Našoj redakciji je, povodom smrti Boška i Admire, poznatijih kao sarajevski Romeo i Julija, stiglo pismo čitaoca koje prenosimo u cjelosti. 

“Čitam ovih dana tekstove o jednoj tragičnoj sudbini, izgubljenoj mladosti mladih Boška i Admire. Žrtvama suludog rata, voljeli su se, stradali zajedno i otišli u vječnost. Umrli jedno pored drugog, na sramotu naše civilizacije. Onda dođem do dijela gdje se kaže „postali su simbol zajedništva“. Pa se pitam kog zajedništva… valjda zajedništva kog više nema, to svako vidi.

Da li je umrlo zajedno sa njima ili stradalo i ranije nije baš sasvim jasno, ali je činjenica da ga više nema.
Kao što nema ni 100 000 sarajevskih Srba u Sarajevu, tamo gdje su prije živjeli.

Ne moramo uzimati u obzir razlike u mišljenjima zašto ih više tamo nema, jasno je da ih nema, to je fakt – činjenica, a sa činjenicama se računa. Nema Srba – nema ni zajedništva sa njima, zaključak se sam nameće.

Nego, nešto je drugo tu prikriveno, zašuškano u žbunje i umotano u celofan, a što opet svakom normalnom i razumnom pada na um kada čita njihovu tužnu priču o velikoj ljubavi i predstavlja sebi tragediju tog vremena a to je pitanje – pa ko ih ubi?!

Ko ubi taj suživot, ko zavrti još jače spiralu stradanja i krvoprolića, ko puca u to zajedništvo svojom poganom rukom?
Odgovor je, bar zvaničan „ne zna se“. Nekako ne mogu da se otmem utisku da je Srbin da bi mu se znao i broj cipela kumovog komšije, a ne samo identitet. Bio bi javno na stubu srama u federalnim medijima kao „onaj tamo koji je isti kao i onaj koji ubi Srđana Aleksića zbog prijateljstva sa Bošnjakom“, zločinac koji je pucao na grad da ubije dušu grada itd. i sl. do citata iz romana Dobrice Ćosića.

Ne znam da li je bio običaj da Srbi pucaju na one koji su pokušavali pobjeći iz podjeljenog grada na Grbavicu, nije mi jasno ni da li su Srbi pucali na Olgu i Suadu sa sarajevskog hotela, iako su znali da će biti opkoljeni i uhapšeni.

Bar je to verzija federalnih medija – Karadžićevi tjelohranitelji su navodno ubili Olgu i Suadu, ali, eto, iako ih je gazija Juka pohapsio ne zna se ni ko su niti je ikada dokazano iz čega i kako ih ubiše.

Ko ubi Boška i Admiru – ne zna se, ko ubi Olgu i Suadu – ne zna se, ko ubi Milicu, Natašu, Danila itd. nije ni važno zar ne, bitno je da su „ćetnici držali grad u opsadi“ i granatirali, a poneka snajperska žrtva je, eto, kao ostala simbol te opsade bez obzira ko je ubio. Valjda Srbi ubijaju, a ovi drugi „nepoznati“ samo lišavaju života da bi poslali poruku…
Eh, sa Boškom i Admirom je umrlo zajedništvo, ali i mnogo više od toga drago Sarajevo, umrla ti je duša jer kriješ i danas ubice. Srami se…”