Portalu Katera javio se čitalac sa molbom da objavimo njegovu priču, a sve u cilju podizanja svijesti o društvenoj i pojedinačnoj odgovornost, ali i pronalasku odgovora na pitanje da li linija razgraničenja treba da bude prepreka u pružanju pomoći osobe u nevolji.

Kako ističe, radnja priče se dešava na liniji razgraničenja na Dobrinji 4, u parku, između ulica Petra Tijašića u FBiH i Trga ilidžanske brigade u Republici Srpskoj.

Pismo prenosimo u cjelosti.

Sa prozora obližnje zgrade kratko sam posmatrao čovjeka u vidno alkoholisanom stanju. Pažnju su mi privukla dva policajca federalnog MUP-a, koja su određeno vrijeme stajala pored njega, nakon čega su mu pomogli da ustane i sjedne na obližnju klupu. Nedugo nakon toga su otišli, a čovjek je opet pao sa klupe i ležao u travi.

Nemogavši to gledati, a i pomalo zabrinut za stanje tog čovjeka, pozvao sam federalnu hitnu pomoć, pretpostavljajući da je to njihova nadležnost. Obavijestili su me da će kontaktirati policiju i javiti mi ishod. Poslije nekoliko minuta su me pozvali i rekli mi da je patrola bila, da je čovjek pijan, te da je to nadležnost Policijske uprave Istočno Sarajevo, ali da, ako smatram da nisu u pravu, pozovem federalnu policiju. To činim, i policija mi saopštava da će ponovo poslati patrolu. Poslije, otprilike, sat vremena, federalna patrola policije i dalje nije došla, a za sve to vrijeme čovjek leži na zemlji, povremeno pokušavajući da ustane. U jednom od pokušaja pada i udara glavom od beton i ostaje nepomično da leži, vjerovatno bez svijest. 

Pozivam Policijsku stanicu Istočna Ilidža, objašnjavam situaciju i da je čovjeku potrebna pomoć. U vrlo kratkom periodu, pripadnici ove stanice dolaze i nakon konstatovanja stanja, zovu hitnu pomoć iz Istočnog Sarajeva, koja dolazi i zbrinjava čovjeka.

Vjerujem da će ova priča pokrenuti lavinu komentara, ali ako malo trezveno razmislimo radi se o ljudskom životu i ishodu koji je, možda, mogao biti koban. Neko će prokomentarisati i zašto mu ja nisam pomogao. Pa, gledao sam situaciju iz zgrade, 200 metara udaljene od mjesta dešavanja, na kojem su bili prisutni pripadnici policije, i mnoštvo građana koji su prolazili pored čovjeka koji leži. Nisam ni posmislio da se, ama baš niko, neće sjetiti da pomogne.

U suštini, nije važno kome je pomoć trebala, nego činjenica da linija razgraničenja može biti prepreka u pružanju pomoći povrijeđenoj osobi. Zar granice postoje kada treba pomoći ljudima u nevolji?

Da se nekim slučajem policija iz Policijske stanice Istočna Ilidža ponašala kao federalna, čovjek bi ostao da leži, a priča bi se završila sa ko zna kakvim krajem.

Velika pohvala ide našim policajcima koji su, bez "naglabanja" da li čovjek leži metar ovamo ili onamo od linije razgraničenja, ekspresno došli na lice mjesta i pomogli mu. 

Juče je ta pomoć trebala jednom čovjeku, sutra može trebati bilo kome od nas.