša, preokupacije svojih i Rankovih sinova.

Đakovići, pored svih obaveza, imaju i slobodnog vremena. Učestvuju u svim društvenima akcijama u svom selu, rado idu u posjete i primaju goste, a nedjeljom ili u vrijeme svetkovina umiju i da se opuste, zabave, provesele.

To je njihov stil života, kaže Dragan Ninić, predsjednik Mesne zajednice Mašići, po kojem se ovdje prepoznaju. Komšije o njima pohvalno pričaju, kao primjeru uspješnog poljoprivrednog gazdinstva, brojne i složne porodice.