Tekst iz knjige „Kosovo: Bilans 1999 – 2009“ koja govori o posljednjem poglavlju viševjekovnog genocida Albanaca nad Srbima. Izdavači su Balkanološka fondacija „Lord Bajron“ i Američki savjet za Kosovo — organizacije koje su osnovane samo s jednim ciljem: da se iznese na vidjelo pravo stanje stvari na Balkanu, a posebno na Kosovu i Metohiji.
POSMATRAČ NA SUDU VRANA: LIČNE USPOMENE SA KOSOVA 1999 – 2009
Meri Volš
„Tokom dugih godina rada na Kosovu često sam se sjećala priča svog oca o njegovom djetinjstvu u grofoviji Keri u jugozapadnoj Irskoj. Moj otac je odrastao blizu grada Dingl i mnogo vremena je provodio na planinama Keri što mu je pružalo priliku da posmatra mnoge i raznovrsne prirodne pojave, uključujući i – jednom – „sud vrana“.
Ovu rijetku pojavu malo ko je vidio ali se ona često pominje u srednjevjekovnoj literaturi. Jedna ptica – „optuženik“ – biva opkoljena velikom skupinom vrana. Žrtva je izolovana a vrane vrlo važnog izgleda zauzimaju položaje po okolnim granama. Izgleda da svaka ima određenu ulogu, neke su tužioci i sudije, a ima i običnih sudskih poslužitelja. Neko vrijeme izgleda da samo grakću, izlažu dokazni materijal. Bez izuzetka, sud odlučuje da je optužena vrana kriva i da mora biti kažnjena. Vrane tada slijeću sa grana na onu optuženu i kljucaju je do smrti. Poslije „suđenja“ i izvršenja smrtne kazne, jato vrana[2] diže se u vazduh i ostavlja izmrcvaren leš optuženika da trune.
Posmatrači prirode ne mogu da objasne ovu pojavu: zašto neka grupa osjeća potrebu da se okrene protiv jednog od svojih članova, i potom uzima učešće u javnoj i složenoj ceremoniji čiji je ishod unaprijed određen.
Neko može pitati kakve veze ova priča ima sa Kosovom. Uzeta kao analogija, ova priča o vranama najtačnije govori o onome što se na Kosovu događa.
Stigla sam avionom u Skoplje 23. avgusta 1999. godine i sutradan su me odvezli kolima u Prištinu. Nisam imala nikakvo unaprijed stvoreno mišljenje o događajima na Kosovu niti o zbivanjima u bilo kom dijelu bivše Jugoslavije. Moj plan je bio da radim na razvojnim projektima u Centralnoj Americi i gledala sam na dolazak na Kosovo kao na kratko odstupanje od plana koje će trajati samo nekoliko mjeseci.
Kad pomislim na vožnju od Skoplja do Prištine prvo čega se sjetim su neopisivo lijepi suncokreti sa obje strane puta, naročito pored sela oko Lipljana — čija imena tada nisam znala—pa sve do Lapljeg Sela i Čaglavice. Polja sa obje strane puta plamtela su od njihovih jarkih, treperavih boja. Ono što je ostavilo jak utisak na mene bila je činjenica da su, uprkos sukobima, mnogi ljudi radili na njivama. Sjećam se isto tako kuća koje se gorjele sa obje strane puta, i sela koja su plamtela u daljini, kao i da je svuda bilo mnogo dima. Naš vozač, Albanac, rekao nam je da su to albanska sela koja su Srbi etnički očistili. Rekao nam je da je srpska vojska spalila sve kuće i rukom pokazao na sela u kojima su navodno vršeni pokolji.
Tek pošto sam izvjesno vrijeme provela na Kosovu doznala sam da su u pitanju bile srpske kuće u srpskim selima kao što su Stari Kačanik, Grlica, Staro Selo, Talinovac, Srpski Babuš i Babljak. Osim toga, shvatila sam da je, s obzirom da je srpska vojska morala da se povuče sa Kosova početkom juna – nekih deset nedjelja prije mog dolaska, teško bilo vjerovati da je ona mogla da zapali sve te kuće i da etnički očisti sva ta sela. Tog 24. avgusta, dakle više od dva mjeseca poslije povlačenja srpske vojske, ja sam gledala zgrade koje gore i razorene kuće koje su očito bile zapaljene samo dan-dva ranije.
Kad smo se približili Prištini zapanjio me je broj satelitskih antena na stambenim zgradama i kućama. Brifinzi prije mog dolaska na Kosovo naveli su me da zaključim da su Albanci siromašni i ugroženi. Kad sam se bolje upoznala sa Kosovom razumjela sam zašto su satelitske antene bile među najvažnijim stavkama u porodičnom budžetu. U pokrajini gdje je toliko stanova po gradovima nezakonito oteto od pravih vlasnika novi stanari ne moraju da se brinu o otplatama stambenih kredita. Kao što sam doznala kasnije, stanovi pripadaju onima koji u njima žive a ne njihovim stvarnim vlasnicima. Sva imovina postala je predmetom otimačine.
Moji prvi dani na Kosovu su samo pojačali moje osjećanje da živim u nadrealnom okruženju. Peć, grad u zapadnom dijelu pokrajine u kome se nalazila moja kancelarija, bio je pod kontrolom Italijana. Tih prvih dana u avgustu sa nevjericom sam gledala te lijepe, od sunčanja potamnele vojnike, sa šljemovima ukrašenim perjanicama, sa crnim naočarima i vrlo često velikim cigarama, kako se voze oklopnim vozilima. Osjećala sam se kao na snimanju nekog filma. To prosto nije bilo stvarno.
Moja kancelarija se nalazila preko puta parkirališta UNMIK policije, pored radio-stanice. Desetine crveno-bijelih džipova – mi smo ih zvali “koka-kola“ kolima – stajale su tu iz dana u dan. Nikako nisam mogla da shvatim zašto tu stoje mjesecima i nikako se ne pokreću. Taj period između avgusta 1999. i aprila 2000. bilo je doba dotada neviđenog etničkog čišćenja – a tu stoje nova novcijata policijska kola koja su stigla do parkirališta u Peći i dalje se nisu makla. Kao i mnogi drugi aspekti međunarodnog prisustva na Kosovu, i to je bila samo dimna zavjesa, paravan.
U noći između 27. i 28. septembra oči su mi se otvorile i shvatila sam šta se dešava na Kosovu. Povukla sam se rano s namjerom da malo čitam u krevetu dok su moje kolege otišle negdje na picu – pica je bila sve što se tih dana moglo dobiti za jelo. Neću nikad zaboraviti kako je pucnjava počela, i kako nikako nije prestajala. Ležala sam u krevetu s pokrivačem preko glave prosto ne vjerujući da postoje napadi takvih razmjera i siline, a oni su trajali sve do ranih jutarnjih časova.
Tu noć je OVK orgijala, divljala, bjesnela jureći kroz srpske dijelove grada i palila, pljačkala i ubijala uglavnom starije Srbe. Ta noć ubilačkog uništenja dogodila se na teritoriji gdje je sukob bio zvanično završen gotovo četiri mjeseca ranije, na teritoriji gdje su bili administratori i policija UN i vojne snage KFOR-a iz mnogih zapadnih zemalja čija je dužnost bila da održe bezbjednost.
Ujutro, kad sam oprezno krenula ulicom, prvo što sam ugledala bilo je nečije mrtvo tijelo u rijeci, licem okrenuto nadolje. To nije bio jedini leš u gradu, iako se italijanski KFOR revnosno trudio da grad dovede u red. Naredni dan je, što svakako nije bilo slučajno, bio posljednji rok do koga je OVK morala da preda oružje.
Radila sam na jednom razvojnom projektu u Peći. Prvih šest mjeseci boravila sam isključivo u albanskim selima, jer je to bila oblast odgovornosti koju nam je povjerio Visoki komesarijat UN za izbjeglice. U Goraždevcu, posljednjem srpskom selu u okolini Peći koje je preživjelo napade poslije juna 1999, nismo radili. Čak su nam izričito rekli da ne prilazimo tom selu i, što je najvažnije, da kada kolima prolazimo pored njega nikada nijednog Srbina ne gledamo u oči. Rečeno nam je da su Srbi iz Goraždevca lopovi i ubice i da su svi naoružani i vrlo opasni. Često su nam govorili da su sve oteli od Albanaca: automobile, frižidere, televizore itd. Rekli su mi da ću, ako odem tamo, biti silovana, pretučena i potom ubijena.
Dok je većina međunarodnih radnika vjerovala u ove zastrašujuće priče, a tragično je što neki i danas vjeruju u njih, meni je bilo teško da povjerujem da selo sa crkvom u svom centru, gdje mnogi stariji ljude sjede na trgu može zaista da bude mjesto kakvim ga predstavljaju. Februara mjeseca 2000. godine posjetila sam Goraždevac kao privatno lice, tj. bez zvanične dozvole moje organizacije. Vozila sam se na zadnjem sjedištu jednog italijanskog oklopnog transportera. Vojnici su mi rekli da ostanem na zadnjem sjedištu i pazim da me niko ne vidi. Ono što sam vidjela u selu bilo je potpuno suprotno od onog što nam je bilo rečeno. Žitelji su bili siromašni, veoma siromašni. Vrlo mali broj je imao televizor a nekoliko starijih žena bilo je u vrlo teškoj situaciji jer nisu imale nikakav smještaj. Uprkos vrlo teškim okolnostima u kojima su živjeli, svi su bili vrlo gostoljubivi. Tog prvog dana ugostili su me svinjetinom. Bio je to prvi put da jedem svinjetinu od kako sam napustila Irsku. Tu sam prvi put probala i kajmak, koji je zaista izvanredno ukusan.
Jedan od prvih projekata koji sam započela bio je stambeni projekat za žene bez smještaja iz Goraždevca. Kad sam počela rad na tom projektu narednog mjeseca, marta 2000, suočila sam se sa neprijateljstvom svojih kolega i mjesnih Albanaca. Prijetili su mi, šikanirali su me i jednom su me tako gurnuli da sam pala niz stepenice koje vode iz naše kancelarije. Ali, ja sam ostala pri svome jer ni onda, kao ni sada, nisam vidjela ništa loše u mojoj želji da pomognem onima koji su siromašni, nesrećni i koji nikome nisu učinili nikakvo zlo. Međutim, ono što me je stvarno uplašilo bila je strašna mržnja prema tim nesrećnim ljudima, i sam izraz u očima onih kojima bih pomenula da idem u Goraždevac.
Jedan moj kolega, koji mi je nerado pomagao na projektu za obnovu kulturnog centra na trgu u selu, završio je rad na polovini krova a zatim je rekao da druga polovina ne može da se popravi. Kasnije je jedna druga nevladina organizacija popravila krov do kraja. Njihov inženjer mi je rekao da popravljanje krova sa inženjerske tačke gledišta nije predstavljalo nikakav problem. Sve je bilo završeno brzo. Sa ovakvom vrstom slijepih predrasuda suočio se svako ko je pokušavao da pošteno radi svoj posao na Kosovu, naročito kada se radilo o projektima za Srbe.
Glavna stavka na dnevnom redu bilo je izopštenje iz društva. Predrasude su bile tako nemilosrdne da su prelazile u mržnju, u fanatičnu zadrtost koja je prožimala cio pristup stanju na Kosovu. Taj isti kolega koji je odbio da završi popravku krova vrijeđao me je što sam išla u Goraždevac da radim preko vikenda. (Bilo mi je dozvoljeno da radim samo u svom slobodnom vremenu, što znači da sam morala da radim preko vikenda.) Unosio mi se u lice i urlao na mene što radim u Goraždevcu. Nikad nisam bila tako blizu da budem pretučena.
Kada su žitelji Goraždevca željeli da nakratko odu iz sela, za to su na raspolaganju imali samo jedan autobus koji je odlazio i vraćao se u pratnji KFOR-a. Putnicima je bilo dozvoljeno da ponesu sa sobom samo jednu torbu koja je nekoliko puta pregledavana. Sve je bilo tako udešeno kao da su vlasti namjerno željele da na svaki način ponize Srbe. Pošto sam bila svjedok i sama sam bila ponižena zato što se sa običnim ljudskim bićima postupalo na takav način. To je bio prvi put u mom životu da vidim ljude koji nemaju slobodu kretanja i nisam mogla da razumijem zašto oni koji ih drže kao taoce, koji divljački pale, pljačkaju i ubijaju, ostaju nekažnjeni.
Mržnja prema Srbima bila je opipljiva, silovita i za mene šokantna. Niko se nije trudio da je prikrije: mržnja je bila otvorena i podsticana spolja. To je jedan od razloga zašto sam riješila da ostanem na Kosovu: da pokušam da učinim nešto da povratim poremećenu ravnotežu. Zaboravila sam na svoj plan da radim u Centralnoj Americi. Sasvim slučajno sam naišla na situaciju u savremenoj Evropi na pragu dvadeset prvog vijeka u kojoj se sistematski krše osnovna ljudska prava, gdje je jedan dio stanovništva prekonoć postao niži i od građana drugog reda – i to sve na teritoriji koja je (bar u teoriji) bila pod zaštitom UN i NATO-a. Uporno se nametalo pitanje: kako je moglo da dođe do takvog kršenja osnovnih ljudskih prava u protektoratu Ujedinjenih nacija? Koga u stvari Ujedinjene nacije štite? Ko je izveden pred lice pravde za trajno kršenje ljudskih prava? Niko! A kada bi se našao neko da pomjeni ova kršenja i težak položaj Srba, njemu se prijetilo i samo što ga nisu tukli.
Oktobra 2000. godine prešla sam u Prištinu na rad u jednoj međunarodnoj humanitarnoj organizaciji. Kako je vrijeme prolazilo a ja sticala sve više iskustva zahvaljujući izlascima na teren – imala sam rđavu naviku da izlazim van striktno kontrolisanih granica svoje kancelarije – počela je da se ocrtava slika drugačija od one koju su nam predstavili. Goraždevac nije bio izuzetak. Širom Kosova Srbi i drugi nealbanci bili su izloženi sličnoj diskriminaciji. Bivalo mi je sve jasnije da je međunarodna pomoć na Kosovu od samog početka bila rezervisana za one koji su viđeni kao saveznici Zapada i koje su mediji proglasili za žrtve. Srbi i drugi nealbanci bili su krivci, i rad međunarodnih organizacija na Kosovu odvijao se u saglasnosti sa ovim smjernicama.
Mnoge su mjere preduzimane da bi se održao privid da su zakon, red, pravda i ljudska prava zaštićeni na Kosovu. Ali sve je to, bez izuzetka, bio dio dimne zavjese. Naizgled – sve, u suštini – ništa. Sjećam se kako sam se jednog dana ispred kancelarija UNMIK-a srela sa regionalnim administratorom za Kosovsku Mitrovicu. Rekao mi je da bi za Kosovo bilo bolje kad bi svi Srbi otišli. Pomislila sam da je nevjerovatno da iko to može da kaže, a pogotovu neko na takvom položaju.
Naše kolege Albanci su se trudili da sistematski, moglo bi se reći jednoglasno, predstave jednostranu sliku po kojoj su Srbi bili krivci, a Albanci žrtve. Da sam ja kao mnogi međunarodni radnici ostala učaurena u svojoj kancelariji i oslanjala se samo na mjesne albanske izvore i informacije zapadnih medija, koje su rijetko bile nešto više od čiste propagande, i ja bih odslužila svoj rok na Kosovu, ubjeđena da je kosovsko pitanje crno-bijela slika i da je „humanitarna intervencija“ NATO-a bila ne samo opravdana, već i jedini način da se uspostave mir i pravda.
Kako je vrijeme prolazilo a ja ostala na Kosovu duže nego što sam ikada i pomišljala, vidjela sam sve više i više dokaza da je izvršena kampanja etničkog čišćenja. Kad bi Albanci ili stranci i pomenuli neki incident to je bilo u namjeri da ga opravdaju, govoreći da je sasvim prirodno očekivati izvjestan broj napada na Srbe. Uvijek su poricali, odbijali da priznaju da se svuda oko nas sprovodi dobro organizovana, dalekosežna kampanja da se Kosovo očisti od svih preostalih nealbanskih zajednica, naročito u urbanim sredinama. Čak i poslije koordiniranog i vrlo dobro organizovanog pogroma od 17. marta 2004. godine, koji je zahvatio cijelo Kosovo, međunarodna zajednica je očuvala svoju fasadu normalnosti, poricanja i prećutne politike ustupaka. Čula sam kako neki pravdaju pogrom iz 2004. godine time što je albansko stanovništvo „frustrirano“ i da je budući frustrirano moralo da poruši hiljadu domova i crkava i raseli preko 4000 lica. Dan-danas u Obiliću, Gračanici, Ugljaru i Kosovom Polju Srbi iz drugih dijelova Kosova, raseljeni u martu 2004. godine, žive u kontejnerima koje su dobili od ruske vlade.
Ponekad su se puštale glasine da bi se odvratila pažnja od stvarnih krivaca ili da bi se Srbi još više okrivili. Te glasine su često bile apsurdne ali su se ipak širile i usput rasle. A širili su ih najviše predstavnici međunarodne zajednice koji su tek stigli na Kosovo. Snabdijevanje strujom bilo je slabo, isključenja struje česta i to sve zbog toga, govorilo se, što Srbi ne plaćaju račune za struju. I nikome od onih koji su te glasine širili nije padalo napamet da čak i kada bi svi Srbi koji su ostali na Kosovu odbili da plate račune za struju, to ne bi mogao biti uzrok drastičnog nedostatka struje u pokrajini, s obzirom da su oktobra mjeseca 1999. godine Srbi predstavljali manje od 10 posto stanovništva. Svake noći koju sam provela u nekoj od srpskih enklava, odlazila sam na spavanje pri svjetlosti svijeće! Treba primjetiti da prije juna 1999. isključenja struje na Kosovu gotovo da nisu ni postojala.
Prema drugoj priči koja je kolala svi predivni srednjevjekovni manastiri i druge svetinje, kojima se Kosovo s pravom diči, pripadali su prvobitno Albancima dok ih Srbi nisu oteli. Čovjek ne mora biti stručnjak za vizantijsku crkvenu arhitekturu da bi shvatio da su svetinje kao što su Dečani i Pećka patrijaršija očigledno pravoslavnog stila. Nije teško provjeriti činjenicu da su ovi manastiri zadužbine srpskih kraljeva i njihov poklon srpskom narodu.
Tvrdnje da su manastiri prvobitno pripadale Albancima brzo su prestajale čim bih upitala: „Ako je tako, zašto se onda Albanci toliko trude da ih unište“? Na to pitanje nikada nisam dobila odgovor.
Nisam ostajala udobno i bezbjedno ušuškana u svojoj kancelariji, u društvu drugih međunarodnih službenika, vojnika antisrpskog krstaškog rata. Obilazila sam nealbanska naselja, ne samo srpska već i romska, kao što je olovom zagađen kamp u Zvečanu za lica koja je OVK prognala iz južnog dijela Kosovske Mitrovice 1999. godine. Obilazila sam i Gorance u Gori i Hrvate u Letnici. Poslije ulaska KFOR-a i UN na Kosovo i odlaska srpskih snaga bezbjednosti svi nealbanci su bili žrtve nasilja. Ono što je počelo u junu 1999. i dostiglo svoj vrhunac u martu 2004. može se samo nazvati terorističkim ratom protiv nevinih civila, uključujući i Albance koji se nisu slagali sa OVK i njenim vođama.
Nasilje je bilo usmjereno isključivo na civile: na muškarce, žene i djecu bez obzira na uzrast i fizičko stanje. To je bio nemilosrdan rat, rat terora i zastrašivanja u cilju progona nealbanaca koje su u izvjesnim slučajevima podsticali i potpomagali neki kontingenti KFOR-a.
Dok su mnoga srpska sela bila etnički očišćena, južno od Ibra Srbi i Romi bili su protjerani iz svih gradova. Strahotni su podaci o stradanju u mjestima kao što su Lipljan, Obilić, Kosovo Polje, Čaglavica, Vitina, Uroševac i druga. Godine 1999. Vitina je imala više od 3.500 srpskih žitelja. Godinu dana kasnije ostala je šaka jada šćućurena uz crkvu. U Uroševcu, pošto je oko 1.000 njih provelo čitavu jednu nedjelju satjerano u ograđen prostor u centru grada bez ikakvih higijenskih uslova, Srbi starije dobi utovareni su u autobuse i odvezeni do administrativnog prelaza u centralnu Srbiju. A za to vrijeme je OVK divljala paleći srpske kuće i ubijajući svakog za koga su mislili da je Srbin. Jedna službenica Visokog komesarijata za izbjeglice otišla je da im donese lijekove. Kad se vratila rekli su joj da su ih američki vojnici odvezli u njihove nove stanove, odnosno u kolektivne centre u Bujanovcu, u južnoj Srbiji, u kojima mnogi od njih i dalje žive. To su oni koji su imali sreće; oni koji su ostali bili su mučeni, obezglavljeni, silovani i ubijeni.
Uprkos neprekidnih nasrtaja, u Obiliću je do marta 2004. uspio da ostane poneki Srbin i Rom. Oni su bili meta rulje koja je divljala i tu 17. marta te godine, u divljačkoj kampanji etničkog čišćenja širom cijelog Kosova, a naročito u centralnom dijelu pokrajine, u okolini Prištine. Međunarodna zajednica nije branila te obične građane. Za vrijeme napada u Obiliću, kada su mnoge srpske kuće bile spaljene, sve žene iz romskog naselja u Obiliću bile su skinute gole i tako sprovedene kroz rulju u kojoj su mnogi bili naoružani. U Obiliću se nalazio kontingent britanskog KFOR-a. Britanski vojnici su vidjeli šta se dešava i nisu intervenisali. Možda im je tako bilo naređeno. Bilo kako bilo, njihova neaktivnost bila je istovjetna sa neaktivnošću KFOR-a širom Kosova. Vojnici KFOR-a nisu ni pokušali da zaštite žrtve nasilja već su samo stajali po strani ne preduzimajući ništa. Drugi su pobjegli u svoje baze. Bilo je i izuzetaka. Za vrijeme pogroma od 17. marta 2004. godine, na sopstvenu inicijativu, vojnici irskog KFOR-a izišli su iz svoje baze u Lipljanu i spasli mnoge nealbanace u Obiliću.
Jedan primjer stradanja nevinih naći ćemo u porodici Nikolić iz Uroševca koju s ponosom smatram svojim prijateljima. Ono što su oni doživjeli je izvanredan primjer nepopustljive odlučnosti, stamenosti i hrabrosti uprkos svega što im je užasna sudbina dodijelila. Gospođa Danijela-Dani Nikolić, sada već zašla u osamdesete, rodila se u Sloveniji. Kad joj je bilo 18 godina došla je na Kosovo da posjeti svog oca, oficira u Jugoslovenskoj vojsci sa službom u Uroševcu. Tu je upoznala svog budućeg muža. Vjenčali su se i ostali da žive u Uroševcu. Danijela ima dvije ćerke: Santipu, koja je arhitekta, i Liljanu koja je inženjer. Nikolići su stara, ugledna porodica iz Uroševca koja je tokom godina mnogo učinila za razvoj tog grada. Godine 1999. Danijela je sa ćerkama još uvijek živjela u jednom dijelu velike porodične kuće – sve ostalo su već davno komunisti bili konfiskovali.
Ni njihove godine, ni njihova potpuna nemogućnost da bilo koga ugroze nije spriječila da postanu meta OVK. Mada su izbjegle prvi napad na Srbe u Uroševcu, u junu i julu 1999. naoružani pripadnici OVK su redovno ulazili u njihovu kuću i iz nje iznosili šta su htjeli. Sve tri su bile fizički napadane; svima su zubi polomljeni. Jedino je Santipa bila zdrava i u dobrom fizičkom stanju. Liljani su obje noge bile oduzete poslije automobilskog udesa, a majka Danijela je slijepa. Santipa je izlazila da nabavlja hranu, ali su je nekoliko puta napadali i prebijali. Neko vrijeme ih je štitio grčki KFOR koji je postavio stražu pred ulaznim vratima njihove kuće. Uprkos svega, ostale su u svojoj kući do pogroma 17. marta 2004. kada je rulja opkolila kuću.
Još postoji video-traka snimljena za vrijeme tog napada. Na traci se vidi kako u jednom dijelu grada rulja od oko hiljadu ljudi opkoljava kuću u kojoj žive tri žene, dok u drugom dijelu grada pripadnici grčkog KFOR-a pokušavaju da odbrane crkvu od velike grupe napadača. Na kraju, američki KFOR je morao da spasava grčki KFOR neposredno prije nego što je crkva bila zapaljena a nekoliko grčkih vojnika zadobilo teške opekotine. Vojnici američkog KFOR-a uspjeli su da dođu i do kuće Nikolića odakle su iznijeli gospođu Nikolić i njene dve ćerke dok ih je rulja Albanaca zasipala kamenjem i drugim projektilima. Liljana, čije su noge paralizovane, zadobila je udarac kamenicom u nogu, ali je tek kasnije shvatila da joj je noga slomljena. Kuća porodice Nikolić je uništena. Osim lične tragedije porodice koja je ostala bez doma, gubitak kuće značio je i gubitak njihove biblioteke sa 18.000 knjiga, velikog broja skupocjenih muzičkih instrumenata i jedne Đotove slike Bogorodice neprocjenjive vrijednosti. S njima su u plamenu nestali i posljednji tragovi evropske civilizacije u Uroševcu.
Gospođa i gospođice Nikolić prenijete su u bazu grčkog KFOR-a gdje su zatekle i druge Srbe koji su preživjeli završni napad na Uroševac. Nisu ih odveli u obližnju američku bazu Bondstil gdje bi mogli da im ukažu ljekarsku pomoć koja im je hitno bila potrebna. Kao što im je kasnije objasnio jedan vojnik američkog KFOR-a, nije bilo poželjno da Albanci zaposleni u bazi čuju da Amerikanci liječe ranjene Srbe. Deset dana kasnije ipak su ih dovezli u Bondstil na liječenje, ali ne prije no što je jedna starija Srpkinja podlegla ranama.
Porodicu Nikolić su vratili u grčku bazu gdje još uvijek žive. Grci su ih odveli na kratko vrijeme u Grčku u nadi da će tamo ostati zauvijek. Međutim, majka i ćerke Nikolić nisu nestale u Nacht und Nebel [3]. Njihova odluka da se vrate svojoj kući ostaje nepokolebiva, mada nijedna međunarodna organizacija – a kamoli albanske mjesne vlasti – nije voljna da obnovi njihovu kuću i omogući im povratak. U međuvremenu, novoizgrađene kuće onemogućile su pristup srušenoj kući i njihova molba da im se dozvoli da posjete šta je od nje ostalo je odbijena. U svakom slučaju do kuće bi se moglo doći jedino helikopterom. Fabriku pokojnog g. Nikolića je „privatizovala“ Kosovska povjerenička agencija koju su osnovale Ujedinjene nacije. Porodicu Nikolić niko nije obavijestio niti je od njih tražena dozvola za ovaj postupak. Jedan vojnik im je nedavno rekao da Albanci „zaslužuju“ da budu vlasnici fabrike jer ih ima toliko mnogo, a svi su vrlo siromašni i treba da se zaposle. Uprkos svega toga, porodica Nikolić uporno odbija da napusti svoj voljeni Uroševac.
Bilo kako bilo, ostaje sumorna činjenica da nema bezbjednog povratka za Srbe ni u Uroševac, niti u bilo koji urbani centar na Kosovu. Imovinska prava raseljenih lica ne postoje. Niko, ni međunarodna zajednica ni mjesne vlasti, nije spreman da se založi za ljudska prava. Pitajte stare srpske izbjeglice sa Kosova smještene u kolektivnom centru u Kovinu, nekih 80 km od Beograda. Kad dođe vrijeme ručku, polako i teško se dovuku do kantine da prime svoj dnevni obrok u malim plastičnim posudama. Na njihovim tužnim licima čitate tragove dugogodišnjeg utamničenja u kolektivnim centrima, daleko od svojih domova, lišeni svega što su ikad imali, pa i svake nade.
Prije dolaska na Kosovo, mada nisam bila sasvim naivna, vjerovala sam u sistem međunarodnog prava i u organizacije čiji je mandat da poštuju i štite pravdu i ljudska prava. Boravak na Kosovu otvorio mi je oči i shvatila sam da se stvarnost sastoji od paklenih mahinacija međunarodnog sistema. Kada sam februara 2005. godine u Prištini upoznala visokog službenika Kancelarije UN za povratak on mi je bez ikakvog ustezanja rekao da Srbima nikada neće biti dozvoljeno da se vrate na Kosovo. Rekao je da nema stvarne namjere da im se omogući povratak i da su uspostavljeni mehanizmi za njihov povratak samo dimna zavesa.
Sjećam se i jednog britanskog diplomate u Beogradu koji mi je sa vidnim osjećanjem lične moralne superiornosti rekao da su „Srbi na pogrešnoj strani istorije“. Moj odgovor je bio da mora da je divno pripadati zemlji koja je uvijek na pravoj strani istorije. Potpuno nesvjestan moje ironije odgovorio je: „Da, divno je“.
Zemlja pokrivena suncokretima u cvijetu koju sam vidjela prvog dana po dolasku, u avgustu 1999. godine, sada je betonska džungla novoizgrađenih skladišta i drugih zdanja, od kojih su mnoga podignuta nezakonito. Druga su izgrađena na zemljištu koje su Srbi prodali ispod cijene da bi mogli da odu sa Kosova, jer nisu više mogli da žive u kolektivnim centrima. Dobar dio srpskog zemljišta koje se nalazi dalje od glavnih puteva Srbi nisu ni prodali, ali su ih Albanci prisvojili i koriste je nezakonito.
Nema sumnje da se na Kosovu vrši istrebljenje Srba. Nema sumnje da se na Kosovu zatire srpstvo, srpska istorija, srpska kultura. OVK je uništila veliki broj srpskih svetinja. Uništeno je 150 crkava i manastira od kojih su neki sagrađeni u srednjem vijeku. Srpska groblja su oskrnavljena i pretvorena u deponije, kosti njihovih predaka su oskrnavljene, srpska sela opljačkana i njihova imena promijenjena. Srpska omladina je primorana da bježi sa Kosova.
Moj otac je vidio sud vrana. I ja sam ga vidjela. Vrane-ubice koje sam gledala kako kidišu na bespomoćnu žrtvu neprijatelji su istine, i pravde, i ljudskih prava na Kosovu. Ona usamljena vrana u sredini sudnice to je srpski narod na Kosovu. Njemu se sudi bez vidljivih razloga; njegova krivica je ustanovljena prije nego što je suđenje počelo; on je osuđen na smrt i nad njim se nemilosrdno izvršava smrtna kazna. Događanja na Kosovu podsjećaju nas na roman Vilijama Goldinga Gospodar muva u kome rulja ubija Pigija bez razloga, samo zato što je drukčiji od ostalih i što je bilo potrebno naći žrtvenog jarca.
Nisam u stanju da zatvorim oči pred ubilačkom svirepošću rulje. Nisam u stanju da zatvorim oči pred beskičmenjaštvom i licemjerjem onih koji podržavaju rulju i prave joj ustupke ne bi li održali sopstveni „kredibilitet“. Odbijam da zatvorim oči pred svirepošću onih koji su sami sebi dali mandat da štite zakon i rješavaju sukobe na Balkanu a umjesto toga siju sjeme budućeg rata.
4. jul 2009. 12:39
Izvor: Eparhija raško-prizrenska i kosovsko-metohijska
[1] Meri Volš je Irkinja, stručnjak za međunarodni razvoj sa deset godina radnog iskustva na Balkanu.
[2] U originalu murder of crows, bukvalno “ubistvo“ vrana, na čemu autorka insistira navodeći da je riječ murder sinonim za jato kada je riječ o vranama. (Prim. prev.)
[3] Na dan 7. decembra 1941, Hitler je izdao dekret poznat pod nazivom Nacht und Nebel prema kome „noć i magla“ treba da progutaju sva sumnjiva i nepoželjna lica. (Prim. prev.)
