Istočno Sarajevo je izraslo tiho, iz potrebe čovjeka da iščupane korijene ponovo poveže sa zemljom i negdje ostane. Da nešto sačuva i nekome pripada.

Istočno Sarajevo izraslo je iz sudbina ljudi koji su, krenuvši u neizvjesnost i bespovrat, na praznom prostoru podizali grad koji je dublji od kamena od kojeg je sazidan.

I zato ovaj grad nisu najprije činile zgrade, nego imena. Ljudi koji su živjeli skromno, u tišini stvarali, učili druge i tiho vjerovali da svaki njihov trud ima smisla, čak i onda kada ga niko ne čuje i ne vidi.

Danas njihova imena nose ulice koje pričaju o čovjeku, djelima, vremenu i vrijednostima koje su nadživjele i njega i vrijeme u kojem je živio.

Upravo zato pokrećemo seriju tekstova posvećenu znamenitim ličnostima čija imena žive na kartama Istočnog Sarajeva. Svakim novim tekstom vraćamo im život i podsjećamo na vrijednosti koje su nosili i čuvamo od zaborava ono što je dio našeg zajedničkog nasljeđa.

Pukovnik Zoran Borovina – heroj Ilidžanske brigade

Zoran Borovina rođen je 1952. godine u Malom Polju kod Han Pijeska. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom mjestu, a potom upisao Vojnu akademiju u Beogradu, završivši završnu godinu u Sarajevu. Već u mladosti pokazivao je zrelost, odgovornost i jasnu sposobnost da predvodi druge.

Godine 1992, na početku Odbrambeno-otadžbinskog rata, general Ratko Mladić postavlja Zorana Borovinu za komandanta Ilidžanske brigade sa činom pukovnika Vojske Republike Srpske.

Tokom ratnog perioda komandovao je brojnim borbama između Vojske Republike Srpske i tzv. Armije BiH.

Bio je sasvim prirodan, tih, sa blagim osmijehom, ali se na položajima isticao hrabrošću i odlučnošću, zbog čega je uživao veliko poštovanje među borcima. Ono po čemu će ostati upamćen jeste hrabrost i odlučnost u borbenim akcijama na samom terenu, u sukobima s neprijateljem, ali i njegova borba protiv nepravde.

Operacija oslobađanja Otesa

Pošto su pripadnici tzv. Armije BiH granatirali civilne položaje u Srpskom Sarajevu, vojna komanda Srpskog Sarajeva donijela je odluku o oslobađanju Otesa, kod Ilidže, koji je predstavljao važan strateški položaj. Operacija oslobađanja počela je u zoru 1. decembra 1992. godine, a Borovina je zajedno sa svojim borcima danonoćno boravio na prvim linijama fronta.

Četvrtog dana operacije, 4. decembra, Borovina je sa nekoliko dobrovoljaca izvršio diverzantski upad na neprijateljske položaje. Tokom akcije bačena im bomba pred noge, a pukovnik Zoran Borovina ju je uzeo u šake, pokušavajući da je vrati. Ručna bomba je eksplodirala u njegovoj desnoj šaci.

Tijelo komandanta Borovine njegovi su saborci prenijeli u ratnu bolnicu "Žica" u Blažuju, a ratni hirurg Miodrag Lazić konstatovao je njegovu smrt, koju je opisao i u svojoj knjizi „Dnevnik ratnog hirurga“:

„Sad je oko 21 sat. Baš u ovo vreme donesen je leš komandanta Zorana Borovine. Poginuo je predvodeći svoje borce u jurišu. Nema desnu šaku. Povrede glave, grudi, lica. Među njegove borce pala je ručna bomba. Hrabri komandant Ilidžanske brigade pokušao je da je vrati neprijatelju. Eksplodirala je u njegovoj desnoj šaci. Zaštitio je vojnike svojim telom. Bio je pravi komandant. Na levom džepu svoje vojničke bluze nosio je bedž sa likom Njegoša. U desnom je imao bombone, koje je delio deci kada je dolazio u posetu bolnici. Da li i on ima negde svoju decu? Žao mi je komandanta i velikog borca Zorana Borovine. Teško mi je i kao čoveku i kao hirurgu.“

Poslije pogibije i oslobađanje Otesa

Jedinice Vojske Republike Srpske ušle su u Otes 5. decembra 1992. godine, a naselje je u čast Borovine privremeno preimenovano u Zoranovo. Njegova smrt duboko je pogodila moral vojnika, ali je istovremeno postala simbol hrabrosti i požrtvovanosti.

Pukovnik Borovina posthumno je odlikovan Ordenom Karađorđeve zvijezde I reda na Vidovdan 1993. godine.

Sahranjen je uz sve vojne počasti u Beogradu, na groblju Orlovača, prema želji porodice.

Sjećanje u pjesmi i književnosti

Nakon njegove pogibije nastale su brojne pjesme i književni zapisi. Borci Ilidžanske brigade napisali su „Pjesmu o Zoranu Borovini“, dok je srpski književnik Todor Karišik u djelu „Put do Sunca“ opisao bitku koju je Borovina predvodio.

Jutro hladno, zemlja zaleđena

po drveću čak ni ptica nema

 decembarsko jutro osvanulo,

 bijelim ruhom sve je obavilo.

 Otes mjesto tama zagrlila

i zajedno sa naseljem sniva,

u daljini pucnji odjekuju

 remeteći jutarnju tišinu.

Zora ćuti ko da nešto skriva

niko ne zna šta će da se zbiva,

pašće danas na stotine glava

 biće hrane za crnog gavrana.

Srpske čete čekaju naredbu

pa da složno krenu u pobjedu,

 da pregaze islamsku aždaju

što nam prlja zemlju pravoslavnu.

Iz komande stigla je naredba

 Otes mjesto zauzeti treba,

poletješe srpski sokolići

ka poljani gdje će borba biti.

Kad dušmani Srbe ugledaše

iz rovova vatru otvoriše

sve u nadi da će Srbi stati

i da će ih tako zadržati.

 Put Otesa iz pravca Dogloda

bitku poče najbolja brigada,

borbu vode specijalne čete

 na dušmana ko tigrovi lete.

 Od Osijeka, sela u ravnici,

napadaju sa voćnjaka četnici,

dobrovoljci, junak do junaka,

 jedinica hrabrijeh momaka.

 Sa desne strane od Ilidže grada

napreduje Srpska garda mlada

i sa njima Ilidžanski borci,

svi heroji i probrani momci.

Na stotine padaju granata

 kao da je prolom iz oblaka,

turski poraz nasluti se tada,

bježe Turci put Teherana.

 Od tenkova zemlja se potresa

jurišaju u pravcu Otesa,

kad ih vidiš srce ti zadrhti

dok sviraju simfoniju smrti.

Džaba silna turska pojačnja

što dolazi od pravca Teherana,

 hrabru vojsku neće zaustaviti

 jer pobjeda mora srpska biti.

 Već dva dana boj se ljuto vodi

 i tada se nesreća dogodi

poginu nam Zoran Borovina

u proboju dušmanskih linija.

 Od trenutka kada Zoka poginu

još se jače u krenu u dubinu

još silnije Srbi navališe

 i pobjedu časnu izboriše.

 Po Otesu stotine leševa,

 turska sila sad je u jadima

da po gradu nigdje nikog nema .

Teheran se na predaju sprema.

U posveti je Karišik napisao:

„ Ovu pjesmu posvjećujem srpskim braniocima Ilidže i legendarnom komandantu Zoranu Borovini koji je sa hiljadama srpskih sinova stao na branik otadžbine i ostao da je vječno čuva. “

Takođe, muzičar Ljubiša Kalas je 1993. snimio pjesmu „Zorane, Zorane“ u čast pukovniku Borovini.

Pukovnik Zoran Borovina – vođa, heroj i simbol hrabrosti

Zoran Borovina bio je vođa koji je nadahnjivao svojim primjerom. Njegova hrabrost bila je u brizi za ljude kojima je komandovao. Svaki njegov potez, svaka riječ, nosila je odgovornost i duboko razumijevanje.

Pod njegovim vođstvom, brigada nije samo izvršavala zadatke, ona je učila vrijednosti odanosti i zajedništva. Zoran je pokazivao da vođa nije samo onaj koji naređuje, već onaj koji prepoznaje snagu i slabost svojih ljudi, i koji zna kako da ih ohrabri u najtežim trenucima.

Njegovo ime i danas ostaje simbol posvećenosti i hrabrosti jer on je bio čovjeka koji je, u svakom smislu, živio za svoj narod i svoju brigadu.

Ulica Zorana Borovine

Vlasti Srpskog Sarajeva 1992. godine jednu od ulica na Dobrinji 1 nazvale su Ulicom Zorana Borovine. Dobrinja 1 je do maja 1996. bila u sastavu Srpskog Sarajeva, a nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma pripala je FBiH, te je ulica odmah preimenovana.

Ipak, danas jedna ulica u naselju Pavlovac u Istočnoj Ilidži nosi Zoranovo ime, čuvajući sjećanje na pukovnika Borovinu.