Magistralni put M5 dio je evropskog međunarodnog puta E761. Povezuje istok i zapad naše zemlje, a za one koji ne putuju daleko, dovoljno je reći da veže Sarajevo i Rogaticu. Negdje na pola puta ove razdaljine nalazi se selo Obrtići. Seoce koje prisvajaju i Sokočani i Rogatičani, ali i brojni prolaznici koji se dive njegovoj ljepoti, pa prolazeći pored kažu: „Ova naša zemlja je zaista lijepa“. I jeste. Gledajući predio prošaran svim bojama, koje je Bog mogao dati, na malom uzvišenju negdje na granici zemlje i neba sagrađen je hram. Upravo kad nam se tu zaustave oči, kroz misli nam prođu sve strepnje i molitve i rodi se ta iskonska želja, da nam noge kroče na taj prag i da se pred oltarom poklonimo i zahvalimo Svevišnjem na svemu što imamo i nemamo.

Gradnja hrama

Navršila se decenija otkako je narod ovog podneblja odlučio da svoje zebnje, želje, molitve i strahove stavi pod krov. Brižno su sakupljali volju, trud i novac, kako bi izgradili Crkvu Svih svetih. Jedan nesebično dade zemlju, znajući da ona i nije trajno njegova, već posuđena na neko vrijeme. Sabraše se među sobom mještani Obrtića, a u ovaj hram sabraše i svece kojima se mole. Blaženopočivši mitropolit dabrobosanski gospodin Nikolaj (svetovno Gojko Mrđa) sa sveštenstvom, u ljeto 2012. godine, služio je Svetu arhijerejsku liturgiju i na radost okupljenih vjernika osveštao je ovaj sveti dom. Obgrljen Svetom litijom Hram Svih svetih zablistao je u najljepšem sjaju – sjaju vjere, prijateljstva i zajedništva. Kao i tada, i danas vrata hrama ostaju otključana. Ova mala crkva postaje dom i skrovište svakom ko se odluči da svrati, da se pomoli i tu ostavi sve brige koje ga prate.

Život i ljudi

Tu na šavu krajolika koji spaja Sokolac i Rogaticu, Bog je stvorio prirodu kao dokaz svoje savršene kreacije. Blagodeti su vidljive na svakom mjestu dokle god pogled seže. Smjenjuju se oranice livade, pašnjaci, sokaci i voćnjaci. Izgleda da je Onaj, što sve vidi i zna, htio da podari sve što je potrebno živom stvoru, da on više nigdje ne poželi da ode. Neki zaista nisu ni otišli. Čuvaju svoja vjekovna ognjišta i ne daju da se žiška starih vremena ugasi. Vode brigu o stoci, vrijedno rade i obrađuju zemlju. Kažu da poštuju svece i da praznike koriste kako bi se odmorili i uživali u kratkoj dokolici. Mudrac Sokrat je govorio: „Nemojte stalno misliti šta će zemlja da uradi, nego šta ćete vi za zemlju da uradite.“ Ovi ljudi tako i postupaju, i ne samo to, misle šta će sa zemljom. Sjetvom i žetvom, kopanjem i oranjem, mijenjaju pejzaž kao sliku, čiji ram uvijek ostaje isti. Svojim prstima stvaraju dobra od kojih mogu pristojno da žive. Zauzvrat, kroz krošnje jabuka, gledaju najljepše zalaske sunca, prate kako se pšenica povija na vjetru, osluškuju da li taj povjetarac nosi kišu i posmatraju zvijezde koje su na dohvat šaka.

Susreti

Selo Obrtići prema posljednjem popisu, iz 2013. godine, broji 31 stanovnika. Danas ih je još manje. Pronašla sam najstarijeg, tačnije, najstariju. Baka Milena Vuković rođena je 3. novembra daleke 1928. godine. Radost našeg prvog susreta nije krila. Ni više od devet decenija života nisu joj ukrale rumenilo, vedrinu, osmijeh i susretljivost. Nakon pitanja: „Od kojih si ti?“ i kratkog mešetarenja po mom porodičnom stablu, nađosmo neke zajedničke likove iz prošlih vremena, koji su nas nekada davno povezivali. Nekom ko ima devedest dvije godine ne morate postavljati pitanja. Priče od davnina same naviru, a mogle bi trajati ko zna koliko dugo. Milena, rođena Beatović, iz sela Šenkovići, imala je tri sestre i dva brata. Pamti da su u to doba sve kuće imale više čeljadi nego danas. Od njih šestoro, ona je najstariji živi član porodice, a žive su joj još i dvije sestre. Iz braka sa Dragom dobila je dvoje djece – sina Dobrislava i kćerku Dobru. Od njih ima četvoro unučadi: Milicu, Mila, Snežanu i Sandru. Kako kaže, dočekala je i dvoje praunučadi, Milu i Danila. Njen suprug, djed Drago, umro je 1997. godine, u svojoj sedamdesetoj godini, tako da baka Milena duže od dvije decenije živi sama. Unazad nekoliko godina, kako je počelo izdavati zdravlje, društvo joj redovno prave sin i unučad, a vrijeme nekada prekrati uz kafu sa dragim komšijama. Sad, kad ne mora nigdje da žuri, ima vremena da sabira i preispita događaje iz prošlosti, da traga za slikama koje još nisu izblijedile i da udijeli koristan savjet, kako to samo umiju stari ljudi, prekaljeni od svakog vremena i svakog zla.

Sve fotografije su preuzete sa Sokolac.net

Dobrislav, iako ga malo ko pod tim imenom poznaje, ime je dobio po stricu. Pričali su mu da se stric kao sedmogodišnji dječak okupao u obližnjoj bari, nakon čega je dobio tešku upalu pluća i umro. Ime je dobio nakon ovog tužnog događaja u porodici Vuković, ali Dobrislava, ili bolje reći Bobana, u životu prate sreća i napredak. Kako siješ, tako ćeš žnjeti – rekoše umni ljudi, a dokaz tome je i život ovog domaćina. Izvorno ime pristaje mu po dobroti, a da dobro slavi pokazuju sva njegova djela. Čistim, zemljoradničkim rukama, uz podršku supruge Nedeljke, odgojio je i odškolovao dvoje djece, Milicu i Mila. Brižno čuva ono što su mu ostavili preci, a sa svojim potomcima i danas obrađuje imanje. Iako su oboje stekli diplome, u tom teškom i zahtjevnom poslu, svesrdno mu pomažu. Zajedničkim radom, krompirom zasiju površinu oko 20 dunuma, a kad prispije, oranice podsjećaju na davna vremena, kada su se priređivale mobe. Na pošten posao dođu radnici okolnih sela, Vrhbarja, iz okoline Rogatice i Sokoca. Uz priču, šalu i zajedničku želju da se poštenim radom dođe do kore hljeba, složno obave ubiranje jesenjih plodova. I tako, od posla do posla, od proljeća do zime, godinama.

Na kraju, treba reći da je trenutno u Obrtićima najviše Vukovića. Oni su najistrajniji u namjeri da se sačuva đedovina, čist obraz, pošten rad i iskrena ljubav prijatelja, koji pomažu jedan drugom. Ime ovog malog sela, proslavio je i nadaleko poznati univerzitetski profesor i doktor matematike Nahod Vuković, koji u penzionerskim danima studentima i đacima besplatno daruje znanje. On je pomenut i na početku priče, onaj što dade zemlju na kojoj je izgrađen hram. I zato, kad krenete prema Rogatici, negdje na petnaestom kilometru, stanite i pogledajte na desnu stranu! Vidjećete malu, bijelu crkvu, koja svojom skromnošću zove k sebi, a svojom bjelinom podsjeća da je vjera najljepši biser i blagoslov čovjeku. Da uz Boga i sa Bogom, možemo živjeti u raju na zemlji, kao i seljani ovog malog mjesta.