Prilikom jučerašnje posjete Istočnom Sarajevu, premijer Republike Srpske, Radovan Višković, izjavio je da je sa v.d. direktorom Bolnice "Srbija", Nebojšom Šešlijom, dogovorio da Vlada Republike Srpske iznađe dodatna sredstva kako bi ova zdravstvena ustanova "mogla da penzioniše određeni broj radnika, a da na njihovo mjesto budu primljeni novi radnici zdravstvene struke".

Šešlija je, izjavom za medije, pojasnio da će se obećanim sredstvima platiti doprinosi radnicima koji imaju više od 40 godina staža, ali nemaju 65 godina života i žele da idu u penziju.

Vijest koja je u dijelu medija predstavljena kao uspjeh Vlade Republike Srpske i menadžmenta Bolnice "Srbija", izaziva zabrinutost kod javnosti i navodi na pitanje da li smo, kao društvo, dotakli civilizacijsko dno, gdje ispunjavanje zakonskih obaveza u pogledu uplate doprinosa za zdravstveno i penziono osiguranje vlast prikazuje kao uspjeh?

Javnosti radi, potrebno je istaći da Bolnica "Srbija", kao ni bilo koji drugi poslodavac, ne može samoinicijativno i jednostrano, bilo kog radnika "penzionisati" jer ima više od 40 godina radnog staža, ukoliko radnik nema 65 godina života.

Prema riječima menadžmenta Bolnice "Srbija" zaključujemo da je jedan broj radnika koji imaju više od 40 godina staža, ali ne i 65 godina života, ipak izrazio želju za sporazumnim raskidom ugovora o radu radi odlaska u penziju, ali im je to pravo uskraćeno zbog činjenice da im nisu uplaćeni doprinosi za penziono osiguranje.

Zanimljivo je da ovo nije samo povreda prava iz radnog odnosa radnika u zdravstvenom sektoru, koje je vlast nazivala herojima tokom pandemije koronavirusa, nego je Krivični zakonik ovo čak okarakterisao kao krivično djelo, jer je članom 212. propisao da će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine kazniti onaj ko se svjesno ne pridržava zakona ili drugih propisa o socijalnom osiguranju i time uskrati ili ograniči nekom licu pravo koje mu pripada.

Ostavljamo čitaocima na procjenu da li se radi o gestu vrijednom hvale ili o javnom priznanju krivičnog djela od strane odgovornih lica.

Konačno, nameće se pitanje kakvu poruku vlast šalje privatnim poslodavcima i gdje crpi legitimitet za insistiranje da ti poslodavci redovno izmiruju svoje obaveze po osnovu penzionog i zdravstvenog osiguranja, ukoliko ista ta vlast, čak i za radnike u zdravstvenom sektoru, ne uplaćuje iste te obaveze?