Početkom svake školske godine, u septembru, svi nastavnici izrađuju planove rada za novu školsku godinu i pri tom se trude da, ako je ikako moguće, u svoje planove ukomponuju i neke značajne datume.

Jedan dio nastavnika, uglavnom oni stariji, u svojim kalendarima, kao značajan datum, ponekad, navedu i 5. oktobar - Dan učitelja. Eto zgodne prilike da se širom svijeta na ovaj datum govori o nezahvalnoj poziciji nastavnika, problemima sa kojima se svakodnevno susreću u radu, o teškim uslovima rada, ali i o jednom od najčasnijih zvanja koje jedan čovjek može steći.

Taj dan je prilika da se pokaže da je rad nastavnika prepoznat kao jedan od najvažnijih za ukupan razvoj društva te da se kao takav i cijeni.

Da se malo prisjetimo.

Proglasile su ga Ujedinjene nacije sa ciljem da se istakne uloga učitelja u obrazovanju i razvoju djece i naglase principi i preporuke o položaju učitelja i nastavnika. Svjetski dan učitelja ustanovila je organizacija UNESCO 1994. godine, a u spomen na isti datum 1966. godine kada je potpisana Preporuka o statusu nastavnika. Procjenjuje se da u ovom trenutku preko 60 miliona nastavnika širom svijeta podučava više od milijardu djece, nažalost, nemali broj njih, u vrlo teškim uslovima.

UNESCO procjenjuje da nedostaje oko 18 miliona nastavnika, najviše na afričkom kontinentu. Još uvijek gotovo šestina svjetskog stanovništva ne zna čitati i preko 100 miliona djece nije obuhvaćeno nikakvim vidom obrazovanja.

Nastavnici nam nisu porodica, ali neki od njih su nas poznavali i bolje od samih roditelja. Neki učenici više vremena provedu u školi sa svojim učiteljima nego u vlastitim domovima. Često neumoljivi, a onda, baš kada treba, topli poput majčinog zagrljaja, gurali bi nas kroz život i štitili od usputnih nepravdi. Prosto je nevjerovatno kako nas i posle više desetina godina pamte po imenu i sjećaju se nekih naših nestašluka čak i kada smo ih sami zaboravili. Iako mislim da je nepravedno o ovoj važnoj pedagoškoj struci govoriti u muškom ili ženskom rodu statistika je neumoljiva. Učiteljice su u našem školstvu toliko nadmoćne nad svojim muškim kolegama da kada bi se, recimo, proglasila desetogodišnja zabrana upisa studentkinja na učiteljske smjerove, taj odnos ne bi bio bitno ugrožen.

Nije nimalo lako biti učitelj (nastavnik), biti odgovoran za tuđu djecu, pogotovo kada ta djeca od kuće ne ponesu dobro kućno vaspitanje. Oni odgajaju tuđu djecu, trpe njihove nestašluke, ponekad i provokacije, odgovorni su za njih i sve to za minimalnu zaradu. Kako svakog jutra ustati i krenuti na posao za koji je, često, jedina nagrada osmijeh nekog od učenika ili, eventualno, neko "hvala", a i to je rijetkost. Drugi veliki problem su roditelji koji ne žele ni čuti ništa loše o svojoj djeci koja su, naravno, njihovi anđeli pa kako da budu krivi za loše ocjene ili vladanje. Naravno, nastavnici su krivi.

Ali kada dođu teški trenuci i faza preispitivanja: "Šta mi je ovo trebalo?" prisjetimo se zašto smo postali nastavnici, prisjetimo se svih onih odlikaša koji su zbog nas postali uspješni ljudi i prisjetimo se sve one dječice koja će tek doći, a možda i ovakvog članka koji će neko napisati o nama.

Na kraju evo i jedne poučne priče. Jedan učitelj je otišao u penziju radeći čitav radni vijek u seoskim školama jugozapadne Srbije i to sve vrijeme kao radnik na određeno vrijeme. Bio je onaj pravi seoski uča, često i jedini pismeni čovjek u selu. Vrlo odgovoran i aktivan pa tako nije bilo niti jednog mjesta gdje bi se zadržao više od pola godine, a da iza njega nije ostalo nešto značajno: put, struja, voda, telefon, nova škola, biblioteka i sl. Niti je tražio, a nije ni dobio nikakvu nagradu ni priznanje za to, sve dok se u jednom selu, u kome je formirao biblioteku, nisu sjetili da bi bilo pošteno da datoj biblioteci daju ime po njihovom uči koji ju je i osnovao.

Rečeno - učinjeno. Sam uča je na prigodnoj svečanosti lično otkrio mermernu ploču iznad vrata biblioteke sa svojim imenom. Svi sretni i zadovoljni. Ali, ne lezi vraže. Taman kada pomislite da u ovim našim opštinama niko ništa ne radi uvijek se nađe neka vrednica pa tako i u ovoj opštini gdje je i učina biblioteka. Taj odgovorni ćata pronađe negdje u zakonima i jedan paragraf koji kaže da se u Republici Srbiji ne mogu davati imena javnim ustanovama po živim ljudima.

Opet, rečeno - učinjeno. Ploča iznad vrata se skinu i odloži u neki ćošak biblioteke. Sada mještani predmetnog sela sa nestrpljenjem iščekuju vijest o smrti njihovog uče pa da mu ukažu zaslužene počasti u vidu table iznad vrata. Sudeći prema zdravstvenom stanju našeg uče, a imajući u vidu da je čitav radni vijek proveo u selima na čistom zraku, izvorskoj vodi i zdravoj hrani (umalo ne napisah: organskoj), ne bi se reklo da mu se baš žuri da ostvari pravo na mermernu ploču.

A, što se ploče tiče, varate se da bi se mogla negdje zaturiti i eto ti belaja. Da se to ne bi desilo postarala se nova bibliotekarka kojoj treba pripisati sve zasluge za to jer je otkrila da je učina ploča idealna kao podloga za njen rešo, pa dok je nje i dok je kafa omiljeno piće na ovim prostorima, uča neće pasti u zaborav i kadli - tadli ploča će se naći tamo gdje treba - iznad vrata. Ne sumnjam da će se bibliotekarka već nekako snaći za svoj rešo. Nadam se da nećete zamjeriti što sam ugrozio ozbiljnost prethodnog teksta ovom digresijom.

I umalo ne zaboravih, drage kolege sretan vam 5. oktobar - Dan učitelja!

Autor: Dragoslav Bozalo, profesor matematike i fizike OŠ „Petar Petrović Njegoš“ Istočna Ilidža