Najveći srpski pjesnik "po duši i srcu", autor antologijskih pjesama “Ostajte ovdje”, “Emina”, “Veče na školju”, Aleksa Šantić umro je na današnji dan 1924. godine, a Mostar i danas pamti i prepričava njegovu sahranu, jer se takva ni prije ni poslije nije dogodila u gradu na Neretvi.

Rođen 1868. u Mostaru, Šantić je zauvijek sebe vezao za taj grad u kom je živio veći dio života.  Šantićeva poezija je puna snažnih emocija, ljubavne tuge, ali i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kojem je i sam pripadao.

Trajno vezan za rodnu grudu i ognjište, stihovi nekih od Šantićevih rodoljubivih i najpotresnijih pjesama govore o patnji onih koji zauvijek napuštaju otadžbinu i odlaze u tuđinu.

Šantić je umro 2. februara 1924. godine, a sahranjen je na pravoslavnom groblju Bjelušine u Mostaru. Umro je od tada neizlječive bolesti – tuberkoloze.

Kada se saznalo za njegovu smrt, rijeke ljudi slivale su se ka Ćorovića kući, gdje je Šantić kod sestre Perse proveo zadnje dane života. Dolazili su da bi se poklonili svom pjesniku i izjavili saučešće porodici.

Foto: cidom.org

Zbog pristizanja velikog broja ljudi Šantićev kovčeg je do sahrane bio prenesen u Srpski dom (današnje Narodno pozorište Mostar).

Mostar je, zabilježili su hroničari tadašnjeg vremena, bio zavijen u crno.

"Na kućama vise crni barjaci, fasada Opštinskog doma pretvorena je u jednu crnu masu, pa su čak i ulični fenjeri obavijeni crnim krepom. U crno utonula varoš pruža dirljiv prizor ucvijeljene majke za izgubljenim sinom", zapisano je u knjizi Josipa Lešića "Roman o pjesniku.

U knjizi se navodi da su iz čitave Hercegovine stizale brojne delegacije, naročito iz Nevesinja, bilo ih je koji su pješke prevalili po 40, 50 kilometara, samo da bi vidjeli još jednom svog pjesnika i poklonili se njegovim sjenima.

"U jedan sat popodne došla je u Srpski dom pjesnikova rodbina, a kasnije su članovi Srpskog pjevačkog društva `Gusle` i hrvatskog `Hrvoja` iznijeli kovčeg iz Doma i unijeli ga u kola. I tijelo mrtvog Šantića po divnom vedrom danu prošlo je na svoju posljednju šetnju kroz Mostar", navodi se u knjizi.

Povorka je obišla oko cijelog Mostara i u njoj je učestvovalo cjelokupno građanstvo.

"Ovakvu žalost i ovakav pogreb Mostar nije nikada do sada vidio. Od Srpskog doma do groba, bilo je 15 govornika, koji su o pjesniku govorili u ime raznih organizacija, pjevačkih društava, književnih časopisa", navodi se u knjizi.

Dodaje se da su aeroplani kružili nad povorkom koja je obilazila Mostar, a da su duž ulica stajale mase svijeta koje su ispraćale pjesnika, dok su sve radnje bile zatvorene.

"A narod, bilo muslimani, pravoslavci ili katolici podjednako je tugovao i oplakivao svog velikana i pjesnika. Svi su govornici istakli Aleksu Šantića kao pjesnika jedinstva i bratstva, ali kao da je to najdirljivije učinio mujezin, koji je pri prolasku sprovoda sa minareta Cerničke džamije toplim glasom otpjevao posljednju molitvu praštanja", dodaje se u knjizi.

Pratnja je trajala punih pet časova. Mrak je već bio uveliko pao kada je, kroz mnogobrojne počasti i guste redove tronutog naroda, izmučeno tijelo neumrlog Šantića spušteno u hercegovačku zemlju pri romantičnoj svjetlosti buktinja.

Na dan obilježavanja stogodišnjice smrti velikom Alekse Šantića, donosimo stihove pjesme “Ostajte ovdje”, napisane 1896. godine.

Ostajte ovdje

 Ostajte ovdje! Sunce tuđeg neba,

Neće vas grijat ko što ovo grije;

Gorki su tamo zalogaji hljeba

Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko će naći bolju?!

A majka vaša zemlja vam je ova;

Bacite pogled po kršu i polju,

Svuda su groblja vaših prađedova.

Za ovu zemlju oni bjehu divi,

Uzori svijetli, što je branit znaše,

U ovoj zemlji ostanite i vi,

I za nju dajte vrelo krvi vaše.

K’o pusta grana, kad jesenja krila

Trgnu joj lisje i pokose ledom,

Bez vas bi majka domovina bila;

A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,

Vrat’te se njojzi u naručju sveta;

Živite zato da možete mrijeti

Na njenom polju gdje vas slava sreta!

Ovdje vas svako poznaje i voli,

A tamo niko poznati vas neće;

Bolji su svoji i krševi goli

No cvijetna polja kud se tuđin kreće.

Ovdje vam svako bratsku ruku steže –

U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;

Za ove krše sve vas, sve vas veže:

Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta,

Ostajte ovdje! Sunce tuđeg neba

Neće vas grijat ko što ovo grije –

Gorki su tamo zalogaji hljeba

Gdje svoga nema i gdje brata nije…