Nevenka Klepić Hadžibašioglu, sarajevski ilegalac u Drugom svjetskom ratu, inženjer, humanitarac, žena velikog srca napustila nas je juče u 92. godini, saopšteno je iz Bolnice “Srbija”.

Nevenka Klepić Hadžibašioglu rođena je 5.10.1930. godine u Sarajevu, preminula je nakon kraće bolesti u Istanbulu.

U drugom svjetskom ratu cijela njena porodica bila je angažovana u ilegalnoj borbi protiv okupatora, pa i ona kao desetogodišnja djevojčica doturala je torbe bombi pored fašističkih rampi do ilegalnih pravaca u području Osijeka i Nahoreva, koje su držali njena braća Branislav (1923-1943) i Borislav (1924-1943).

Sestra i otac su preživjeli gestapovske zatvore, ona je bila jedan od svjedoka tog užasnog vremena za sarajlije.

Nakon završetka rata, u Zagrebu je završila građevinsku školu i ubrzo se kao buntovnik otisnula put Evrope nezadovoljna životom u tadašnjem režimu.

Bila je u Italiji, Njemačkoj, nakon čega se zadržala više od decenije u Parizu gdje je radila kao građevinski stručnjak u“ Hidrogradnji“.

Udala se za istaknutog istanbulskog novinara te se 1961. godine preselila u Istanbul gdje pokreće uspješan krojački posao.

Posljednji, građanski rat je dočekala u Sarajevu gdje je proživjela golgotu i jedva spasila goli život. Sarajevo, svoj rodni grad voljela je svim srcem i dušom, ali je imala običaj reći da to više nije ono njeno Sarajevo.

Krasile su je skromnost, ogromno životno iskustvo i mudrost koje su iznjedrile njene pozne godine. Bilo je zadovoljstvo voditi razgovore s njom. Iznad svega, bila je prepuna praktičnih savjeta i jasnih razvojnih vizija, uspravna kao svijeća, nesalomive fizičke snage i intelekta, kosmopolita, poliglota.

Govorila je tečno tri jezika, živjela je u tri grada, Parizu, Istanbulu i Sarajevu. Dva puta godišnje boravila je u rodnom Sarajevu čuvajući uspomenu na roditelje, braću, njihove humke, čuvala je i roditeljski stan u centru Sarajeva. Čuvala je sve od zaborava, a svjesna da jednog dana neće imati ko da obiđe grobove braće i roditelja.

Duboko razočarana u današnje Sarajevo željela je da donira novac u Istočno Sarajevo, navodeći niz ideja šta bi sve moglo da se sagradi u tom gradu, što bi njegovim stanovnicima bilo od koristi i pomoći, ali sa namjerom da to posveti svojoj majci.

Ujedinivši svoju praktičnost, viziju razvoja i fobiju od zaborava, odlučila je da kroz donacije Bolnici „Srbija“ građanima Istočnog Sarajeva pruži nešto korisno, te je izgradila objekat i donirala barokomoru i aparat za osteoporozu. Osnovan je Centar za oksigenoterapiju u pomen njene braće i Kabinet za osteoporozu u pomen majke Julke (1903-1980).

Vrijednost donacije je preko 400.000 KM, a željela je pokloniti još jednu barokomoru uvidjevši da postoji potreba za istom. Planirala je i adaptaciju neke od postojećih starih zgrada u svrhu osnivanja centra za „treću dob“.

Ideje u pogledu daljeg ulaganja i razvoja Bolnice „Srbija“ osujetio je njen završetak života.