Bilo je prohladno jesenje popodne 20. novembra 1939. godine. Tačno u 14.35 časova na prvi peron željezničke stanice istočnom prugom je u oblaku šištave pare ulazio brzi voz iz Beograda. Zakačen na vrata prvog vagona, kondukter je dunuo u pištaljku i uz škripu kočnica uzviknuo "Sarajevooo".

Iz voza pokulja šarena gomila putnika ka onima koji su ih dočekivali mahanjem. Iz prve klase izađe nešto elegantne gospode i dama pod šeširima, zatim pedesetak ljudi, običnog gradskog svijeta, dok su oni u seljačkoj nošnji Srbije, Podrinja i Romanije pozadi voza iz treće klase iznosili džakove, kačice i torbe sa proizvodima sela, čime će sutra trgovati na "Markalama".

Dok je ta živa rijeka već odmicala niz peron, iz voza nekim nesigurnim klecavim korakom izađe i posljednji putnik, čovjek srednjih godina, ispijenog lica, pod bradom od  pet-šest dana. Njegov paćenički izgled pojačavala je od stare vojne uniforme prekrojena pohabana odjeća, koja je nedovoljno ličila na građansko odijelo. Čovjek se u čudu obazirao, jedva poznajući gdje se nalazi. Od kada je u proljeće 1913. u vozu punom regruta odavde krenuo na odsluženje kadrovskog roka u vojsci bečkoga cara prošlo je mnogo ljeta. Tada tu nije bilo ovih velikih zgrada, a posebnu pažnju mu privuče tek sagrađena pravoslavna crkva. Drhtavom rukom se prekrsti i prošapta ime Božije i sutrašnjeg svetog "aranđela Miajla", svoje krsne slave. Bio je preplavljen emocijama ne vjerujući da li možda sanja da se poslije 25 godina ponovo našao u rodnom gradu. 
Nepun sat vremena kasnije pomenuti putnik je stajao pred Stanišića hanom u centru Baščaršije. Prikupivši hrabrost on konačno prihvati kovanu kvaku teških vrata i uđe u gostinsku odaju hana. Sjede za prvi sto i poruči kafu od sredovječne žene sa urednom bijelom pregačom. 

Domaćica ga posluži i ne obraćajući pažnju na neuglednog pridošlicu, sve dok je on nekim čudnim govorom ne upita da li se ona zove Smilja Stanišić. Kad žena potvrdi, stranac se jedva osovi na noge i priđe joj korak dva bliže, dok su mu lice kvasile suze. Grcajućim glasom on progovori: "Sestro, ja sam tvoj brat Vaso". Nastade tajac, Smilja kao gromom ošinuta ne može da se povrati. U ovom čovjeku ne prepoznaje svoga brata, koji je tokom Velikog rata dopao u rusko zarobljeništvo. "Stranac" priđe još jedan korak bliže pokazujući joj prstom mladež ukraj desnog oka, na šta Smilja uzdrhta kao prut, kriknu i obisnu mu se oko vrata. "Brate ... mili moj braco!"

Njen šok je bio ogroman, jer Vaso je još davno ožaljen na osnovu sudskog uvjerenja kojim je oglašen mrtvim. Smoždena žena se jedva pribra, uvjerena da je to njen "pokojni" brat Vaso Simeunović, sin njihovog oca Marinka iz Mašića njive, poviše Kozje ćuprije. Duboko potreseni sestra i brat su zadugo ridali, milujući jedno drugo po kosi i licu, a onda se nekako smiriše. Od tog snažnog emotivnog pražnjenja potpuno su zanijemili i samo se užarenim očima gledali, ne znajući odakle bi počeli priču. U to u han uđe i nekoliko poznatih ljudi, koje Smilja brzo odasla da obavijeste ostalu porodicu o ovom radosnom događaju. 

Poviše Vijećnice, u ulici Mustajpašin mejdan u kući na broju 3, jedan mladić i njegova majka bili su usred priprema za sutrašnji Aranđelovdan, svoju krsnu slavu, kad neki dječak, što bješe brži od ostalih muštulugdžija, banu na vrata i podviknu: "Muštuluk, domaćin vam je iz Rusije došo". Taman i da se aeroplan srušio sa neba pred kuću, ne bi izazvao veću zaprepaštenost kod zgranute čeljadi. Kad u kuću uđoše još dva tri poznanika i potvrdiše slučaj, mladić ko vjetar izleti iz kuće i sjuri se niz sokak, a žena klonu na drvenu klupu i poče tiho plakati, krsteći se i brišući suze krajem marame. To bješe Vasova supruga Bosiljka, od roda Balta. Iako je muža davno ožalila, prolivši potoke suza, zadugo noseći crninu, uvijek je negdje u dnu srca nosila slabašnu nadu i sanjala da će Vaso odnekud izbiti onako mlad, ko kad su se uzeli. Ni pomišljala nije da se ponovo uda, već je uz veliku žrtvu podizala njihovog sina Branka, kojeg je otac ostavio u bešici od devet mjeseci, kad ga digoše u švapsku soldačiju (vojsku). Prodavala je duvan u maloj trafici, svega se odričući da dječaku ništa ne fali. Dade mu školu i izvede ga na put, i eto, slava Bogu, postao je svoj čovjek, pisar je u opštini Koševo. I Branko je često pominjao "nestalog oca", pa maloprije vas krilat i lud od sreće odjuri u tetkin han da ga vidi. Tamo se odigra jedna krajnje dirljiva scena, kada dva muškarca koji se ne poznaju stadoše jedan naspram drugog i u trenu osjetiše neodoljivu bliskost. Začuše se drhtave isprekidane riječi: "Branko, sine…". "Oče ... kod kuće je…" Govor im zamrije, a oni poletješe jedan drugom u zagrljaj. Bog zna kako je sve u dugim godinama Vaso zamišljao svoga sina, da bi mu se na kraju svi ti likovi gubili u nekoj izmaglici, a sada se sav zanesen i ponosan divi njegovom stasu i ljepoti. Od sina nije mogao odvojiti nježni pogled, sve dok ne stigoše pred kuću u pratnji grupe poznanika koje pozvaše na čašćenje.

Izbrisane decenije

Bosa ga pozna po osmijehu. Priđe smušena i ustreptala, pa se nespretno zagrliše sa nekim stidnim poljupcem u obraz, jer i to bješe sramota pred tuđim ljudima onih vremena. Kako izbrisati protekle decenije, kako nastaviti život tamo gdje je prekinut, kad bjehu sastavili tek ciglih 19 mjeseci braka. Budućnost je nosila mnoge nepoznanice, znali su samo da moraju krenuti skoro iz početka. 
Tog popodneva i Vasov brat Neđo Simeunović, koji je živio na porodičnom imanju, užurbano se spremao za sutrašnju krsnu slavu. Danas ga je Sveti Arhanđel obradovao kao nikad ranije, slava mu i milost, jer dobi radosni glas da je njihov Vaso, nije šala, vaskrsao iz mrtvih. Koji sat kasnije pred njihovom starom kućom braća su se u suzama snažno i dugo grlila.

Kada je Branko ujutro na Aranđelovdan nosio slavsko žito u Staru crkvu na Baščaršiji, prvi put po običaju ne prisluži svijeću za pokoj oca Vasa, a još kod kuće u čitulji izbrisa njegovo ime gdje su pokojni, a dopisa ga tamo gdje su živi služitelji Gospodnji.

Dođe i prođe krsna slava, a rodbina i znanci nisu prestali dolaziti da vide Vasa, kojeg pamte kao dobrog, radišnog čovjeka, nikom dužna i ni zašta kriva, a ovako ga sudbina kazni. Poslije 25 godina otkako je otrgnut od porodice i rodnog kraja evo izbasa živ, ali ne i zdrav i zadovoljan, jer je najbolje svoje godine proživio u teškoj patnji i stradanju, u dubokoj brizi i čežnji za svojima. Vaso je zasipan bezbrojnim pitanjima o tome kako mu je bilo u toj velikoj zemlji, o kojoj se svašta čulo. Međutim, on baš i ne bješe pričljiv, jer je turobne slike iz dugih godina patnji želio što prije zaboraviti. Davao je kratke, odgovore, mučeći se da nađe neke srpske riječi koje je za dugog stranstvovanja skoro zaboravio, govoreći samo ruski jezik. U najkraćim crtama je pominjao događaje, počev od  decembra 1914, kada je negdje u Galiciji, nakon jednog ruskog juriša bio zarobljen. Zlopatio se po raznim logorima, dok se u Odesi ne upisa u srpske dobrovoljce, uprkos odvraćanju zarobljenika austrofila. Prijetili su da će im porodice u Bosni zbog toga biti kažnjene. I sam Josip Broz je zapisao da je tako agitovao protiveći se polaganju zakletve srpskom kralju. Vasova nesreća bješe u tome što je njegova jedinica određena da se posljednja ukrca za Solun. Čekajući brodove za transport, dočekali su krvavu boljševičku revoluciju i u toj pometnji i haosu on i hiljade drugih nikad se ne prebaciše u Grčku. I tako otpoče njegova tragedija.

Postade samo broj, sužanj određen da radi najteže fizičke poslove uz najokrutniju torturu tokom "čistki" koje su provodili boljševici. Bilo im je sasvim nebitno koliko miliona Rusa treba umoriti na putu u komunizam, a kamoli tamo nekog Srbina, čiji je kralj, usput budi rečeno, prihvatio i ugostio desetine hiljada kontrarevolucionara (bijelih Rusa). Zlopatio se, više go i bos već odjeven, izložen zimi i drugim nedaćama, ali povrh svega moren glađu koja je odnosila milione slabih i neuhranjenih. 

Vaso je izbjegavao detalje o tim užasima i samo bi pomenuo da je radio najteže poslove u sovhozima (zadrugama), dok konačno, zbog narušenog zdravlja, nije dodijeljen kao sluga trojici francuskih inženjera, koji su proučavali sovjetski sistem kolektivizacije. Za tri godine ti ljudi ga zavolješe kao valjanog, poštenog čovjeka, nad čijom se stradalnom sudbinom sažališe. Kada postade izvjesno da će Hitler napasti Francusku, pohitaše kući. Tada oni, uz uporno zalaganje nekako od vlasti izmoliše da sa sobom povedu i Vasa. U Odesi se ukrcaše na brod, gdje mu sovjetski carinik "poželi srećan put" oduzevši mu sav novac koji je imao. Ploveći Dunavom, Vasu njegovi dobrotvori dadoše nešto novca pa se iskrca u rumunskom Turnu Severinu, naspram Kladova. Uskoro se obre u Beogradu, odakle vozom krenu za Sarajevo. Kad saputnici saznaše ko je i odakle ide, obasuše ga pažnjom i čašćavanjem. Ganu ga taj osjećaj bratske pažnje i ljubavi. Željno je slušao divnu muziku dragog srpskog jezika, dok mu je u oku blistala suza. Već poslije Ustiprače uzbuđenje je počelo da ga osvaja, a kad je voz od Pala krenuo naniže uz Miljacku, srce mu je tuklo jače od kloparanja vagonskih točkova. Sjeti se pjesme "Je l' Sarajvo đe je nekad bilo, je l' kafana kod Smiljinog hana". U stanju neke obamrlosti ugleda "upremase" svoj zaselak iznad Kozje ćuprije, gore prema Bulozima. Dok ga je u grlu nešto gušilo, pred oči mu navriješe slike sreće iz djetinjstva i mladosti. Iz tog sanjarenja uskoro ga prenu  već pomenuti povik konduktera: "Sarajevooo!".

Izbavljenje

Nepunih tri i po godine prije povratka Vasa Simeunovića, 8. maja 1936. iz Rusije je u grad na Miljacki prispio i Dimitrije Dimšo Vuković, rodom sa Crnog vrha kod Semizovca, nedaleko od Sarajeva. Sa njim su došli i njegova žena Ruskinja i dva sina. Dimšo je kao i mnogi drugi zarobljen od Rusa u Galiciji 1916, da bi se potom i on obreo u Prvoj srpskoj dobrovoljačkoj diviziji, koja je upućena da pomogne Rumunima u krvavim borbama sa Bugarima, Turcima i Nijemcima u Dobrudži. Prije nego što je teško ranjen, Vuković se istakao hrabrošću u četi poručnika Ljubomira Vasića. Mjesecima se liječio u ratnim bolnicama Odese i Moskve, pa ne ode za Solun. Poslije Oktobarske revolucije skrasio se u okrugu Mogiljev i počeo baviti zemljoradnjom, gdje se i oženio. Svoj život pod Sovjetima opisivao je kao jezivi pakao. Otkup ljetine je bio strašni sud, seljak je morao predati svo žito do posljednjeg zrna, koje bi poslije od države kupovao po 100 kopejki za kilo, dok je njemu kod otkupa plaćano 90 kopejki za 16 kilograma žita. Utaji li samo jedan kilogram, mogao je dobiti od pet do deset godina robije. Nasilja boljševičkih milicija bila su strahovito brutalna. Dimšo je tražio način za povratak kući, ali je bilo skoro nemoguće od vlasti dobiti vizu, ipak uz mnogo upornosti, novca, ali i sreće nekako je uspio. Kaže da tamo ima još mnogo naših ljudi – patenika, u njegovom komšiluku živio je Andrija Batinić iz Rogatice.

Dugo se prepričavao i jedan povratnički slučaj iz 1931. godine. Iznad istočne pruge u Sarajevu, na vrh Radničke ulice (i danas se tako zove) živio je putar Nikola Obućina, koji je svog sina Radovana 10 godina smatrao poginulim austrougarskim vojnikom na ruskom frontu. Kako mu je drugi sin Ljubo nedugo poslije rata umro od uništenog zdravlja u logoru Arad, to je ovog visokog suvonjavog starca skoro dotuklo. Međutim, u ljeto 1925. Nikolino lice ozari velika svijetla radost, dok je u rukama držao Radovanovo pismo u kojem javlja da je živ i moli da se piše vlastima u Beogradu, kako bi oni od Sovjeta tražili njegov povratak kući. Šest dugih godina trajale su urgencije i prepiske raznih državnih organa, dok konačno Jugoslovensko poslanstvo (ambasada) u Varšavi nije "sredilo" vizu Radovanu. Ali tada nastade druga muka, kako namaći 1.500 rubalja za plaćanje te vize "Rusima" sa platom izvoščika (kočijaša) od 35 rubalja, sa kojom se  tek goli život održavao. Tada mu priskoči supruga Ruskinja, sa kojom se vjenčao 1926. Ona rasproda neku imovinu i tako se na jedvite jade iščupa iz boljševičkog pakla. Konačno, Radovan i Jevgenija sa dvije i po godine starim sinom Antonijem u jesen 1930, preko Kijeva, Varšave, Češke i Austrije, 25. januara stigoše u Maribor. Odatle vozom preko Zagreba dospješe u Sarajevo. Drugi dan Savindana, u devet sati ujutru na stanici ih dočeka stari otac Nikola, niz čije su se izborano lice kotrljale krupne suze. Posebno dirljiva slika bilo je njegovo tepanje malom unuku, koji je vrlo brzo pristao da ga deda uzme u naručje i čvornatom mu rukom miluje kosicu, meku i žutu poput kukuruzne svile. 

I Radovan se kao ruski zarobljenik 1916. prijavio u Srpsku dobrovoljačku diviziju u Odesi, u kojoj su 16.586 vojnika sa malim izuzetkom listom bili Srbi, najviše iz Bosne i Hercegovine. Smotru divizije je 22. maja 1916. izvršio lično ruski car Nikola Drugi i ona je početkom septembra započela oštre borbe u Dobrudži. Za mjesec dana  krvavih borbi izgubiće preko polovine ljudstva, (9343 poginula i ranjena). Među ranjenima, poput pomenutog Dimša Vukovića, nađe se i Radovan Obućina. Liječenje i oporavak prekide mu haos boljševičke revolucije i tad započe njegovo potucanje i zlopaćenje od Kazanja do Žitomira i Harkova. O njegovoj groznoj svakidašnjici bi se mogao napisati dramatičan roman. U par navrata umalo nije završio na zloglasnom ostrvu Visjelka, gdje su robijale stotine hiljada nevinih ljudi od 10 do 20 godina. Po njemu su najopasniji bili komsomolci, fanatizovani dječaci od 12 do 15 godina, koji su špijali i odvratno salijetali i prijavljivali svakog "sumljivog", koji im se ne bi svidio. Na kraju Radovan naglasi: "I kad bi cijela Jugoslavija bila za Sovjete, ja bih bio jedini protiv."  
U Foči se tako svojima tek poslije 13 godina javio Branko Živković. Bio je poručnik austrijske vojske, kada je u Galiciji sa nekoliko svojih vojnika prebjegao Rusima. Od tada njegova majka, brat Svetozar i dvije sestre Natalija i Ljeposava, obje fočanske učiteljice, nikad ništa o njemu nisu čuli sve do januara 1929. Tada je preko jednog druga iz Sarajeva nekako uspio doturiti pismo svojima, pošto sva ranija njegova pisma u Foču nisu stizala. Radost porodice je bila neopisiva i uskoro se nađe način za nesmetano dopisivanje između Foče i Omska, gdje je Branko živio. 

Elem i na drugim stranama je bilo dosta sličnih slučajeva tih vremena, a mnogi će se prisjetiti da su se u njihovom kraju zapamtile ili pominjale "babe Ruskinje".

"Smrt je kosila masovno"

Pored svih boljševičkih represija, patnji i progona, mnogi naši ljudi su u Sovjetskom Savezu bili žrtve i gladnih godina, koje su između dva rata odnijele milione života. Sve robne rezerve hrane, koje je carski režim čuvao za nerodne sušne godine, "veliki mislilac" Lenjin, idol i naših komunista, je razdijelio radnicima i vojsci, a službe koje su se o tome brinule je ukinuo. Kada su prinosi zbog suše izostali, njegove čete za rekviziciju su seljaku bukvalno otimale zadnji zalogaj iz usta. Uz najbrutalniju silu oduzimano je i žito ostavljeno za sjeme, pa je izostala i naredna sjetva. Ako bi seljak pružao otpor da spasi djecu od  umiranja, osim bez žita, ostajao bi i bez glave. Selo je uništeno progonom "kulaka" i stvaranjem kolhoza.  U jednom zapisu stoji: "Smrt je kosila masovno, svud oko puta su ležali leševi ljudi koji su do juče tu prosili. Majke su svoju djecu bacale u rijeke i jezera da im skrate agoniju umiranja od gladi, a potom i same skakale da se udave. Bilo je i pojave kanibalizma". Vrhunac velikog "gladomora" nastupio je 1932-1933. kada je u Sovjetskom Savezu od gladi umrlo preko osam miliona ljudi, od čega na tlu današnje Rusije i Ukrajine po tri miliona približno. 

Pisma

Zadugo poslije Velikog rata pojavljivala su se zalutala pisma sa ratišta. Jedan ekstreman slučaj desio se u Rajlovcu, kada je godine 1939. popravljana njihova željeznička stanica. Radnici su tad pronašli skriven svežanj pisama iz rata adresiranih na vojničke porodice iz tog mjesta. Neki od prisutnih mještana odmah razdijeliše pisma po naselju i okolini, što izazva pravu uzbunu i pometnju. U mnogim porodicama bilo je i kuknjave i padanja u nesvijest, jer neki od pošiljalaca odavno nisu bili živi. Jovo, Lazar, Nikola, Ljubo, Sava i drugi upućivali su svojima nježne i čežnjive poruke, izraze brige za nejač i stare, sa nadom u skoriji kraj rata i njihov povratak kući. Neki su čitali svoja vlastita pisma pisana prije više od dvije decenije. Nije se saznalo ko je i zašto ta pisma sakrio, a biće da je neki činovnik Švabo ili domaći srbomrzac i na taj način htio napakostiti žiteljima ovog srpskog mjesta.

Piše: Dragan Mijović