U posljednjim danima "ljubičastog mjeseca", portal Katera vam donosi nove herojske priče o borbi za život prijevremeno rođene djece, o strahovima njihovih roditelja, ali i ogromnoj ljubavi koja čini čuda.

Jer čuda su moguća ako u njih svim srcem vjerujete.

Gdje god dođu, neki ljudi sa sobom donesu mir. Takav mir je u naše prostorije unijela naša sagovornica Slađana Bosiljčić Brajović. Došla je da ispriča priču o svojim "mrvicama", o jednom divnom dječaku i djevojčici vragolanki.

A priča počinje ovako:

- Nakon dvije godine nimalo ohrabrujućih prognoza, ostala sam trudna. Nisam ni smjela da se radujem, jer sam znala da je trudnoća rizična, a sam ishod neizvjesan. Uz strogo mirovanje, odgovarajuću terapiju, boravak u bolnici, stalna krvarenja i kontrakcije, uspjela sam iznijeti trudnoću do 30/31 gestacijske nedjelje kada sam se porodila. Nakon dva-tri dana beba je prebačena na Koševo zbog apnoičnih pauza u disanju i stavljena na respirator. Svih sedam mjeseci trudnoće provela sam u grču i strahu, ali jedan od težih trenutaka bio je kada sam morala izaći iz porodilišta bez djeteta. Te 2006. godine nije bilo Udruženja ,,Mrvice'', niti sličnih udruženja roditelja djece koja su rođena prije vremena, a koja sada mnogo znače svim ženama kao vid podrške i ohrabrenja.

Slađa je napravila kratku pauzu, nama se učinilo tek toliku da odlutalu misao vrati u priču.

Dječak je proveo četrdesetak dana u bolnici. Nije lako biti odvojen od bebe, dolaziti nekoliko puta u toku dana i učiti je da pije na flašicu, što je nekada bio i nemoguć posao. Znala sam provesti sat vremena da bi dječak popio 5 mililitara mlijeka, jer refleks sisanja kod ovakve djece nije razvijen. Sve majke su uporne u tome, zato što znaju da dijete, bez obzira na postignutu kilažu, ne može da ode kući dok ne savlada ovu tehniku, urođenu drugoj djeci. Dvije noći nakon izlaska iz bolnice, beba je poplavjela i prestala da diše.

Teški su to bili trenuci.

Iako sam ostala pribrana kako bih pomogla djetetu, od preživljenog stresa, izgubila sam mlijeko. Jedan od razloga prestanka disanja je i sekret koji se nakupio u disajnim organima. Sjećam se da nam je medicinska sestra, po izlasku iz bolnice, rekla da gledamo u grudni koš bebe kako bismo znali da li diše. Od tog trenutka, skoro četiri naredne godine, sve noći su bile neprospavane, jer smo provjeravali da li dijete diše.

Iz otpusne liste saznali smo da je beba imala krvarenje u mozgu, dvije transfuzije krvi...

Redovni pregledi su trajali dvije godine. Danas je Vuk Bogdan zdrav četrnaestogodišnji dječak koji je po rođenju bio dug 40 centimetara i težak 1500 grama. 

Jedna Slađina priča završava, a odmah počinje druga. Srećom, i ova sa srećnim krajem. Iz obje smo vidjeli kolika je snaga roditeljske ljubavi.

Trebalo je vremena da se odlučim za drugu trudnoću, ali je to najbolja odluka koju sam donijela u životu.

Opet sam prolazila kroz isto: strogo mirovanje, terapije, povremeno krvarenje, strah prilikom svakog odlaska u toalet i na kraju porođaj u 30/31 gestacijskoj nedjelji i pored uzaludne borbe da se zaustave kontrakcije. Djevojčica,naša Selena Marija ( 1750 grama, 43 centimetra), dobila je prilično slabe ocjene na apgar testu: 1/4, a prognoze nisu bile optimistične. U tih četrdesetak dana provedenih na Jezeru, prestala je da diše u mojim rukama, prošla preglede fizijatra, kardiologa, neuropedijatra, oftamologa  i dobili smo dijagnozu: hipotonija uz tzv. rupice na srcu (ductus botalli). Na fizijatriji i kod kuće je vježbala od trećeg do šesnaestog mjeseca života kada je prohodala. Zbog hipotonije, potrebna je stalna fizička aktivnost do punoljetstva, odnosno narednih osam godina. 

Nije bilo lako prolaziti kroz tešku trudnoću i gledati borbu za život svoje djece, ali se sve brzo zaboravi, posebno kada su djeca zdrava i kada znate da je ovo ništa u odnosu na ono kroz šta su prolazile druge žene.

Teško je kada u svome gradu nemate neuropedijatra, dječijeg kardiologa i druge specijaliste potrebne ovoj djeci zato sam neizmjerno zahvalna doktorima i sestrama sa neonatologije na Jezeru, ali i našim ginekolozima koji su bili dostupni u svako doba dana, pedijatrima, fizijatrima i fizioterapetima sa kojima godinama vježbamo, a posebno me je dirnula nesebična pomoć medicinske sestre iz neonatološke ambulante na Jezeru – zaključila je naša sagovornica.

Razgovor sa ovom hrabrom majkom iz Udruženja „Mrvice“ doprinos je portala „Katera“ u podizanju svijesti o prijevremeno rođenim bebama.